Skip to content

15. nedjelja kroz godinu (C) – komentar evanđelja

MIlosrdni Samarijanac


Idi pa i ti čini tako!


Lk 10,25-37

I gle, neki zakonoznanac usta i, da ga iskuša, upita: »Učitelju, što mi je činiti da život vječni baštinim?« A on mu reče: »U Zakonu što piše? Kako čitaš?« Odgovori mu onaj: »Ljubi Gospodina Boga svojega iz svega srca svoga, i svom dušom svojom, i svom snagom svojom, i svim umom svojim; i svoga bližnjega kao sebe samoga!« Reče mu na to Isus: »Pravo si odgovorio. To čini i živjet ćeš.«

Ali hoteći se opravdati, reče on Isusu: »A tko je moj bližnji?« Isus prihvati i reče:

»Čovjek neki silazio iz Jeruzalema u Jerihon. Upao među razbojnike koji ga svukoše i izraniše pa odoše ostavivši ga polumrtva. Slučajno je onim putem silazio neki svećenik, vidje ga i zaobiđe. A tako i levit: prolazeći onuda, vidje ga i zaobiđe. Neki Samarijanac putujući dođe do njega, vidje ga, sažali se  pa mu pristupi i povije rane zalivši ih uljem i vinom. Zatim ga posadi na svoje živinče, odvede ga u gostinjac i pobrinu se za nj. Sutradan izvadi dva denara, dade ih gostioničaru i reče: ‘Pobrini se za njega. Ako što više potrošiš, isplatit ću ti kad se budem vraćao.’«

»Što ti se čini, koji je od ove trojice bio bližnji onomu koji je upao među razbojnike?« On odgovori: »Onaj koji mu iskaza milosrđe.« Nato mu reče Isus: »Idi pa i ti čini tako!«


PIŠE: Alberto Maggi; prijevod: dr. sc. Zdenko Ilić


Treba li obdržavati božanski zakon i onda kada uzrokuje patnju u čovjeku? Odgovor pronađimo u današnjem Lukinom ulomku.

„I gle, neki zakonoznanac“ – doktori zakona su pismoznanci, najveći zakonodavni autoritet. Njihov autoritet je bio božanski autoritet, a njihova riječ se smatrala kao da dolazi od samoga Boga. „Usta i, da ga iskuša, upita“ – doslovno „napastuje“. Ovdje evanđelist Luka koristi isti glagol koji je upotrijebio pri opisu đavolskih napasti u pustinji. Prema tome, Luka kao da želi reći: „Oprez, ti revni čuvari doktrine, tradicije, u biti su instrumenti đavla.”

„Učitelju“ – tipična kurijalna prijetvornost – sve što čini prema Isusu nije da bi nešto naučio, shvatio, iako ga oslovljava tim časnim naslovom, nego ga zapravo iskušava. „Što mi je činiti da život vječni baštinim?“ To ga zanima! No, Isus nikada ne govori o vječnim životu, odnosno o onozemnom, nego o ovom, ovdje i sada.

Isus mu reče: „U Zakonu što piše?“ Isus je provokativan i ironičan. Naime, zakonoznanac je najveći stručnjak i poznavatelj Zakona. Cijeli svoj život provodi proučavajući ga u detalje te odlično poznaje svaki njegov zarez. No, Isus nastavlja dalje te s dubokim sarkazmom ga pita: „Kako čitaš?“ ili „Što razumiješ?“ Nije dostatno čitati pisma, potrebno ih je i razumjeti. Ako se na prvo mjesto ne stavi dobro čovjeka, Sveta pisma se samo čitaju, ali ih se uopće ne shvaća.

