Skip to content

14. nedjelja kroz godinu (B) – nacrt za homiliju


Uvod i pokajnički čin


Došli smo danas na ovu euharistiju da zahvalimo Bogu za njegove darove, ali zasigurno i zbog toga da mu podastremo i svoje brige i nevolje, da mu uputimo žarku molbu za ono što nas brine i tišti. Crkva nas uči da Bog svakome daje milost dostatnu, a da se od nas očekuje trud i zalaganje. O tome će nam danas govoriti na poseban način sveti Pavao. Htjeli bismo, naravno, dostojno i plodonosno prihvatiti Božju riječ i ova sveta otajstva proslaviti, zato ćemo na početku zazvati na nas Božje milosrđe.

  • Gospodine, ti si nas stvorio i učinio svojom djecom. Gospodine, smiluj se!
  • Kriste, ti nas pozivaš da te slijedimo u nošenju svoga križa. Kriste smiluj se!
  • Gospodine, ti nam u našim poteškoćama daruješ svoju milost jer se po tebi snaga u slabosti usavršava. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju


Došao mi ovih dana jedan ročnik. Lijepo me zamolio da mu dadem lažnu ispričnicu da je došao kući zbog sprovoda – a sprovoda uopće nije bilo. Tako sam ja na elegantan način trebao riješiti njegov mogući problem u vojarni i to tako da – dadem lažno svjedočanstvo. Međutim, nije ovdje samo u pitanju laž, veća ili manja, nego, čini se mentalitet (mnogih?) naših mladih. A to je da će tata sve srediti. Dobro, „tata“ je u ovom slučaju trebao biti župnik, ali to zna biti i kum i prijatelj i, konačno, netko, tko će za novac ili protuuslugu učiniti ono što se od njega traži. Dečko vozi bez dozvole – tata će to srediti. Djevojka ne dođe u školu jer joj se nije išlo – mama napiše ispričnicu… I tako uvijek treba netko biti iznad nas koji će rješavati naše nevolje i ispravljati naše gluposti. Kao da je u takvoj nekoj napasti bio i sveti Pavao u današnjem drugom čitanju (2Kor 12, 7-10).


Uzvišenost objava


Pavao je bio sav prožet Kristom. Božji čovjek. Čovjek koji se sav predao svome poslanju. Jednom tako sam opisuje kolikim je žarom i uz kolike nevolje služio Evanđelju: U naporima – preobilno; u tamnicama – preobilno; u batinama – prekomjerno; u smrtnim pogiblima – često. Od Židova primio sam pet puta po četrdeset manje jednu. Triput sam bio šiban, jednom kamenovan, triput doživio brodolom, jednu noć i dan proveo sam u bezdanu. Česta putovanja, pogibli od rijeka, pogibli od razbojnika, pogibli od sunarodnjaka, pogibli od pogana, pogibli u gradu, pogibli u pustinji, pogibli na moru, pogibli od lažne braće; u trudu i naporu, često u nespavanju, u gladu i žeđi, često u postovima, u studeni i golotinji! Osim toga, uz drugo, salijetanje svakodnevno, briga za sve crkve (2 Kor 11,23-28). Doista, taj je čovjek u punoj svijesti mogao reći: Živim, ali ne više ja, nego živi u meni Krist (Gal 2,20). Živio je samo za Boga i u Bogu. I onda je došlo Božje priznanje. U Drugoj poslanici Korinćanima svjedoči kako je imao mistične darove. Pavao je, naime, u molitvi pao u zanos te slušao i gledao neopisive nebeske stvari. To Bog doista nije dao svakom čovjeku, nego samo onima posebno odabranima. Pavao je bio jedan od tih.


Trn u tijelu


Međutim, gle nevolje! Pored svih tih uzvišenih i neizrecivih stvari Pavao opisuje svoju muku. Veli: „I da se zbog uzvišenosti objava ne bih uzoholio, dan mi je trn u tijelu, anđeo Sotonin, da me udara da se ne uzoholim.“ Eto, on, Pavao, ima sve, samo da mu se riješiti toga „trna“. Ne znamo što je bilo, ali je to Pavla stvarno mučilo. Možda je bila neka veoma neugodna bolest, možda neka tjelesna mana, možda neka ljudska slabost. Danas to nitko ne zna. U svakom slučaju bilo je to nešto što je Pavlu osobito smetalo, što ga je kinjilo i mučilo. To sigurno nije bila sitnica. Bila je to za Pavla velika muka i nevolja, bila je to kap žuči koja kao da je kvarila svu ljepotu uzvišenosti objava.


