19. nedjelja kroz godinu (B) – homilija
Uvod i pokajnički čin
Roditeljima osobito teško pada kada se njihova mala ili velika djeca međusobno svađaju. Ta oni su braća i sestre. Primili su isti odgoj i jednaku ljubav! Pred Bogom smo i mi toliko puta kao takva djeca: prepiremo se i svađamo, iako smo djeca istoga Oca, iako smo dionici istoga Duha. Pokajat ćemo se za sve svoje grijehe, osobito za manjak ljubavi prema bližnjima.
- Gospodine, ti si nas sve stvorio na svoju sliku. Gospodine, smiluj se!
- Kriste, za sve nas si umro i uskrsnuo da bismo bili dionici tvoje nebeske proslave. Kriste, smiluj se!
- Gospodine, ti nas pozivaš da budemo navjestitelji tvoga mira i tvoje ljubavi u ovome svijetu. Gospodine, smiluj se!
Nacrt za homiliju
Počesto se osjećamo kao da povijest započinje od nas. Međutim, stara mudra poslovica veli da je povijest učiteljica života ili, kako to na svoj način veli knjiga Propovjednikova, što je bilo, opet će biti, i što se činilo, opet će se činiti (Prop 1,9). Tako, ono što je bilo značajno za prvu, apostolsku Crkvu i danas se u velikoj mjeri pokazuje kao važno. Evo, već nekoliko nedjelja slušamo odlomke iz Pavlove poslanice Efežanima. Predočimo samima sebi u kakvim su vremenima živjeli ti prvi kršćani. Znamo, vladala je velika materijalna nesigurnost, oskudica je bila svakodnevna, a glad česta. Ondašnje carstvo nije ni malo bilo socijalno: bolesni, stari i siromašni bili su prepušteni sami sebi ili dobroti drugih ljudi. Nadalje, za kršćane je bila dodatna muka što su ih počeli klevetati zbog njihove vjere, tako da su neki već bili zlostavljani i vođeni pred sudove. Sam Pavao bio je i šiban i kamenovan i zatvaran i vođen na sud… U takvim se okolnostima čovjek onda lako obeshrabri. Vjernik nastoji biti i čestit i dobar, nastoji činiti dobro svima, nastoji biti pobožan, a evo: životne okolnosti su ponekad tako teške, da čovjek ne zna može li izdržati. U svemu tome, međutim, najviše boli zloba i mržnja drugih ljudi. Trudim se oko dobra, a uzvrati mi se zlom. Kako da se čovjek ne ražalosti, štoviše kako da ne klone duhom, da se ne ogorči? A onda dolazi ono što je svakako bilo najteže. Počeli su se javljati i nesporazumi, prepirke i svađe među samim kršćanima. Očito se nije radilo tek o bezazlenim razmiricama. Tako Pavao na jednom drugom mjestu kori svoje vjernike da jedni druge tuže pred poganskim sudovima, umjesto da sami rješavaju svoje razmirice. Može se, dakle, reći da je prva zajednica u određenoj mjeri u sebi bila bolesna i time, naravno, davala loš primjer nekršćanima.
Daleko od vas svaka gorčina…
Zato Pavao danas upozorava (Ef 4, 30–5, 2): Ne žalostite Duha Svetoga, Božjega, kojim ste opečaćeni za Dan otkupljenja! Daleko od vas svaka gorčina, i srdžba, i gnjev, i vika, i hula sa svom opakošću. Što se to zbivalo? Nisu vjernici u Efezu nužno morali biti zli i zlonamjerni. Međutim, kada se čovjek prepusti ogorčenosti zbog nevolja i nepravdi (umišljenih i stvarnih) koje mu se čine, onda počinje uzvraćati istom mjerom pa i puno više od toga. Onda zloba rađa još većom zlobom, pogrda još većom pogrdom, osveta još većom osvetom… I onda se zavrti pakleno kolo. I sve to među onima najbližima, među kršćanima, među članovima iste obitelji, među braćom i sestrama!
