Skip to content

15. nedjelja kroz godinu (B) – nacrt za homiliju


Uvod i pokajnički čin


Bog nam izravno progovara u svojoj riječi koju, između ostalog, redovito slušamo u svakoj svetoj misi. Međutim, Bog nam progovara u bezbroj životnih prigoda, preko onoga što nam se događa i preko drugih ljudi. Danas bismo, naravno, na poseban način htjeli pažljivo i plodonosno saslušati i prihvatiti Riječ Božju. A da bismo to u ovom euharistijskom slavlju što bolje uzmogli, pokajat ćemo se za svoje grijehe i popuste.

  • Gospodine, ti si nekoć govorio ocima po prorocima. Gospodine, smiluj se!
  • Kriste, ti si živa Riječ Božja. Kriste smiluj se!
  • Gospodine, ti nam danas daješ svoga Duha da nas uvede u svu istinu. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju


Pripovijeda se kako je jedan čovjek sa zabrinutošću mjerio vrućicu svome bolesnom djetetu. Kada je na toplomjeru vidio da je temperatura stvarno previsoka, da bi riješio problem – razbio je toplomjer. Naravno, problem nije time nipošto riješen, kao što već poslovični noj neće riješiti problem svoga progonitelja zabije li glavu u pijesak. Koliko god nam izgledala smiješna i nerazumna oba ova postupka, izgleda da se ljudi uporno tako ponašaju: ne žele se suočiti s pravim problemom i pravim izazovima. Takav jedan slučaj čuli smo u prvom čitanju (Am 7, 12-15).


Odlazi vidioče!


Nakon smrti kralja Salomona židovsko se kraljevstvo podijelilo na južno, nazvano Judejsko i sjeverno nazvano Izraelsko. Amos, pastir iz južnog kraljevstva po Božjem poslanju odlazi na sjever prorokovati u svetište zvano Betel. Prorokovao je protiv svih velikaša i jednog i drugog kraljevstva jer su činili bezakonje i to tako da su tlačili siromahe, nemoralno živjeli i trčali za drugim bogovima. I tako je Amos prorokovao i u Betelu protiv kralja Jeroboama i svećenika Amasje koji ga je pokrivao. Amos postaje neugodan. U kraljevskom svetištu Betelu govori protiv kralja! I onda mu se obraća svećenik Amasja podsjećajući ga da je on stranac, južnjak, pa ako baš hoće prorokovati, neka to čini u svome kraljevstvu, a ne da govori protiv kralja u svetištu koje kralj uzdržava i pred svećenicima koje kralj plaća. Čuli smo danas u prvom čitanju. Amasja reče Amosu: „Odlazi, vidioče! Bježi u zemlju Judinu, ondje jedi kruh i ondje prorokuj! Ali u Betelu da više nisi prorokovao, jer ovo je kraljevsko svetište, kraljevski hram.“ Jer, kralj Jeroboam, kao većina svih vladara, jako voli udvorice.

Zapazimo kako se svećenik Amasja postavlja. Za njega nije bitno što Amos govori. Nije mu važno koliko je to istinito. Po njegovu mišljenju Amos treba otići zato što je stranac i zato što nije kralju po volji. Amasja, dakle, čuva kraljev ugled i njegovo svetište. Najvažnije mu je da kralj bude zadovoljan, a za ono što se događa nije ga briga. To što zemlja ide u propast, to što se čini zlo, to što se cijelom kraljevstvu sprema propast i izgnanstvo, svećenik ne haje. Zato, poput onog primjera o razbijenom toplomjeru, nalazi rješenje. Tjera Amosa iz svetišta.


Nisam prorok ni proročki sin…


Amos je svoje rekao i svoje učinio. I može se povući. Međutim, oni koji ga ne slušaju, ne slušaju Božjih riječi, jer je to bila Božja opomena. Koji ga, dakle, ne slušaju, čine to na vlastitu štetu. To sada ne vrijedi samo za kralja, nego i za svećenika Amasju. Umjesto da služi Bogu, stavio se u službu bezbožnog i nepravednog kralja. Zato se na koncu Amos obraća svećeniku Amasji teškim riječima: “Nisam bio prorok ni proročki sin“ – odgovori Amos Amasji – „bio sam stočar i gajio sam divlje smokve: ali me Jahve uze od stada i Jahve mi reče: ‘Idi, prorokuj mojemu narodu Izraelu.’ Sada čuj riječ Jahvinu. Ti veliš: ‘Ne prorokuj protiv Izraela, ne proriči protiv doma Izakova.’ Zato ovako govori Gospodin: ‘Tvoja će žena bludničit’ po gradu, sinovi tvoji i kćeri od mača će pasti, tvoja će se zemlja užetom razdijeliti, a ti ćeš umrijeti na nečistu tlu, i Izrael će otići u izgnanstvo iz svoje zemlje.'”

Ne treba naglašavati da je Izrael ustrajao u svojoj nepravdi i da ga je zadesilo upravo ono što je Amos prorokovao. Nisu htjeli u tome običnom pastiru prepoznati Božjega glasnika i Božji glas. Nisu to učinili na svoju propast.


Amasja – naša slika?


Nije se lako suočiti sa stvarnošću, pogotovo kada ona baš i nije sjajna. Međutim, duboko u sebi, barem u nekim trenucima, posvema nam je jasno što smo i kakvi smo, koje su nam dobre strane, a koje su nam slabosti. Barem u pojedinim trenucima bude nam savršeno jasno gdje smo, koliko i u čemu griješili. I onda nam se budi savjest. Naravno, za nekoga to bude trenutak odluke, trenutak obraćenja. Međutim, ponajčešće razbijemo taj toplomjer ili zabijemo glavu u pijesak.