U svom odgovoru doktor zakona citira knjigu Ponovljenog zakona 6, 5: „Ljubi Gospodina Boga svojega iz svega srca svoga, i svom dušom svojom, i svom snagom svojom, i svim umom svojim“ – odnosno ljubav prema Bogu je potpuna, apsorbira energije cijelog čovjeka. Zatim nadodaje i propis iz Levitskog zakonika: „I svoga bližnjega kao sebe samoga!“ Postoji razlika između tih dviju ljubavi: dok je ljubav prema Bogu potpuna te uzima čovjekovu cijelu energiju, dotle je ljubav prema bližnjemu relativna u kontekstu ljubim drugoga koliko ljubim sebe.

„Reče mu na to Isus: Pravo si odgovorio. To čini i živjet ćeš.“ Isus ne govori o vječnom životu nego o ovom ovdje na zemlji.

„Ali hoteći se opravdati“ – što znači „opravdati“? U Isusovo vrijeme bile su prisutne žestoke diskusije dviju rabinskih škola s obzirom na tumačenje izraza „bližnji“ – vrlo rigorozna i kruta škola rabina Shamai te blaža i naklonjenija škola Hilel. Prema školi Hilel, bližnji je i stranac koji se nalazi u Izraelu. Prema školi Shamai bližnji je samo onaj koji pripada obiteljskom klanu ili najviše istom plemenu. Činjenica da se ovaj doktor zakona želi opravdati znači da je on naklonjen ovoj strožoj školi.

Zato i pita Isusa: „A tko je moj bližnji?“ Isus mu ne daje teološki odgovor nego mu priča jedan događaj ili prispodobu u kojoj potpuno mijenja shvaćanje dva temeljna izraza religije: vjernik i bližnji.

„Isus prihvati i reče: Čovjek neki silazio iz Jeruzalema u Jerihon.“ Jeruzalem se nalazi na brdovitom predjelu Jude i to na 818 metara nadmorske visine dok se Jerihon nalazi u pustinjskom kraju i to 258 metara ispod nadmorske visine. Između ta dva mjesta je nekih 30-tak kilometara, no zbog velike razlike nadmorske visine jako se teško hoda tim putom.

„Upao među razbojnike“ – ta je zona bila i još uvijek je jako opasna za putnike, napose ako su sami – „koji ga svukoše i izraniše pa odoše ostavivši ga polumrtva.“ U tom opasnom predjelu nije imao nikakve šanse preživjeti, osim ako neka dobra duša ne bude prolazila i…

„Slučajno“ – rekli bismo providonosno – baš je tim putem prolazila najprikladnija osoba koja bi mu mogla pomoći – „slučajno je onim putem silazio neki svećenik“ i te kako je važna činjenica o kojoj Isus govori – silazio svećenik. Zašto? Jerihon je bio svećenički grad iz kojega su svećenici – svaki prema svom redu – uzlazili u Jeruzalem, u Hram, u kojem su po vrlo kompliciranim obredima čišćenja kroz cijeli tjedan vršili svoju liturgijsku službu. Možemo reći da je taj svećenik savršeno čist i da mu odjeća još uvijek miriši na hramski tamjan.

„Vidje ga“ – spas nadomak ruke – „i zaobiđe“ – kakav hladni tuš! Zašto ga zaobiđe? Zar je toliko okrutna i neosjetljiva osoba? Ne, nego još gore! On je religiozna osoba! Za religioznu osobu obveze prema Bogu dolaze ispred obveza prema čovjeku. Zar to nismo vidjeli i u odgovoru zakonoznanca: ljubav prema Bogu je apsolutna a prema čovjeku relativna. Levitski zakonik te Knjiga Brojeva donose propise po kojima se svećeniku u savršenoj čistoći strogo zabranjuje bilo kakav dodir s mrtvim ili ranjenim, jer bi u suprotnom postao nečist. Dakle, svećenik se nalazi u dilemi: držati se božanskog zakona ili pomoći ovom jadniku? Što je važnije: dobro prema Bogu ili dobro prema čovjeku?

Religiozne osobe nemaju nikakve sumnje niti dvojbe: Bog je važniji od čovjeka.

