Skip to content

11. nedjelja kroz godinu (A) – nacrt za homiliju

1


Uvod i pokajnički čin


Kažemo za neke ljude da su osobito daroviti za glazbu, za neku znanstvenu granu, za neki obrt ili posao. Naravno, velimo li da je netko obdaren, oda znademo da je tu i Darovatelj – Bog. A svakoga je od nas Bog obdario: u prvom redu životom, zatim sposobnošću da volimo i budemo voljeni, da napredujemo u mudrosti i u dobroti. Konačno, Bog nas je u svome Sinu obdario najvećim darom – da smo postali baštinici neba i dionici božanske naravi Kristove. Nažalost, kao slabi ljudi mi toliko puta upropaštavamo Božje lijepe darove. Zato ćemo se na početku ove euharistije pokajati za svoje grijehe.

  • Gospodine, ti si nas stvorio i dao nam da u miru izgrađujemo ovu zemlju. Gospodine, smiluj se!
  • Kriste, ti si nas obdario svojom božanskom naravi. Kriste, smiluj se!
  • Gospodine, ti nas pozivaš da se tvojim darima služimo na dobrobit naših bližnjih. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju


Poseban je osjećaj kad mlad čovjek prvi puta doživi da mu se ukaže povjerenje da započne s nekim poslom. Eno, vidimo mladog profesora kako po prvi puta kao uvažen i odrastao ulazi u učionicu ili predavaonicu. Eno mlade medicinske sestre koju od danas prihvaćaju kao kolegicu i kompetentnu osobu. Ili, evo tek zaređenog svećenika kojemu na sakrament pomirenja dolaze i osobe dvostruko starije. Poseban je osjećaj vidjeti da znaš, da možeš, da si priznat i uvažen. Zacijelo su se tako osjećali i apostoli. Isus, kojemu su se svi divili, učitelj na kojemu je bez svake sumnje počinuo Duh Božji uzeo je njih za svoje učenike. I sada, nakon određenog vremena Isus im daje moć i vlast da propovijedaju i da čudesno liječe. Štoviše, dao im je i vlast da istjeruju nečiste duhove što se u ono vrijeme smatralo najvećim mogućim znakom da je netko od Boga. Međutim, s Božjim se darovima treba znati nositi.


Dade im vlast nad nečistim dusima


Kad evanđelist Matej kaže da je Isus učenicima dao vlast nad nečistim dusima (Mt 9,36 – 10,8), onda on zapravo želi reći da im je dao vlast propovijedati i činiti sva čudesa, jer se istjerivanje nečistog duha smatralo najvećim čudom. Međutim, ovdje odmah želimo naglasiti da je Isus učenicima dao tu vlast. To je dar. Besplatni, nezasluženi dar. To je moć koju učenici nipošto nemaju sami po sebi. To je besplatan i nezasluženi dar. Bog ga jednostavno daje kome hoće i nitko ne može reći da ga mora ili treba imati. I sada dolazi veoma važna opaska. Ako je to dar, oda se čovjek ne može time hvaliti. Jer, ne daje taj dar Bog po zasluzi, nego po svojoj volji. Nitko taj dar ne zaslužuje, nego ga Bog daje kome hoće i to Bog čini po svojim, nama nepoznatim, kriterijima. Jer, da je po našem, bi li Pavao uopće postao kršćaninom, a kamo li učiteljem, piscem poslanica i apostolom naroda? Da je po našem bi li i jedan učenik, uključujući osobito Petra, bio dostojan da bude ugrađen u temelje Crkve. Petar je zatajio Gospodina, Matej je bio carinik, Ivan i Jakov su se pokazali kao karijeristi, Toma je bio nevjeran, a koje sve nepodopštine drugih apostola nisu zapisane! Zato se apostoli tim darima nisu hvastali. Znali su da je sve to nezasluženo i da se taj dar ne može ni prodati ni kupiti, kako je ono jedanput mislio Šimun Vrač.

Što bismo mi na to rekli? Zar ne da svatko od nas ima nekih sposobnosti, nekih darova? Nije li i u našem slučaju sve to dar? I uspjeh u školi i uspjeh u poslu i ugodna narav, i dobro zdravlje i sretna obitelj i sve ono što nam je dobro i lijepo u životu. Sve je to od Boga i sve je to nezasluženi dar. Ničim se čovjek ne može hvaliti kao svojom isključivom stečevinom. Istina je, za mnoge smo se od tih stvari i sami trudili, ali u konačnici Bog je to dao. Jer, veli psalam: “Ako Gospodin kuće ne gradi, uzalud s muče graditelji, ako Gospodin grada ne čuva, uzalud stražar bdi. Uzalud vam je ustati prije zore i dugo u noć sjediti, vi što jedete kruh muke: miljenicima svojim u snu on daje” (Ps 121,1-2).