Povijest je stvarno učiteljica života. Kao da je Pavao imao nas pred očima dok je ovo pisao. Kako li samo znamo biti ogorčeni! U mojoj me vlastitoj obitelji ne razumiju niti cijene moj rad. Moji roditelji, odnosno moja djeca posve su nezahvalni. Osim toga, kad samo pomislim na to, imam li uopće posla, koliko radim, kolika mi je plaća… A o pravednosti u ovome društvu da se i ne govori. Nadalje, u svoj toj zbrci i u svim tim nevoljama koji put mi se čini kao da me i Bog ostavio po strani: toliki nezahvalnici, zločesti ljudi imaju sve, a ja… Konačno, kad pogledam vlastito zdravlje… I evo me kako kukam nad sobom, kako se ljutim i, što je još gore, kako ogorčeno vičem, govorim ružne riječi, vrijeđam svoje bližnje, a Boga zaboravljam… Naravno, pri svemu se tome onda događa da mi moji bližnji uzvraćaju istom mjerom i – evo nas: loše se ponašamo upravo prema onima koji su nam najbliži, pa i najdraži, i sve to činimo mi, koji smo kršćani, koji velimo da imamo Duha Božjega. A veli nam danas Pavao: Ne žalostite Duha Svetoga, Božjega, kojim ste opečaćeni. Ta mi smo kršćani! Posvećeni smo Duhom Svetim! Konačno, najveći nam je uzor sam Isus, koji je strpljivo podnosio svoju muku i molio čak i za svoje ubojice. Pismo veli: Uprimo pogled u Početnika i Dovršitelja vjere, Isusa, koji umjesto radosti što je stajala pred njim podnese križ, prezrevši sramotu te sjedi zdesna prijestolja Božjega (Heb 12,2).
Naprotiv! Budite jedni drugima dobrostivi…
Pavao dalje veli svojim vjernicima: Budite jedni drugima dobrostivi, milosrdni; praštajte jedni drugima kao što i Bog u Kristu vama sve oprosti. To je Isusov put. Svaki od nas treba jednostavno nastojati oko dobra, bez obzira na okolnosti u društvu, u Crkvi, u našoj široj i užoj obitelji. Treba biti dobrostiv: misliti dobro, gledati sve na dobar način. Trebamo se truditi da budemo milosrdni, to jest da imamo srce za ljudsku bijedu, ali i za ljudske slabosti. Konačno, poput Krista trebamo uvijek biti spremni praštati, prihvaćati, izgrađivati, zacjeljivati… Zapazimo što veli Pismo: Budite jedni drugima. Sva naša dobra nastojanja trebaju započeti od vlastite kuće, pa onda sve šire i šire. Zabluda je da mogu biti dobar Kristov učenik prema drugima, ako zanemarujem svoje najbliže, svoju vlastitu obitelj. Zato veli Pavao na drugom mjestu: Ako li se tkogod za svoje, navlastito za ukućane, ne stara, zanijekao je vjeru i gori je od nevjernika (1 Tim 5,8).
Kao što je Krist ljubio vas i sebe predao za nas
Konačno, Pavao govori o temeljnom razlogu, zašto se toliko trebamo truditi oko dobra, zašto bismo trebali biti strpljivi, milosrdni, spremni oprostiti. Veli: Budite nasljedovatelji Božji kao djeca ljubljena i hodite u ljubavi kao što je i Krist ljubio vas i sebe predao za nas… To je Kristov primjer. To je Isus htio reći kad je govorio: Obratite se i vjerujte evanđelju. Isus je Božja ljubav prema nama. On je svjetlost koja prosvjetljuje svijet. On nas spašava svojom predanošću, svojom podložnošću i svojom neizmjernom ljubavlju. To je cijena i snaga našega spasenja. To je snaga koja mijenja svijet. To je ona milost i ona sila koja se predaje i u naše ruke. Ta kršteni smo u ime Oca i Sina i Duha Svetoga! U nama je sila i snaga Duha Svetoga. Pozvani smo, dakle, biti živa slika Kristova. Pozvani smo unositi u svijet Duh Isusa Krista. Ukoliko i koliko smo mi obraćeni, ukoliko i koliko mi budemo bili Kristovi, u tolikoj će mjeri živjeti evanđelje u ovome svijetu. A to ćemo, ponavljam, prvenstveno pokazati u svojoj kući, jedni prema drugima, a onda, naravno i prema svakome čovjeku.
Gdje je Duh Isusa Krista, tamo je i pravi mir. Ta on je rekao: Mir vam ostavljam, mir vam svoj dajem. Htjeli bismo doista da se taj mir nastani u našim srcima i da taj mir zavlada među nama, njegovim učenicima, u našim obiteljima. Tako ćemo biti znak u ovome svijetu, tako ćemo biti suradnici u Kristovu djelu spasenja.