Isus nastavlja: „A tako i levit“ – leviti su bili pridodani kultu u Hramu te su i oni morali biti u stanju obredne čistoće kako bi sudjelovali u hramskim ceremonijama. Dakle, taj levit „prolazeći onuda, vidje ga i zaobiđe.“ Nikakve nade za ranjenoga!

I evo nam sada milosnog preokreta: „Neki Samarijanac“ – u očima jednog Židova on je smrtni neprijatelj, najomraženije biće – „putujući dođe do njega“ – i sad bismo očekivali da će ga dokrajčiti – „vidje ga“ – i svećenik i levit su ga vidjeli – no, evo izvanredne reakcije – „sažali se“ – sažaliti se glagol je rezerviran samo za Boga. Samo Bog je onaj koji se može sažaliti jer taj glagol označava radnju ili djelovanje kojim se vraća život onome koji ga nema. Za Isusa ovaj Samarijanac – heretik, grešnik, nečista osoba – ponaša se kao Bog. Tko je onda vjernik? Ne onaj koji sluša Boga obdržavajući zakone – a vidjeli smo rezultat obdržavanja zakona – nego onaj koji sliči Bogu prakticirajući ljubav sličnu Njegovoj.

Samarijanac „mu pristupi i povije rane zalivši ih uljem i vinom.“ Osim toga, „odvede ga u gostinjac i pobrinu se za nj.“

Na koncu Isus se ponovno obraća zakonoznancu te ga upita: „Što ti se čini, koji je od ove trojice bio bližnji onomu koji je upao među razbojnike?“ Kao što vidimo, Isus je okrenuo pitanje. Naime, zakonoznanac je htio znati tko je njegov bližnji ili dokle treba ići njegova ljubav. Isus, pak, okreće to pitanje koje dobiva sasvim novo značenje: „Tko se je učinio bližnjem“ to jest „odakle kreće ljubav“!

Bližnji je onaj koji je uz potrebitoga!

Odgovor na Isusovo pitanje ne može biti lakši, no za jednog zakonoznanca to je neprihvatljivo. To se vidi i u njegovu odgovoru: „Onaj“ – preko njegovih usta ne može prijeći riječ Samarijanac – „koji mu iskaza milosrđe.“ Ovaj odgovor zakonoznanaca je bio pravi izazov – priznati da i čovjek, pa bio to i Samarijanac – može ljubiti kao Bog.

„Nato mu reče Isus: Idi pa i ti čini tako!“ Dakle, za Isusa vjernik nije onaj koji sluša Boga obdržavajući zakone nego onaj koji sliči Bogu Ocu prakticirajući ljubav sličnu njegovoj!

dr. Zdenko Ilić

dr. Zdenko Ilić

Crkveni sudac i profesor crkvenoga prava na KBF-u u Đakovu
dr. Zdenko Ilić

P o v e z a n i   t e k s t o v i

15. nedjelja kroz godinu (C) Pnz 30, 10-14 Knjiga Ponovljenog zakona u isto vrijeme označava i završetak i početak. Pruža kriterije za valjano promatranje onoga što...
Između znati i činiti – razmišljanje uz 15. ... Isusova prispodoba o milosrdnom Samarijancu odgovor je na jednu konkretnu dvojbu koju je imao jedan njegov sugovornik zakonoznanac (Lk 10, 25-...
Meditacija uz 15. nedjelju kroz godinu (C) Vidje ga i zaobiđe Kako li samo siromašno dijete zna imati velike oči, a u isto vrijeme sramežljiv pogled. Eno ga kako zadivljeno gle...
15. nedjelja kroz godinu (A) – komentar evan... Izađe sijač sijati Mt 13, 1-23 Onoga dana Isus iziđe iz kuće i sjede uz more. I nagrnu k njemu silan svijet te je morao ući u lađu: sj...
Isus Krist, Kralj svega stvorenja (C) – kome... Gospodine, sjeti me se kada dođeš u kraljevstvo svoje Lk 23, 35-43 Stajao je ondje narod i promatrao. A podrugivali se i glavari govor...