Da liječe svaku bolest i svaku nemoć


Isus šalje učenike zato “da liječe svaku bolest i svaku nemoć”. Apostoli su dobili te dare da bi služili drugima. Nisu ti darovi za njih. Pogledajmo: svaki je dar redovito u službi drugih. Zar je liječnik sama sebe liječi? Ne, ide kod kolege. Zar svećenik samog sebe ispovijeda? Zar učitelj sama sebe uči? Zar vozač tramvaja samo sebe vozi? zar vatrogasac gasi samo svoju kuću? Za je majčinska ljubav usmjerena prema samoj majci? Ne varajmo se. dobili smo mnoge lijepe darove da bismo se njima mogli služiti za dobrobit drugi. Naravno, pri tome ćemo se i mi sami osjećati ispunjenima i zadovoljnima, ali naš je dar radi služenja i svi smo mi postavljeni kao poslužitelji jedni drugima. Bog nas je takvima stvorio i Bog je svoju Crkvu u Kristu tako ustrojio. Mi smo udovi jednoga Tijela i zato služimo jedni drugima, baš kako veli apostol Pavao: “Ne starajte se samo svaki za svoje, nego i za ono što se tiče drugih! (Fil 2,4).


Besplatno primiste, besplatno dajte


Veli Isus na koncu: “Besplatno primiste, besplatno dajte”. Ne radi se ovdje o tome d bi čovjek trebao biti bez plaće. Ta od nečega treba i živjeti, baš kao što Isus na drugom mjestu veli: “Vrijedan je radnik svoje plaće”. To je jasno. Međutim, Isus govori da ne smijemo škrtariti sa svojim darovima i da ne naplaćujemo one lijepe darove koje nam je Bog dao. Na primjer, Bog mi je nečega dao u obilju. Zar da to ne podijelim s nekim kojemu baš toga manjka? Počnimo prvo od materijalnih dobara. Ako mi je Bog dao da imam i da obiluje, jesam li siguran da mi je to dao samo zato da uživam ja, moja djeca i moj kum? A mogao bih i drugima pomoći tako da sam i ne osjetim! Zatim, u uredu gdje radim mogu s malo napora stranci učiniti veliku uslugu: pomoći mu da ispuni obrazac, uputiti ga i slično. Djeca mogu pomagati jedni drugima u svladavanju gradiva, mi jedni drugima u kući možemo i trebamo činiti usluge… Mi i ne razmišljamo koliko možemo pomoći jedni drugima riječima, djelima, blizinom, strpljivošću, ljubavlju, dobrotom… Prisjetimo se kako je nama u životu netko nešto učinio u bolnici, na poslu, u školi, u crkvi, u vlastitoj obitelji. Nismo li i mi znali reći: “Da mi tada taj i taj nije pomogao, ne znam gdje bih ja danas bio…” Vidite, koliko sunca, radosti i svjetlosti možemo unijeti u život naših bližnjih, koliko možemo obradovati jedni druge. Bog nam je dao tu sposobnost da besplatno dijelimo jedni drugima. Već sam osmjeh i lijepa riječ puno sunca može unijeti u život naših bližnjih. Bog preko nas hoće biti blizak, drag i ljubak prema drugim ljudima. Bog preko nas želi iskazivati ljubav drugim ljudima. Zar da odbijemo tako uzvišenu službu? Apostoli su to prihvatili i ugrađeni su u temelje Crkve. A i mi smo njezini članovi.

dr. Zvonko Pažin

dr. Zvonko Pažin

Župnik u Čepinu i profesor liturgike na KBF-u u Đakovu.
dr. Zvonko Pažin

P o v e z a n i   t e k s t o v i

Čisti pastiri za čistiji svijet – razmišljan... U današnjem evanđeoskom odlomku (Mt 9,36 – 10,8) čitamo kako je Isus nastojao odgovoriti na potrebe svoga puka. Shvatio je da je najveći probl...
Krist Kralj (A) – nacrt za homiliju Uvod i pokajnički čin Na početku knjige Otkrivenja Ivan navodi Gospodinove riječi: "Ja sam Alfa i Omega, govori Gospodin Bog - Onaj koj...
Strah od ulaganja – razmišljanje uz 33. nedj... Prispodoba o talentima koju smo čuli u današnjem Evanđelju (Mt 25, 14-30) još je jedna u nizu prispodoba u kojoj je Isus pokazao sposobnost da...
33. nedjelja kroz godinu (A) – homilija Uvod i pokajnički čin Pobožan je onaj čovjek koji živi po Bogu, to jest, vrši njegove zapovijedi i slijedi evanđeoski put. Po Bogu živjet...
33. nedjelja kroz godinu (A) – nacrt za homi... Uvod i pokajnički čin Vjernici rado kažu da služe Bogu. A, zapravo, Bog puno, puno više služi nama, negoli mi njemu. Ta sve je po njemu...