10. nedjelja kroz godinu (B) – homilija
Uvod i pokajnički čin
U bogoslužju Crkve se često susrećemo s otajstvom, s tajnom. Slavimo tajnu Božje ljubavi kojom smo stvoreni, slavimo otajstvo utjelovljenja njegova Sina, slavimo otajstvo njegove smrti i uskrsnuća u euharistiji. Međutim, koji puta govorimo i o nečem drugome što ne možemo razumjeti. Govori se koji puta o tajni zla. Ne možemo do kraja razumjeti zašto čovjek čini zlo i time upropaštava sebe i svoje bližnje. Kako to da se nama ljudima događa da uviđamo da je nešto dobro, da to kao dobro i priznajemo, pa da ipak činimo suprotno, od toga da se ne brinemo za svoje zdravlje, pa do toga da različitim grijesima činimo zlo sebi i drugima? Današnja nam Božja riječ govori o prvom grijehu, ali nam u isto vrijeme govori o Spasitelju i Otkupitelju. Htjeli bismo doista prionuti uz Kristovo spasenje. Zato se na početku ove svete mise odrecimo svojih grijeha i zlih pobuda.
- Gospodine, ti čovjeka nisi odbacio nakon njegova prvotnoga pada, nego si mu obećao Spasitelja. Gospodine, smiluj se!
- Kriste, radi nas ljudi i radi našega spasenja sišao si s nebesa i otkupio nas, krvlju svojom, za Boga. Kriste, smiluj se!
- Gospodine, pozivaš nas da uvijek ostanemo vjerni svome otkupljenju i svome kršćanskom pozivu. Gospodine, smiluj se!
Nacrt za homiliju
Vjernici koji puta mogu dobiti dojam da se u Crkvi i suviše govori o grijehu i o pokajanju. Današnje nam prvo čitanje (Post 3, 9-15) jednostavnim rječnikom govori o naravi i zlu grijeha. Naime, koji puta mi na grijeh gledamo onako kako djeca gledaju na zabrane koje im dajemo: smatramo da su nekako zabrane same sebi svrhom te da im je cilj ne dopustiti čovjeku da se mirno i opušteno zabavi. Međutim, vidjet ćemo kako grijeh čini zlo u prvom redu samome grešniku, kako ga unakazuje, izobličuje i čini ne-čovjekom.
Pobojah se jer sam gol
Knjiga Postanka nam slikovito govori kako je Bog stvorio prve ljude i stavio ih u prekrasan vrt. Sve im je dao na raspolaganje osim jednoga drveta. Rekao im je da s toga drveta ne smiju jesti, da ne umru. I, evo, na svoju nesreću, čovjek je više povjerovao napasniku nego Bogu pa su i on i njegova žena jeli plod upravo s toga stabla. Čuli smo danas što se nakon toga dogodilo. Čovjek je shvatio svu ispraznost i strahotu onoga što je učinio. Nije postao kao Bog, kako mu je napasnik bio obećao. Naprotiv, shvatio je da je iznevjerio onoga koji ga je stvorio i koji mu je sve dao, onoga koji ga je uzeo za prijatelja i suradnika. Shvatio je čovjek: imao je veliko blago i to je jednostavno upropastio. To se očitovalo u tome da je vidio da je gol. Međutim, to ne želi priznati. Zato, slikovito pripovijeda prva knjiga Svetoga pisma, kad je čovjek čuo Božje korake – sakrio se. Kad ga je Bog pozvao, čovjek je rekao: Čuo sam tvoj glas u vrtu; pobojah se jer sam gol pa se sakrih. Sam i napušten. Ogoljen od Božjeg prijateljstva. To je čovjek grešnik. Sam i napušten u svojoj strasti. Čovjek koji ustrajava u svome grijehu, može li imati pravih prijatelja? On neprestano traži da prazninu njegova srca ispune zavist, mržnja, osveta, bogatstvo ovoga svijeta, svjetska slava – ali kad dublje u sebe pogleda, shvaća da je gol. Bez Boga i bez Božje ljubavi ljudsko je srce ruševina. Tek u Bogu i po Bogu čovjek se može radovati pravom prijateljstvu i pravoj ljubavi, može radosno blagovati svoj kruh i veseliti se svim običnim darovima koje mu Bog daje, a najviše se veseli tome da je Božji, da od Boga dolazi, u Bogu živi i Bogu ide.
