17. nedjelja kroz godinu (C)

Post 18, 20-32

Nakon najave rođenja Abrahamovog sina, tajanstveni gosti odlaze za Sodomu i Gomoru. Gospodin je nakanio kazniti njihovu grešnost. Ali prije će svom prijatelju Abrahamu obznaniti što kani učiniti – kao da mu je savjetnik. Ovo je po mnogo čemu jedinstven tekst jer ni u jednome drugom u Starom zavjetu čovjek ne stoji tako neposredno pred Gospodinom. Abraham započinje diskusije u kojoj se zauzima za spas Sodome. Iako na prvi pogled može tako djelovati, ono što Abraham u ovom razgovoru čini nije pokušaj nagodbe s Bogom. Jer On zna da ga Abraham smatra pravednim i zato ga pušta govoriti. Abraham razmišlja: sigurno u gradu ima barem 50 nevinih – daleko bilo od tebe da takvo što učiniš: da ubijaš nevina i kriva pa da i nevini i krivi prođu jednako! Zar da ni sudac svega svijeta ne radi pravo? Iz ove početne ideje pravednosti potom izvlači zaključke: ako je sudac svega svijeta pravedan, onda neće uništiti grad ako je u njemu 50, 40, 30, 20, 10 pravednika! Prije svakog novog pitanja, Abrahamu se sigurno steže grlo – smijem li uopće zaustiti? U skladu s mentalitetom svoga vremena znao je da su bogovi ćudljivi, ali njegov valjda nije! Valjda je pravednost kod Njega iznad svega drugoga? I dok se Abraham bojažljivo usuđuje prizvati na pravednost i na bazi nje progovoriti, Bog upravo to očekuje! Dakle, nije Abraham taj koji bi svojim zauzimanjem i molitvom mogao promijeniti Božju volju, nego On ga pušta da dozrijeva u pravednosti kako bi u njoj bio sve hrabriji. Što je pravedniji, bit će Bogu bliži! Pravednost ga neće odvesti u stranputicu. Zahvaljujući njoj rast će kao čovjek! Time ga Bog osokoljuje da se vježba u prosuđivanju jer rast u pravednosti je zapravo rast pred Bogom. Njegov Bog, kasnije će postajati sve jasnije, jest pravedan – pravda i pravo temelj su prijestolja njegova! Tako Abrahamova molitva postaje prigoda za njegov rast u spoznaji Boga i u smionom u gledanju na Njega i na sebe. Molitva koja preobražava. Nakon što dobije sina i bude pozvan žrtvovati ga, Abraham će u kušnji učiti kako je Gospodin, i kada je neshvatljiv, ipak pravedan! Abraham, praotac vjere, divan je primjer vjernika kod kojega su molitva i učenje dva različita lica iste stvarnosti vjere.

Lk 11, 1-13

Nakon što je zgodom s Martom i Marijom naglasio važnost slušanja riječi i ulaska u osobni odnos s Gospodinom preko nje, evanđelist Luka nastavlja produbljivati ovu temu. Tek preko Gospodnje riječi učenik uči što je Njegova ljubav. I postaje sposoban prepoznavati je. Odnos s Bogom koji je Ljubav živi se prije svega preko molitve. Isusova molitva morala je na učenike ostaviti poseban utisak jer su poželjeli da i njih uvede u nju. Lukina verzija Isusove molitve vjerojatno je starija od Matejeve i odražava njegove teološke naglaske. Stoga predstavlja standard za učenike svih vremena.

Isus učenike uvodi u odnos s Bogom kojeg sȃm živi – i za njih On je Otac i tako Mu se trebaju obraćati. Želi im dati ono što dijeli s Ocem. Učenici trebaju imati u svijestiOčevo ime tj. unutarnju narav Njegova bića. Nju je nemoguće izreći jednom riječju, ali ona se očitovala tijekom povijesti spasenja kao stvaralački genij, istinoljubivost, pravednost, ljubav, vjernost, milosrđe, oproštenje… Neka se ona sveti, neka bude sveta u njihovim bićima, neka bude sveta cijelom kozmosu koji svoje postojanje duguje upravo njoj. Neka se izgrli i izmiri sa svojim Izvorom. Božje kraljevstvo, koje je Sotoninim padom, postalo nebeska stvarnost neka se ostvari i na zemlji. Što prije i što potpunije, sve do dana svršetka svijeta kakvog poznajemo. Do nastupa Punine. U čežnji prema njoj, Isusov učenik će moliti za kruh dostatan potrebama svakog dana. Više od toga nije potrebno. Kruh ovoga svijeta, u svim svojim značenjima, ionako je prolazan i učeniku treba poslužiti na putu k punini Kraljevstva. Stoga nije on cilj molitve. Skromnost u apetitima za kruhom očituje privrženost dobrima Kraljevstva, propetost prema nastupu njegove punine. Isus ovom poukom učenika pita: uz kruh sveden na minimum, možeš li živjeti od snage Kraljevstva (Eric Franklin)? Ona će se očitovati i u opraštanju dugova dužnicima svojim kojim učenik zavrjeđuje oproštenje vlastitih grijeha od Boga. Jer sva bića trebaju biti izmirena sa sobom, s drugim i sa Izvorom. Potpuna suprotnost tome jest biti podložen nasrtajima Sotone i podleći im. S obzirom kako je u ono vrijeme postojalo uvjerenje da će prije konačnog nastupa Kraljevstva doći do završnog Sotoninog napastovanja, Isus poučava učenike neka u molitvu unesu svoju želju oduprijeti se kobnim zavođenjima. Ovo je zapravo negativni aspekt svih vrijednosti do sada istaknutih molitvom. S puno mudrosti: ako netko nedovoljno prihvaća pozitivne vrijednosti Kraljevstva, može li biti siguran da već nije žrtva Sotoninih zavođenja? Stoga budnost pred njima i želja za izbavljenjem od njih osigurava posvemašnje prianjanje uz Kraljevstvo.

Isus svoje učenike, nakon molitve Gospodnje, ohrabruje s dvije dodatne sličice. Za razliku prijatelja, koji u ponekim situacijama može na pozive svoga prijatelja u potrebi reagirati nevoljko i u namjeri „skinuti ga s dnevnog reda“, pa čak i za razliku od roditelja – koji iako zli, daju dobre dare – Bog je Otac koji će rado svom djetetu udijeliti sve potrebno za hod prema Kraljevstvu. On, izvor želje za Kraljevstvom i ujedno njezino dohodište, rado će udijeliti Duha. Za evanđelista Luku, On je znak prihvaćenosti učenika u narod Božji i u Kraljevstvo.