Skip to content

14. nedjelja kroz godinu (A) – homilija


Uvod i pokajnički čin


Sva djeca žele narasti velika i svi dječaci žele biti snažni, brzi, spretni; žele biti svjetski prvaci, brži, jači, viši… Odrasli žele biti uspješni, bogati, utjecajni… A evo, današnja nam Božja riječ govori da nije veliko, vrijedno i jako ono što se u prvi mah ljudskim očima može činiti. Prava čovjekova veličina nije ni u snazi ni u slavi ni u ovosvjetskoj mudrosti. Božja nam riječ samoga Sina Božjega danas pokazuje krotka i ponizna, kao onoga koji je došao ne da mu drugi služe, nego da on nama služi i život dade za nas. Htjeli bismo današnju Božju riječ pohraniti u srce, htjeli bismo cijelo ovo misno slavlje plodonosno i radosno proslaviti. Zato pokajmo se za sve svoje grijehe, osobito za grijehe umišljenosti i zavisti.

  • Gospodine, ti nas poučavaš da tebe trebamo ljubiti iznad svega, a svoje bližnje kao sebe same. Gospodine, smiluj se!
  • Kriste, toliko si nas ljubio da si za nas položio svoj život. Kriste smiluj se!
  • Gospodine, ti i nas pozivaš da budemo strpljivi, ponizni, dobrostivi i ispunjeni tvojom ljubavlju. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju


Snaga jedne države se ponajviše mjeri u snazi njezina oružja. Kao i sva današnja tehnika i oružje brzo zastarijeva i traži se uvijek novije, ubojitije, brojnije, a sve povezano s uvježbanim vojnicima i zapovjednicima. U Isusovo vrijeme bitan – gotovo najvažniji – dio neke vojske bila je konjica i bojna kola. U tome su smislu Rimljani tada doista bili svjetska velesila.


Krotak


I Židovi su sanjali o svojoj moći, slavi i sili. Sve je to u sebi trebao utjeloviti Mesija – Pomazanik Božji, koji je, po općem uvjerenju, trebao biti silan Vođa koji će silnim znakovima uspostaviti Božje kraljevstvo na zemlji. Međutim, tko je u Isusovo vrijeme pažljivije čitao Sveto pismo, mogao je vidjeti da prorok drugačije opisuje budućega Mesiju. U današnjem prvom čitanju (Zah 9, 9-10) prorok Zaharija najavljuje: Kliči iz sveg grla, Kćeri sionska! Viči od radosti Kćeri jeruzalemska! Tvoj kralj se evo tebi vraća: pravičan je i pobjedonosan, krotak jaše na magarcu… Znamo da se upravo tako dogodilo na Cvjetnicu. U trenutku kad je naviše bio slavljen, kada su mu svi klicali kao Davidovu sinu, kao Mesiji, Isus svečano ulazi u Jeruzalem jašući na magarcu. Ne na konju, ne u bojnim kolima, ne okružen silnom vojskom, ne kao rimski vojskovođe u pratnji svojih zarobljenika, niti natovaren silnim ratnim plijenom. Isus ulazi u grad jašući na magarcu koji je mirnodopska, dobroćudna životinja. Takav je naš Gospodin Isus Krist. On je onaj koji trske napuknute prelomiti neće, stijenja što tek tinja neće ugasiti (Iz 42,3).

To je istinska snaga, to je Božja snaga. To je snaga Božje ljubavi. To je, naravno, i naš put. Kada oprostimo, kada činimo dobro onima koji čine zlo, kada molimo za svoje progonitelje, kada strpljivo nosimo svoj križ, kada s vjerom prihvaćamo volju Božju, onda ovome svijetu možemo izgledati i ludi i slabi. I redovito tako izgledamo. Međutim, veli Pavao: Lude svijeta izabra Bog da posrami mudre, i slabe svijeta izabra Bog da posrami jake (1 Kor 1,27).