Međutim ima nešto što nam osobito smeta. Kada nam drugi spočitne našu slabost ili naš grijeh. To da sami sebi priznamo, to još nekako ide. Ali da to bude netko drugi, to gotovo da ne možemo podnijeti, ma tko god bio taj drugi. I što onda činimo? Činimo isto što i svećenik Amasja, koji je zamjerio Amosu što se usudio iz jednog kraljevstva propovijedati u drugom kraljevstvu i to u ekskluzivnom kraljevskom svetištu. Tako i mi pokušavamo omalovažiti toga koji nam govori. Onda redovito kažemo da taj što nam govori nije ništa bolji, da je grešnik, da je licemjer i sve već što nam padne na um. I uopće ne usmjerujemo svoju pozornost na ono što nam čovjek govori, nego na to tko nam to govori. I budući da nam je neugodno to što čovjek govori, okomljujemo se na njega pokušavajući omalovažiti ono što on govori i čini, pokušavamo omalovažiti njegovu osobu.

Prisjetimo se. U ovoj zgodi koju smo čuli uopće nije riječ o Amosu. On je bio pastir. Nije bio prorok profesionalac niti ga je to zanimalo. No kad ga je Bog pozvao, otišao je on i prorokovao. Za Amasju i Jeroboama trebalo je biti svejedno kakav je čovjek taj Amos. Da su imali poniznosti i mudrosti, saslušali bi ga i pokušali uvažiti ono što je bilo mudro i što je bila Božja poruka. No oni su štitili svoj način života, potjerali Amosa, misleći da su time riješili problem. Amos je, istina, otišao, ali je problem ostao i propast ih je sustigla. Konačno, nisu li i Isusa neki odbacili govoreći da on i ne može biti nekakav prorok jer je običan drvodjeljin sin, ne iz svećeničkog ili farizejskog roda, nego iz prezrene Galileje?

I mi to činimo. Često i prečesto. Koji puta nam dijete skrene pozornost da smo nedosljedni, da lažemo, da ne pazimo na svoje riječi, na svoje zdravlje, da se opijamo, da ne poštujemo Boga ni bližnjega. I što učinimo. Okomimo se na dijete iščuđavajući se kako se samo on balavac usuđuje tako s nama razgovarati. Koji puta nam neki prijatelj dobronamjerno skrene pozornost na neke naše loše postupke, a mi se okomimo na njega da to nije njegova stvar. Konačno, koji puta nam i naši „neprijatelji“, ljudi za koje smatramo da nam baš ne misle dobro, stresu istinu u lice. I ne želimo je prihvatiti, jer dolazi od njih koji nam dobro ne žele. Ukratko. Razbijamo toplomjer i stavljamo glavu u pijesak. Na svoju propast.

A pogledajmo velikane. Uvijek se na njih rado vraćamo. Petar je priznao svoje zatajivanje. Pavao je ponizno govorio kako nije dostojan zvati se apostolom jer je progonio Crkvu Božju. Petar je ponizno prihvatio kad mu se ono Pavao u lice usprotivio kad se on, Petar, pravio da obdržava židovske propise o jelu, tj. kad je bio prijetvoran.

Nemojmo se varati. Bog nas redovito i uporno opominje. I preko dostojnih ljudi i preko nedostojnih ljudi. I preko dobrih svećenika i preko onih za koje mislimo da to i nisu. I preko malene djece i preko mudrih ljudi. I preko onih koji su vrijedni našeg poštovanja i preko onih za koje mislimo da nisu čestiti. Jer, kada bi Bog progovarao samo preko besprijekornih i bezgrešnih, onda nam ne bi govorio ni preko jednog čovjeka. Ali upravo to. Onaj koji je otvoren Duhu Božjem, uvijek će čuti Božju opomenu i uvijek će se pitati što on sam može i treba učiniti, a ne što bi drugi trebao učiniti. Baš kao što će mudar vladar pažljivo saslušati svako izvješće i svaki savjet, da bi odlučio što mu je činiti, tako i mi, uz pomoć Božje riječi i Božje milosti, želimo uvijek vrednovati ono na što nas život opominje, da bismo se uvijek usmjeravali prema dobru, baš kao što nas jednom Pavao opominje: „Duha ne trnite, proroštava ne prezirite! Sve provjeravajte: dobro zadržite, svake se sjene zla klonite!” (1 Sol 5,19-22).

dr. Zvonko Pažin

dr. Zvonko Pažin

Župnik u Čepinu i profesor liturgike na KBF-u u Đakovu
dr. Zvonko Pažin

P o v e z a n i   t e k s t o v i

Proročka poslušnost – razmišljanje uz 15. ne... Premda je izviješće sv. Marka o slanju dvanestorice vrlo kratko, ipak je vrlo znakovito i bogato sadržajem (Mk 6, 7-13). Isus se kao Učitelj n...
15. nedjelja kroz godinu (B) – homilija Uvod i pokajnički čin Može li dijete predškolske dobi, pa i dijete osnovnoškolske dobi dokučiti dubinu i snagu roditeljske ljubavi? Vje...
15. nedjelja kroz godinu (B)  Am 7,12-15 Prorok Amos je najdublje prožet uvjerenjem da je Gospodin pravedni Bog, spreman braniti siromahe i potlačene. Stoga on traž...
Znati prihvatiti neuspjeh? – razmišljanje uz... U današnjem evanđeoskom odlomku čitamo o poslanju koje Isus daje svojim učenicima kad ih šalje naviještati kraljevstvo Božje. Pri tome im daje...
15. nedjelja kroz godinu (B) – komentar evan... DOZVA I POSLA IH Mk 6,7-13 Dozva dvanaestoricu te ih poče slati dva po dva dajući im vlast nad nečistim dusima. I zapovjedi im da na...