Da odstupi od mene


I onda Pavao, što je razumljivo, moli Gospodina da bude dosljedan. Kad mu je već dao tolike milosti, kad ga je pozvao da mu služi, da bude njegov apostol, trebao bi onda biti dosljedan i riješiti ga još i te nevolje. Ta, što je to Bogu! Ako mu je toliko toga dao, onda je prava sitnica za Boga osloboditi Pavla roga „trna u tijelu“.

Međutim, s tom molbom nije baš išlo kako je Pavao mislio. Triput je molio Gospodina da makne to od njega. I – ništa! Kako? Zar se Bog zabavlja time da se čovjek muči, a on, Bog, mogao bi to riješiti treptajem oka? Ta što se to zbiva?


Dosta ti je moja milost


Evo kako Bog Pavlu odgovara. U tom Božjem odgovoru možemo malo bolje razumjeti smisao patnje i ulogu grijeha u čovjekovu životu. Na Pavlovu opetovanu molbu da ga riješi toga trna u tijelu Bog uzvraća: „Dosta ti je moja milost jer snaga se u slabosti usavršuje.“

Radi se jednostavno o sljedećem. Svaki je čovjek grešnik. Ne samo načelno grešnik, nego grešnik baš u tome i po tome da ima stvarno tamnih mrlja u svome životu. Upravo se to očituje i kod velikih svetaca. Nije li Petar toliko puta pokazao svoju lakomislenost i svoju grešnost? Nije li Pavao progonio Crkvu; nisu li se braća Ivan i Jakov otimali za prva mjesta u apostolskom zboru? I onda, naravno, Bog prašta. Međutim, kada Bog čovjeku da milost, kada mu povjeri neku odgovornu službu, stalna je opasnost da se čovjek uzoholi i postane uvjeren u vlastitu svetost i neporočnost. Prisjetimo se kako su, na primjer, oduvijek svi vladari vrlo rado njegovali takozvani „kult ličnosti“. Jer su „veliki“ i jer su „zaslužni“. I onda žuč oholosti zagorči i pokvari ono dobro što stvarno čovjek čini Božjom milošću. Zato Bog Pavla ostavlja u njegovoj muci, zato Bog ostavlja Petru dobar sluh da uvijek dobro čuje pijetlovo pjevanje. Pa onda, kada Pavla ubode njegov „trn“ i kada Petar začuje pijetla, onda se i jedan i drugi spomenu da su slabi i da su grešni i da sve njihovo ovisi isključivo o Božjoj milosti, tako da se ne bi uzoholili i oholili.

Vratimo li se na primjer onoga ročnika ili na primjer „tatinih sinova“, možemo reći da Bog ne daje privilegije i ne potpomaže našu lijenost niti ide niz dlaku našoj oholosti i umišljenosti. Bog nas upravo „baca“ u životnu borbu, ali nas ne ostavlja same, nego nas prati svojom milošću. Tako se onda događa da Bog stvarno dopusti da čovjek upadne u neki grijeh ili da načini neku glupost da bi se tako prestao hvaliti svojom nepokolebljivošću i svojom bezgrešnošću. Bog nas koji puta na grub način spušta na zemlju da se ne uznosimo. I nas Isus poučava: Tako i vi: kad izvršite sve što vam je naređeno, recite: „Sluge smo beskorisne! Učinismo što smo bili dužni učiniti!“ I onda ćemo stvarno biti veliki. Kao što su veliki i Pavao i Petar i Ivan i Jakov.

dr. Zvonko Pažin

dr. Zvonko Pažin

Župnik u Čepinu i profesor liturgike na KBF-u u Đakovu
dr. Zvonko Pažin

P o v e z a n i   t e k s t o v i

Vjerom premostiti jaz – razmišljanje uz 14. ... Evanđelje koje čitamo ove nedjelje (Mk 6,1-6) vodi nas u Isusov rodni kraj u nazaretsku sinagogu. Upravo tu gdje su ga poznavali i gdje je ima...
14. nedjelja kroz godinu (B) – homilija Uvod i pokajnički čin Pismo nam veli da je Isus nama u svemu sličan, osim u grijehu. Pravi Bog, ali i pravi čovjek. To je jedna od najl...
14. nedjelja kroz godinu (B) – komentar evan... NIJE PROROK BEZ ČASTI DOLI U SVOM ZAVIČAJU Mk 6,1-6 I otišavši odande, dođe u svoj zavičaj. A doprate ga učenici. I kada dođe subota, ...
Oduševljeni Isusovom moći – razmišljanje uz ... Nakon što smo proteklih nedjelja slušali kako Isus prolazi galilejskim gradovima liječeći i naviještajući kraljevstvo Božje, u današnjem odlom...
14. nedjelja kroz godinu (B) Ez 2,2-5 Prorok Ezekiel rođen je oko 622.pr.Kr. i u svojim tridesetima deportiran je s drugim Izraelcima u babilonsko sužanjstvo 597. g...