On će istrijebiti (bojna) kola


Dalje danas veli prorok: On će istrijebiti kola iz Efrajima i konje iz Jeruzalema. On će istrijebiti luk ubojni… Evo, pogledajmo, koliko je danas važno da je Poncije Pilat imao onoliku vlast, da su se silnici širili i šepirili i nepravedno Isusa osudili? Prošlo, kao da nikada nije bilo. Gdje su ti silnici i tirani? Narod veli: Svaka sila za vremena. A Isusovo djelo, njegovo spasenje, Božje kraljevstvo koje je uspostavio, živi i djeluje i danas i proteže se kroza svu vječnost. Isus je svojom ljubavlju i svojom vjernošću Bogu pobijedio svaku silu, svako zlo i svaku nepravdu. Jer, ovozemne su nevolje privremene, a Božje kraljevstvo ostaje kroza svu vječnost. Mi kršćani znamo da je Bog iznad svega i da sve ljudsko, ma koliko silno izgledalo, propada, ako se ne temelji na Božjoj riječi, baš kako veli prorok: Svako je tijelo k’o trava, k’o cvijet poljski sva mu dražest. Sahne trava, vene cvijet, ali riječ Boga našeg ostaje dovijeka (Iz 40,6.8). Zato ne dopuštamo da nas zabljesne sva ovosvjetska sila, da nas zanose dražesti i uživi ovoga svijeta. Ne želimo dopustiti da u nama prevladava nasilništvo, za isticanjem moći i bogatstva, da nama zavlada potreba da se izdižemo iznad drugih ljudi. Mi smo veliki onoliko koliko je u nama velik Bog, mi vrijedimo samo onoliko, koliko je u nama zaživjelo Božje kraljevstvo. Sve drugo je trava i cvijet koji se suši i vene…


Vlast će mu se proširiti od mora do mora


Prorok danas ovako zaključuje govor o Kralju, o Mesiji: On će navijestiti mir narodima. Vlast će mu se proširiti od mora do mora i od Rijeke do rubova zemlje. To je naša nada i to je naša radost. Nije i ne može biti uzaludno naše ustrajavanje oko dobra. Tako nas poučava Pavao: Ne daj se pobijediti zlom, nego dobrim svladavaj zlo (Rim 12,21). To je Kristov put. Što god ljudi činili, kako god se postavljali ovozemni moćnici, podrugljivci, oni koji snuju spletke, koji se osvećuju, koji se silnim hvale bogatstvom, koji ucviljuju sirote i udovice, koji preziru Boga i njegove zakone, Bog će ipak dovršiti svoje djelo i uspostaviti u potpunosti svoje kraljevstvo. Bolje je da On svoje kraljevstvo uspostavi s nama, negoli bez nas. Jer, sve ovozemno propada, a samo je Božje – vječno.

Zato, koliko god to moglo očima ovoga svijeta izgledati nemoderno, zaostalo, nazadno i štetno, mi želimo živjeti po Božjim savjetima i zapovijedima, mi želimo izgrađivati Božje kraljevstvo mira, ljubavi i pravde, mi želimo s Kristom trpjeti, s njime umrijeti, da bismo onda s njime uskrsnuli i s njime kraljevali. Apostol nas Petar u svojoj Poslanici stoga ovako tješi: Ako dobro čineći trpite pa strpljivo podnosite, to je Bogu milo (1 Pt 2,20). Kako god ovaj svijet na to gledao, jedinio evanđeoski put ima budućnost, a to je vječnost. Sve ostalo je k’o trava poljska koja danas jest, a sutra se u peć baca (Mt 6,30).

Neka nam zato Gospodin dade da ustrajavamo u dobru, da tražimo Kraljevstvo nebesko i njegovu pravednost, da mirno, strpljivo i radosno nosimo i podnosimo svoje Križeve. Jer, tako ćemo biti dionici nevolja Isusa Krista, ali tako ćemo biti i dionicima njegova Kraljevstva, njegove proslave i vječnoga života.

dr. Zvonko Pažin

dr. Zvonko Pažin

Župnik u Čepinu i profesor liturgike na KBF-u u Đakovu.
dr. Zvonko Pažin

P o v e z a n i   t e k s t o v i

Maleni koji su veliki – uz evanđelje 14. ned... Mt 11, 25-30 »Slavim te, Oče, Gospodaru neba i zemlje, što si ovo sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima. Da, Oče, tako se tebi svidj...
Pronaći spokoj duše – razmišljanje uz 14. ne... Naš Gospodin Isus je dobro i pozorno promatrao ljude, te je uočavao i znao da su krhki i podložni ne samo ćudorednoj slabosti, već i slaboći t...
14. nedjelja kroz godinu (A) – nacrt za homi... Uvod i pokajnički čin Istina boli, a laž vrijeđa, veli jedna vrlo mudra poslovica. Istina je koji puta veoma bolna. Međutim, kada bi na...
14. nedjelja kroz godinu (A) RAZMIŠLJANJE UZ SVETOPISAMSKA ČITANJA Zah 9,9-10 Prvo čitanje iz proroka Zaharije donosi izrazito lijepu sliku radosti kao posljedic...
14. nedjelja kroz godinu (A) – komentar evan... Ja sam krotka i ponizna srca Mt 11, 25-30 U ono vrijeme reče Isus: "Slavim te, Oče, Gospodaru neba i zemlje, što si ovo sakrio od mudrih...