Skip to content

2. korizmena nedjelja (A) – homilija


Uvod i pokajnički čin


Veli sveti Pavao da u Bogu živimo, mičemo se i jesmo (Dj 17,28). S druge pak strane, Boga ne možemo vidjeti niti obuhvatiti svojim razumom. Pa ipak, u nekim trenucima Bog nas na osobit način pohodi, na poseban nam je način blizak, tako da upravo osjećamo njegovu blizinu. Vjerujemo da je u tome smislu poseban upravo ovaj trenutak. Započinjemo slaviti ova sveta otajstva, gdje nam Bog progovara u svojoj riječi i gdje nas pohađa po svetim otajstvima. Htjeli bismo, koliko je više moguće, biti vrijedni ovog Božjeg pohoda. Zato ćemo se pokajati za sve svoje grijehe i propuste.

  • Gospodine, ti si svoju slavu na brdu Sinaju objavio svome sluzi Mojsiju. Gospodine, smiluj se!
  • Kriste, svojim si učenicima pokazao svoje preobraženo lice. Kriste smiluj se!
  • Gospodine, ti i nas danas obasjavaš i pohađaš u ovim svetim otajstvima. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju


Ima jedno pobožno vjerovanje. Dok za božićnim objedom gore svijeće, pripovijedali su stari, sve one duše koje su i u najvećim mukama čistilišta – počivaju. Hoće se reći, kako ni jedna muka nije samo muka i nevolja. Čovjek u sebi uvijek nosi iskru sreće, nade i ljubavi. Tako danas, u korizmi, čitamo o Isusovom preobraženju, proslavi u tijelu (Mt 17, 1-9).


Zasja mu lice kao sunce


Isus je, naime, bio na putu za Jeruzalem. Znao je da ga tamo čekaju strašna muka i smrt. On je sam, jer je bio pravi čovjek, s određenom tjeskobom išao u susret tome trenutku. Ako je on sam bio uznemiren strahotom onoga što stoji pred njim, kako li će se tek uznemiriti i sablazniti njegovi učenici! Tako je Isus, kasnije, u noći prije svoje muke rekao svojim učenicima: Svi ćete se vi još ove noći sablazniti o mene. Ta pisano je: Udarit će pastira i stado će se razbjeći (Mt 26,31). Zato je Isus prije svoje muke, tumače još drevni crkveni pisci, htio učenicima, pred njihovim zemaljskim očima, pokazati nešto od svoje nebeske slave. Poveo je trojicu svojih učenika: Pera, Ivana i Jakova i uspeo se s njima na visoku goru, gdje se pred njima preobrazio. Pokazao se u nadzemaljskom svjetlu. U istoj nadzemaljskoj slavi s njime su se ukazala dvojica velikana iz Staroga zavjeta: Mojsije i Ilija. Bilo je to za njih nešto neopisivo lijepo, iskustvo koje nikada nisu mogli zaboraviti.

Apostoli i prva Crkva s velikom su ljubavlju čuvali uspomenu na ovaj čudesan događaj. Koliko god bila strašna i strahotna Isusova muka i smrt, koliko je god bilo tjeskobno Isusovo odbačenje i poniženje sa strane zavedenog naroda i nezahvalnih pojedinaca, u očima vjernika uvijek je sjala svjetlost ovoga događaja. Nikada zlo nije samo, nikada nije jedino. Iza svake muke, tjeskobe, progonstva i nevolje sja nebesko svjetlo, nada vječnosti koja veli kako patnja zbog vjernosti Bogu i Kristu nikada nije uzaludna. Upravo je tako i u našem vjerničkom životu. Koji puta smo i mi u nevoljama, pa i u velikim nevoljama, koji puta nas snažno zahvaća i tjeskoba i žalost, ali je u nama uvijek nada i duboki duhovni mir. Čak kada je u pitanju zemaljska smrt, pa i tragična smrt, Pavao nas poziva da ne tugujemo kao drugi koji nemaju nade (1 Sol 4,13). Zato smo puni pouzdanja. Mi smo s obje noge na zemlji, hodamo ovim svijetom, ali je naša nada položena u nebesima. Jer, kad bismo se samo u ovome životu nadali Kristovoj nagradi, bili bismo najbjedniji od svih ljudi (1 Kor 15,19).


Dobro nam je ovdje biti


Apostol je Petar oduševljen. To nebesko viđenje – raj je na zemlji. U usporedbi s tom ljepotom, sve drugo nije bilo spomena vrijedno. Zato Petar predlaže Isusu da tu ostanu. Oni bi već sagradili neko sklonište za Isusa, Mojsija i Iliju.

