Skip to content

15. nedjelja kroz godinu (A) – nacrt za homiliju


Uvod i pokajnički čin


Što god je zapisano, za naše je spasenje napisano i sve što Bog govori, za naše dobro govori. Bog nas poziva na život bez mržnje i zavisti. Bog nas poziva na praštanje, dobrotu, mir. Bog nas poziva da svoj život usmjerimo prema njemu, svome Stvoritelju, a ne prema prolaznim stvarima i nestalnim radostima. Sve mi to znamo, a ipak griješimo… Pokajmo se za sve svoje grijehe i propuste da budemo dostojni ovih svetih otajstava.

  • Gospodine, stvorio si nas da živimo u miru s tobom i sa svojim bližnjima. Gospodine, smiluj se

  • Kriste, došao si da nas od naših opačina izbaviš. Kriste, smiluj se!
  • Gospodine, pozivaš nas da se vratimo prvoj ljubavi vršeći tvoje zapovijedi. Gospodine, smiluj se!


Nacrt za homiliju


Ljudi koji neki posao rade u praksi baš se i ne raduju posjetu i kontroli onih koji dolaze iz ureda i tumače kako bi se trebalo “na terenu” raditi. Evo, npr. u školi se javi problem nasilja među djecom. I odmah se javljaju mudre glave, psiholozi, psihijatri, pedagozi, sveučilišni profesori kojima je manje-više sve jasno i koji daju dobre savjete. Te trebali bi učiniti nastavnici ovo, roditelji ono, Crkva ono treće, a društvo ovako ili onako. I nikako im ne pada na pamet da se u životu sa živim ljudima jednostavno može dogoditi da učiniš sve ili gotovo sve, a da rezultata nema. Ljudi su to, nisu strojevi. Međutim, ti će veleumnici lako i rado optužiti nastavnike, roditelje, medije, društvo jer, kao, kad bi oni dobro radili, djeca bi nam bila savršena – kao na pokretnoj traci. Eh, pusta maštanja… Pa to ni Bogu ne uspijeva! Eno, on čini sve, sve moguće, jer je svemoguć, i kakvi su mu rezultati među ljudima? Tamo gdje je ljudska sloboda, tamo je i nepredvidivost. Eto o tome nam govori današnje evanđelje (Mt 13, 1-23).


Iziđe sijač sijati


U ovoj, dobro nam poznatoj, prispodobi Isus govori o sijaču koji sije pšenicu. Sijač je Krist, a sjeme je njegova riječ. Dobar je sijač. Istinita je riječ. Bog sjeme svoje riječi oduvijek sije. Govorio je po prorocima Izabranom narodu. Odjekivala je njegova riječ Galilejom i Jeruzalemom kad je Isus hodio ovom zemljom. Odjekuje Božje riječ i danas, svaki puta kada se naviješta evanđelje, svaki puta kad čitamo Sveto pismo, kad slušamo nauk Crkve. Konačno, kako se Božja riječ ne da ušutkati, Bog progovara srcu svakoga čovjeka, a taj Božji glas nazivamo savjest. Oduvijek se Bog trudi. Bog svoje čini. Ne ostavlja nas u neznanju, ne ostavlja nas nepoučene.


Put, kamen trnje, dobra zemlja


A što se zbiva s Božjom riječi? U Isusovoj prispodobi Božja riječ je zrno pšenice koje se sije u srce čovjeka. Jedno je zrno palo usput i pozobale ga ptice. Isus tumači da se to odnosi na čovjeka koji riječ ne razumije i ne trudi se shvatiti. Njemu sotona odmah oduzima riječ. To su zasigurno oni koji npr. čuju riječ o tome da treba poštovati starije, da treba biti pravedan u poslovanju ili da treba biti u braku vjeran i odmah na to odmahne rukom misleći: “Tko može razumjeti te tlapnje?” Ne razumije i ne želi razumjeti. S takvima sotona ima najmanje posla. Isus dalje tumači. Zrno koje padne na kamenito tlo označava površna čovjeka koji se u početku oduševi, ali je nestalan. To je onaj slučaj kada nas doista pokrene jedna dobra ispovijed, kad osjetimo na poseban način Božji blagoslov na vjenčanju, krizmi ili na prvoj pričesti vlastitog djeteta… I onda nas to za koji dan mine. Vratimo se u staru kolotečinu. Nadalje, tumači Isus, zrno koje padne u trnje označava čovjeka koji bi, doduše, prihvatio Božju riječ, ali mu je život toliko intenzivan da se “nema vremena ni prekrižiti”.

