Skip to content

1. nedjelja došašća (B) – homilija


Uvod i pokajnički čin


Koliko god se mi smatrali vjernicima, počesto se nađemo u nedoumici: vjerujemo, naime, da je Bog dobar i dobrostiv, a opet, vidimo toliko zla u ovome svijetu. Današnja nam Božja riječ govori da učinkovitost Božjeg blagoslova ovisi i o nama. Baš kako veli Isus učenicima kad ih je slao naviještati evanđelje: U koju god kuću uđete, najprije recite: ‘Mir kući ovoj!’ Bude li tko ondje prijatelj mira, počinut će na njemu mir vaš. Ako li ne, vratit će se na vas (Lk 10,5-6). Danas, u ovome misnome slavlju, mi doista želimo biti prijatelji mira, želimo se otvoriti Božjoj riječi i Božjoj milosti. Zato ćemo na početku priznati svoje grijehe i propuste, da bismo bili dostojni ovih svetih otajstava.

  • Gospodine, ti si Otac naš, ime ti je odvijeka. Gospodine, smiluj se!
  • Kriste, ti nas poučavaš da nam valja najprije tražiti kraljevstvo nebesko i pravednost njegovu. Kriste, smiluj se!
  • Gospodine, ti nam daješ ovo vrijeme za obraćenje, da bismo živjeli u tvome svjetlu i radosti. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju


Zahvaljujući moćnoj američkoj industriji zabave, glumci, vrhunski športaši i ini zabavljači nazivaju se zvijezdama. I doista: silna je čovjekova potreba da napreduje, da raste, da bude slavan, uzdizan, velik… U stvarnosti je, međutim, veoma malo onih koji dožive taj zvjezdani status. S druge strane, čak i oni koji postanu u očima ljudskim veliki, još više osjećaju ako ih taru brige. Jer, veli se, lakše je do trona doći, negoli na njemu ostati. Pa se onda još više kinje i trude, ne bi li ostali na vrhu i još više i više postigli: to su športaši, političari, različiti poduzetnici ili kako ih već nazivamo. Pa kada se i čini da su dosegli najviši vrh, znaju da sve ima svoj vijek i rok, kao i sam život…

A što reći o onima koji o visinama i ne razmišljaju, nego tek o mučnoj svakodnevici gdje čovjeku valja živjeti i preživljavati? Pa nam se nekako čini da uvelike ima pravo onaj biblijski pisac koji s određenom gorčinom govori: Ispraznost nad ispraznošću, veli Propovjednik, ispraznost nad ispraznošću, sve je ispraznost! Kakva je korist čovjeku od svega truda njegova kojim se trudi pod suncem? (Prop 1,2-3).


Jer lice si svoje od nas sakrio…


Ako koji puta mislimo da je život danas toliko puta i tegoban i mučan, što li bi se moglo reći o onim drevnim vremenima prije više od dvije tisuće godina kada je živio prorok Izaija: siromaštvo, stalni ratovi, nasilja, nepravde, glad… Ljudi toga vremena itekako su mogli osjetiti da ovdje na zemlji nema ni stalnosti, ni mira, ni pravednosti. Prorok Izaija danas govori ono o čemu i ostali proroci često govore: narod je zastranio od Boga i zato ih sada pogađa nesreća (Iz 63,16b-17b; 64, 2b-7). Veli: Ali – ti se gnjeviš, jer mi smo uvijek griješili, protiv tebe se bunili. Svi postadosmo kao nečisti i ko haljine okaljane (…) Jer lice si svoje od nas sakrio i prestrašio nas krivicama našim… Često su ljudi krivo shvaćali misleći da Bog ljudima koji griješe uzvraća zlom. Pa kad bi vidjeli čovjeka pogođena nekom nevoljom, bili su uvjereni da je to Božja kazna za neki javni ili potajni grijeh. I danas neki tako razmišljaju. Što mislimo, zar je Bog doista uvredljiv i osvetoljubiv? Kako možemo onda razumjeti Ivanovu riječ da je Bog ljubav?

Istina je drugačija. O tome nas poučava Božja riječ još u Knjizi Postanka. Bog veli Kajinu koji je obuzet zavišću i mržnjom prema svome bratu Abelu. Bog progovara: Zašto si ljut? Zašto ti je lice namrgođeno? Jer ako pravo radiš, vedrinom odsijevaš. A ne radiš li pravo, grijeh ti je kao zvijer na pragu što na te vreba; još mu se možeš oduprijeti (Post 4,6-7).