Vjerojatno je u našem životu bilo trenutaka kad nas je Bog na poseban način pohodio. Nekome je to bila prva pričest, nekome njegovo vjenčanje, rođenje prvog djeteta, a nekome sretno okončanje neke velike tjeskobe i nevolje. I tada smo, evo, doživjeli taj prolazak Gospodnji, Božju blizinu i ljepotu, silnu svjetlost njegove milosti. I onda, naravno, poželimo da to nikada ne prestane, da uvijek tako traje. Međutim, kao i u Isusovom životu, kao i u životu apostola, to su tek trenuci vidljive i opipljive Božje slave. Jer, u našem životu Bog se počesto skriva, Bog počesto dopušta da nas prate naši križevi i naše nevolje. Mi zahvaljujemo Bogu za takve trenutke, ali prihvaćamo i to da nakon toga opet mogu doći kušnje. Uzdamo se u Boga. On već zna što će nam u određenom trenutku poslati.


Ustanite, ne bojte se


Zato Isus mirno veli učenicima: Ustanite, ne bojte se! Sjećamo se neposredno prije svoje muke Isus se obraća učenicima gotovo istim riječima: Ustanite, hajdemo! (Mt 26,46). I onda je pošao ususret svojim progoniteljima. Evo, upravo zbog iskustva Božje blizine, mi se ne bojimo. Znamo da nas je Bog stvorio, a Isus otkupio. Znamo da smo po njegovoj smrti i muci određeni za vječnost. Znamo da po sakramentima postajemo dionici Kristove božanske naravi. Zato se ne bojimo životnih nevolja, pa ni križeva. Baš zato veli Pavao: Ako je Bog za nas, tko će protiv nas? (Rim 8,31). Konačno, ako umiremo s Kristom, s njime ćemo i uskrsnuti.

Zato nam je današnje evanđelje na veliku utjehu. Zato smo puni pouzdanja. S jedne strane zahvaljujemo Bogu za trenutke milosti, nade i radosti. Evo, i danas na poseban način osjećamo Božju blizinu dok slavimo ova sveta otajstva, dok slušamo Božju riječ, baš kako rekoše ona dvojica učenika na putu u Emaus: Nije li gorjelo srce u nama dok nam je putem govorio, dok nam je otkrivao Pisma? Bog je s nama, Bog je u nama. To je nada. To je radost. To je onaj duboki mir duše, baš kako to lijepo izražava psalam 46.: Bog nam je zaklon i utvrda, pomoćnik spreman u nevolji. Stoga, ne bojmo se kad se ljulja zemlja, kad se bregovi ruše u more. Nek’ buče i bjesne valovi morski, nek’ bregovi dršću od žestine njihove: s nama je Gospodin nad Vojskama, naša je utvrda Bog Jakovljev! (Ps 46,1-4).

Čovjek koji Boga traži, koji se u Njega uzda, uvijek nalazi mir, mir koji dolazi od Boga. Neka nam Gospodin udijeli to pouzdanje i tu nadu. A njemu je sve moguće.

dr. Zvonko Pažin

dr. Zvonko Pažin

Župnik u Čepinu i profesor liturgike na KBF-u u Đakovu.
dr. Zvonko Pažin

P o v e z a n i   t e k s t o v i

Ići u osamu do preobraženja – razmišljanje u... Crkva nam danas u drugu nedjelju korizme stavlja na razmišljanje evanđeoski odlomak o preobraženju Gospodinovu (Mt 17, 1-9). Malo neobičan izb...
2. korizmena nedjelja (A) – komentar evanđel... I zasja mu lice kao sunce! Mt 17, 1-9 Nakon šest dana uze Isus sa sobom Petra, Jakova i Ivana, brata njegova, te ih povede na goru vis...
2. korizmena nedjelja (A) – nacrt za homilij... Uvod i pokajnički čin Naš je život poziv. Bog nas je pozvao u ovaj život, Bog nas je postavio u ovaj svijet, Bog nas poziva da ga u svo...
2. nedjelja korizme – A Post 12,1-4a U Post 12,1-8 Sveto pismo opisuje kako Bog počinje svoj projekt u svijetu ugroženom grijehom, nepovjerenjem i pobunom protiv Boga. S...
Meditacija uz 2. korizmenu nedjelju – A IZIĐI IZ ZEMLJE SVOJE! Naš običan čovjek cijeni nekoga tko je bio u drugim krajevima i zemljama. Veli: „To je svjetski čovjek!“ Stvarno, ako je i bez...