A kakvo se čudo događa sa zrnom koje padne na dobru zemlju! Ono donosi i stostruki rod. Višekratno nadmašuje samo sebe. Jasno je. Čovjek prima otvorena srca Božju riječ, trudi se svim srcem po njoj živjeti. I onda doista može višestruko nadmašiti sama sebe. Običan čovjek, sa svim svojim slabostima postane živa slika Kristova. Običan čovjek pokazuje milosrđe, dobrotu, praštanje. Običan čovjek utjelovljuje Božju dobrotu i Božji mir. I takvi su onda ljudi blagoslov za ovu zemlju.


Uspjeh i neuspjeh


Sada povlačimo dva zaključka za nas. Možemo sebe u ovoj prispodobi gledati kao zemlju u koju pada Božja riječ, a možemo sebe gledati i kao sijača Božje riječi. Prvo, mi kao tlo za Kristovu riječ. Krist Gospodin svakodnevno sije svoju riječ u naše srce. On svoje sigurno čini. Uvijek iznova sa svom ljubavlju, nježnošću i pažnjom. Ne spominje se prijašnjih dana i godina. A svaki je od nas pozvan pripraviti svoje srce, učiniti ga plodnim tlom za sjeme Božje riječi. A to je najjednostavnije tako da ponizno i poslušno prihvaćamo njegovu riječ i uporno je vršimo. Tako ćemo doista od srca nastojati činiti dobro i onda kada to nije popularno i onda kada drugi ljudi kažu kako ta osoba to ne zavrjeđuje. Kršćanin zna da činiti dobro uvijek ima smisla i ima svoju vrijednost. Ustezat će se od laži, od nepravdi. Nastojat će poštovati svetost svoje i tuđe obitelji. Nastojat će biti častan i pošten u radu i u kontaktu s drugima. Iznad svega će nastojati kroz molitvu i sakramentalni život uvijek svoj život preispitivati i preusmjeravati prema zakonima evanđelja. I tako će tlo našega srca biti uvijek sve pogodnije za sjeme Božje riječi.

Drugo. Ova nam prispodoba govori i o Božjem, ali i našem neuspjehu. Dosta zrnja Božje riječi uzalud padne, jer je dospjelo na negostoljubivo tlo. Evo, to se događa svemogućem, premudrom i milosrdnom Bogu. Trebamo li se onda mi čuditi što se toliko puta i naše najbolje namjere i naša najiskrenija djela ne prihvaćaju ili krivo tumače? To je tajna ljudske slobode. To je muka i čemer roditelja koji doslovno srce svoje daju, a rezultati su koji puta toliko porazni. To je muka tolikih dobrih ljudi, tolikih “entuzijasta”. To je, uzmimo za primjer, žalost gradske uprave koja se stvarno potrudi uljepšati grad, urediti dječja igrališta, uljepšati pročelja drevnih zgrada. I onda dođe netko tko to poruši, uprlja, uništi… To je žalost učitelja i profesora koji se doista svim srcem trude, a učenici, što zbog mladosti, što zbog obijesti, što zbog zloće nastoje upropastiti i umanjiti trud i uspjeh… Isus je plakao nad Jeruzalemom, i nama koji puta dođe da se rasplačemo nad nekim situacijama.

Ako koji puta tako i zaplačemo, pomislimo u kojoj je mjeri svaki od nas – svjesno i nesvjesno – uzrokom suza drugih ljudi, uzrokom boli Kristu Gospodinu. Budući da Božja milost nikada ne zakazuje, na nama je da učinimo da Božja riječ urodi obilnim plodom u nama i u cijeloj Crkvi.

dr. Zvonko Pažin

dr. Zvonko Pažin

Župnik u Čepinu i profesor liturgike na KBF-u u Đakovu.
dr. Zvonko Pažin

P o v e z a n i   t e k s t o v i

Kakvo smo tlo? – uz evanđelje 15. nedjelje k... Mt 13, 1-23 Onoga dana Isus iziđe iz kuće i sjede uz more. I nagrnu k njemu silan svijet te je morao ući u lađu: sjede, a sve ono mnoštvo s...
15. nedjelja kroz godinu (A) – komentar evan... Izađe sijač sijati Mt 13, 1-23 Onoga dana Isus iziđe iz kuće i sjede uz more. I nagrnu k njemu silan svijet te je morao ući u lađu: sj...
Sije li Sijač još uvijek? – razmišljanje uz ... U svome duhovnom životu smo statični, spori i besplodni, premda nitko od nas o sebi to pak ne misli. Svi mi, naime, o sebi imamo najbolje mišl...
15. nedjelja kroz godinu (A) – homilija Uvod i pokajnički čin Vjera u uskrsnuće, temelj je našega vjerovanja. Današnja nam Božja riječ govori o uskrsnuću tijela i o preobrazbi...
15. nedjelja kroz godinu (A) RAZMIŠLJANJE UZ SVETOPISAMSKA ČITANJA Iz 55,10-11 Anonimni prorok, nazvan Deuteroizaija (Dt-Iz), živio je u vrijeme izgnanstva Izrae...