To nam se, nažalost, redovito događa. Zanemarujemo Boga. Ravnodušni smo prema našim bližnjima. Sebični smo. Štoviše, činimo zlo, a propuštamo činiti dobro… Zbog svega toga naravno da nismo mirni. Stvorio nas je Bog koji je ljubav, na svoju nas je sliku stvorio. Kad zanemarujemo dobro i činimo zlo, protivimo se samoj svojoj naravi, izobličujemo Božju sliku u nama. Zbog toga ne možemo biti ni mirni ni sretni. Koliko god stjecali, koliko gon nam klicali – bez Božje ljubavi nema mira u nama. Ta što je pakao? Upravo to – udaljenost od Boga. Naša nesreća dolazi prvenstveno od nas samih.


O da razdereš nebesa i siđeš…


Zato prorok izražava vapaj i krik naroda koji se u svojoj tjeskobi obraća Bogu, kao jedinoj nadi: Zašto, Gospodine, zašto nas puštaš da s tvojih putova lutamo? Zašto dade da nam srce otvrdne, pa te se više ne boji? Vrati se radi slugu svojih, radi plemena baštine svoje! O, da razdreš nebesa i siđeš, pred tobom brda bi se potresla. To je jedino što je tome narodu trebalo. To je ono što nama istinski treba: O, da razdreš nebesa i siđeš, pred tobom brda bi se potresla.

Pogledajmo i sebe danas. Svi smo opterećeni. Obasuti smo vijestima o krizi i nevoljama. Nezaposlenost velika. Plaće malene. Neizvjesnost kredita. Loše vođena osobna potrošnja. Nesporazumi i veliki razdori u brakovima i obiteljima. A kada se govori o društvu, državama, Europi, cijelome svijetu, onda nas tek obasiplju lošim vijestima. Nepravilnosti prema radnicima. Pronevjere. Kriza u cijelom svijetu… Kako iz svega toga izići?

Započinje došašće. Mi vjernici trebamo biti svjesni da svako dobro dolazi samo od Boga te da je pravi i istinski mir samo onaj koji Bog ulijeva u ljudsko srce. Zato kad zazivamo Gospodina da dođe, mi zapravo obećavamo da ćemo ukloniti sve zapreke njegovu dolasku. Posvetit ćemo se više molitvi. Sagledat ćemo svoj život da bismo vidjeli što nas to obeščašćuje, onečišćuje, što nas to odvlači od nas samih i od Boga u nama. To je, vjerojatno, u prvom redu manjak vjere i pouzdanja u Boga i pretjerana briga oko ovozemnog života. Isus takvo naše stanje uspoređuje sa zrnom Božje riječi koje padne u trnje naše duše: Nadošle brige vremenite, zavodljivost bogatstva i ostale požude uguše Riječ te ona ostane bez ploda (Mk 4,19).

Samo Bog i njegova milost mogu dati smisao našem životu i udijeliti mir našem vremenu. Htjeli bismo se zato ovoga došašća na poseban način otvoriti Božjoj riječi. Htjeli bismo se riješiti i naših grijeha i naših zlih nagnuća. Zato: očistimo se. Obratimo se Bogu. Činimo dobro. Praštajmo. Dopustimo da nas obuzme Božja milost i Božji mir.

Tako ćemo, onda, radosno dočekati i proslaviti Božić koji je pred nama. Neka se na nama ispuni današnja riječ svetoga Pavla (1Kor 1, 3-9): Milost vam i mir od Boga, Oca našega, i Gospodina Isusa Krista! Tako će na nama počinuti blagoslov i sami ćemo biti na blagoslov drugima.

dr. Zvonko Pažin

dr. Zvonko Pažin

Župnik u Čepinu i profesor liturgike na KBF-u u Đakovu.
dr. Zvonko Pažin

P o v e z a n i   t e k s t o v i

Čuvati povjereno – razmišljanje uz 1. nedjel... Ove nedjelje započinjemo novu liturgijsku godinu, koja se otvara vremenom došašća kao priprave za Božićnu radost. A kako je Božićna radost sad...
1. nedjelja došašća (B) – nacrt za homiliju... Uvod i pokajnički čin Danas, prve nedjelje došašća Gospodin nas poziva da bdijemo. Ovo je vrijeme radosnog iščekivanja. Htjeli bismo ov...
Meditacija uz 1. nedjelju došašća (B) Bdjenje i povjerenje „Bdijte“, veli Isus, „jer ne znate kada je čas!“ Tumači Biblije se neće nikada u potpunosti složiti da li se Isuso...
Znanjem do spasenja – razmišljanje uz 1. ned... Evanđeoski odlomak koji čitama danas na prvu nedjelju došašća Isusov je poziv na budnost zabilježen perom svetoga Marka. Iz Evanđelju je očito...
1. nedjelja došašća (B) Iz 63,16b-17b; 64, 2b-7 Izaijine riječi zapisane su u poslijesužanjskom periodu kada se, nakon početnog optimizma, židovska zajednica s...