Žena koju si mi dao
Evo kako zlo rađa novim zlom. Nakon što ga je Bog prekorio zbog njegove ludosti i njegova grijeha, čovjek svaljuje odgovornost na druge. Čuli smo što je rekao: Žena koju si mi dao – ona mi je dala sa stabla, pa sam jeo. Dvostruko je ružan ovaj čovjekov izgovor. Prvo svaljuje krivnju na ženu. Ako ga je ona i potaknula, ipak je on, čovjek, uzeo i pojeo ono što nije trebao. I mi često upravo tako činimo. Kad učinimo nešto krivo ili kad propustimo učiniti dobro, uvijek svaljujemo krivnju na nekoga drugog, odnosno na neke okolnosti. Tako će već djeca u vrtiću optužiti svoga druga za tučnjavu, iako je i samo itekako krivo. Slično su za loše ocjene u školi krivi nastavnici i profesori, školski program, loši uvjeti u školi, neodgovarajuće knjige… Za moje pretjerivanje u piću i kocki krivo je, naravno, ovo ludo vrijeme, krivi su neki iz moje obitelji koji me ne podržavaju. Za moj vjerski nemar kriv je župnik, krivi su biskupi, krive su okoštale strukture u Crkvi… Za bračne razmirice uvijek je kriva ona druga strana i njegova mama…
Međutim u svojem izbjegavanju odgovornosti čovjek ide i dalje. Veli: Žena koju si mi dao. Hoće reći da mu je Bog dao lakomislenu ženu koja ga samo na zlo potiče. Prema tome, kriv bi bio i Bog koji je uza nj stavio baš takvu ženu. Da je Bog bolje pazio, da je uz njega stavio razboritiju i pobožniju ženu, sve bi bilo u redu… Uočavamo li naopakost i strahotnost takvoga razmišljanja? Za svoje ludosti, ako treba, i Boga ću optužiti – smiluj nam se Bože! Što sve čovjek ne čini, samo da sebe prikaže u dobrom svjetlu! I tako onda tonemo sve dublje i dublje u svoje zlo. A potrebno je tako malo: reći zajedno s onim carinikom: Bože, milostiv budi meni grešniku! – i sve će biti uređeno!
Neprijateljstvo ja zamećem
No, s druge strane, Bog nas poznaje. Ne diže ruke od nas. U svojoj neizmjernoj ljubavi on već prvim ljudima nakon njihova grijeha obećava spasenje i Spasitelja. Naviješta da će Žena roditi Sina koji će pobijediti napasnika. To je naša nada, naša sigurnost i naša radost. Koliko god napasnik bio lukav, koliko god ja bio slab i nestalan, znam i vjerujem: veća je i jača Božja sila, Božja mudrost i Božja ljubav u Isusu Kristu. On je svojom smrću i svojim uskrsnućem pobijedio grijeh i zlo i snaga njegova uskrsnuća živi i djeluje u njegovoj Crkvi, u riječi, u sakramentima, u služenju, baš kako nas tješi apostol Ivan: Dječice moja, ovo vam pišem da ne griješite. Ako tko i sagriješi, zagovornika imamo kod Oca – Isusa Krista, Pravednika. On je pomirnica za grijeha naše, i ne samo naše, nego i svega svijeta (1 Iv 2,1-2).
Zato ne malakšemo. Ne bojimo se zala ovoga svijeta i ne želimo upirati prstom u zlo koje nas okružuje. Mi smo sinovi i kćeri svjetla, mi smo izabrani, otkupljeni. Možda smo i griješili, možda smo i ludovali, ali po svetom krštenju, po milosti Kristovoj, kako veli Pavao oprali ste se, ali posvetili ste se, ali opravdali ste se u imenu Gospodina našega Isusa Krista i u Duhu Boga našega (1 Kor 5,11). Kristovom milošću Duh Sveti nas prosvjetljuje da razaberemo što je dobro. Preobražavajuća snaga istoga Duha jača nas da to dobro i slijedimo. Nismo više samo ljudi od ove zemlje. Veli Pavao: Je li tko u Kristu, nov je stvor (2 Kor 5,17).
Dao Gospodin nama svima da se u potpunosti odreknemo svakoga zla u sebi i u potpunosti živimo po milosti koja nam je dana i koja se svednevice u nas izlijeva.