Skip to content

2. korizmena nedjelja (A) – komentar evanđelja


I zasja mu lice kao sunce!


Mt 17, 1-9

Nakon šest dana uze Isus sa sobom Petra, Jakova i Ivana, brata njegova, te ih povede na goru visoku, u osamu, i preobrazi se pred njima. I zasja mu lice kao sunce, a haljine mu postadoše bijele kao svjetlost. I gle: ukazaše im se Mojsije i Ilija te razgovarahu s njime. A Petar prihvati i reče Isusu: “Gospodine, dobro nam je ovdje biti. Ako hoćeš, načinit ću ovdje tri sjenice, tebi jednu, Mojsiju jednu i Iliji jednu.” Dok je on još govorio, gle, svijetao ih oblak zasjeni, a glas iz oblaka govoraše: “Ovo je Sin moj, Ljubljeni! U njemu mi sva milina! Slušajte ga!” Čuvši glas, učenici padoše licem na zemlju i silno se prestrašiše. Pristupi k njima Isus, dotakne ih i reče: “Ustanite, ne bojte se!” Podigoše oči, ali ne vidješe nikoga doli Isusa sama. Dok su silazili s gore, zapovjedi im Isus: “Nikomu ne kazujte viđenje dok Sin Čovječji od mrtvih ne uskrsne.”


PIŠE: Alberto Maggi; prijevod: dr. sc. Zdenko Ilić


U Matejevom evanđelju postoje četiri gore koje su u međusobnom odnosu. Gori Blaženstava odgovara gora uskrsnuća; gori kušnji odgovara gora preobraženja. Prema Mateju, božansko stanje se ne postiže klanjanjem moćnicima nego darivanjem samoga sebe. O tome nam govori današnji ulomak.

Matej predstavlja Isusov odgovor na iskušenja u pustinji. Treće i ujedno posljednje iskušenje u pustinji dogodilo se kada je đavao poveo Isusa na goru visoku – ona označava božansku stvarnost – nudeći mu sva kraljevstva i slavu svijeta. Radi se o pozivu, zavođenju Isusa da zadobivši božansko obilježje započne vladati ljudima.

Kako bismo razumjeli to iskušenje, moramo se podsjetiti da u ono doba svi oni koji su držali do sebe smatrahu se božanskog podrijetla kao što je to bio faraon koji se smatrao bogom ili rimski imperator sinom božjim. Prema tome, đavao nudi Isusu božansko stanje preko vlasti, moći. Preobraženje je Isusov odgovor na takvo iskušenje.

„Nakon šest dana“ – precizna oznaka. Izraz ‘nakon šest dana’ podsjeća na dva važna događaja: stvaranje čovjeka prema Postanku i kada se Bog objavljuje u slavi na brdu Sinaj. Stoga broj „šest dana“ ima dvostruko značenje: stvaranje čovjeka i slava Božja. Evanđelist želi pokazati da se u Isusu ostvaruje punina stvaranja zajedno sa slavom Božjom. Kasnije ćemo vidjeti zašto. „Uze Isus sa sobom Petra“ – učenik biva predstavljen svojim negativnim nadimkom koji znači „svojeglav, tvrdoglav“; „Jakova i Ivana“. Tri komplicirana učenika koji žude za vlašću.

Kada Isus bude nagovijestio da će u Jeruzalemu biti ubijen, Jakov i Ivan će ga moliti da im udijeli najvažnija mjesta. Isus, dakle, uzima Petra, a Petar u prethodnom događaju zadobi najteži epitet od strane Isusa. Isus ga je nazvao ‘sotono’ – „Odlazi od mene, sotono!“. Iste Isusove riječi kojima je odbio iskušenja u pustinji.

No, Petru daje mogućnost: „Odlazi od mene, sotono, vrati se iza mene i slijedi me“. To mu reče jer je Petar htio Isusu pokazati put a napose jer je odbijao ideju Isusove smrti, koja je za Petra značila kraj svega. Isus uzima sa sobom svog sotonu (Petra) te odgovara na to iskušenje i ono u pustinji.

„Povede ih u osamu“ – kada  naiđemo na izraz „u osamu“ – tehnički pojam koji evanđelisti koriste – on uvijek označava neprijateljstvo i nerazumijevanje Isusove poruke od strane učenika i drugih. „Na goru visoku“ – evo, kao što je đavao poveo Isusa na goru visoku, sada Isus vodi svog đavla – napasnika Petra – na goru visoku – mjesto božanske stvarnosti.

„I preobrazi se pred njima“. Za Isusa, božanska se stvarnost ne postiže po vlasti i moći nego po ljubavi; ne vladanjem nego služenjem; ne oduzimajući život nego nudeći svoj vlastiti. Posljedica tog života usmjerenog prema dobru drugoga je preobraženje. Za Isusa, smrt ne umanjuje osobu nego ju transformira. Dakle, smrt je jedna transformacija pojedinca. „I preobrazi se pred njima. I zasja mu lice kao sunce“ – to su oznake božanske stvarnosti.

Isus je rekao da će pravednici u Očevu kraljevstvu svijetliti kao sunce; „a haljine mu postadoše bijele kao svjetlost.“ – to su boje anđela koji naviješta uskrsnuće. Dakle, u Isusu se očituju učinci uskrsnuća. Smrt ne razara život nego omogućuje da se on rascvjeta u novi oblik, potpuni i definitivni. Oblik je to koji nije moguće ostvariti za vrijeme zemaljskog života.

„I gle: ukazaše im se Mojsije i Ilija“. Mojsije i Ilija predstavljaju zakon i proroke, ono što mi nazivamo Starim zavjetom; „te razgovarahu s njime“. Mojsije i Ilija dva su lika koji su u Starom zavjetu razgovarali s Bogom a sada razgovaraju s Isusom. Oni ništa ne govore učenicima. Prijevod nastavlja „prihvati“, no evanđelist je zapravo napisao „reagirao je“ – riječ je o reakciji.

„Petar je reagirao te reče: Gospodine, dobro nam je ovdje biti. Ako hoćeš, načinit ću ovdje tri sjenice, tebi jednu, Mojsiju jednu i Iliji jednu.“ U Izraelu postoji jedan važan blagdan koji nema potrebe za nekim posebnim imenom, jednostavno se naziva ‘blagdan’. To je blagdan par excellance, čak važniji i od same Pashe. Radi se o blagdanu sjenica kojim se slavi sjećanje na izlazak iz egipatskog ropstva i u tom su tjednu (između rujna i listopada) svi živjeli pod šatorima. U znak sjećanja na oslobođenje iščekivalo se i nadalo da će se pojaviti osloboditelj.

Dakle, mesija-osloboditelj bi se pojavio upravo za vrijeme blagdana sjenica. Stoga možemo razumjeti Petra koji nastavlja sa svojom ulogom zavodnika-sotone. Zašto? Što Petar čini? Kaže: „Ako hoćeš, načinit ću tri sjenice“ – primijetimo kojim redom – „tebi jednu, Mojsiju jednu i Iliji jednu“. Kada su tri lika, najvažniji lik uvijek biva smješten u sredinu. Za Petra, Mojsije je važniji od Isusa.

Petar u Isusu prepoznaje mesiju, ali onog mesiju prema liniji obdržavanja zakona nametnog od Mojsija. Mesija bi bio pobožni obdržavatelj svih pravila i zakona, napose kao Ilija. Ilija je bio gorljiv prorok, možda previše gorljiv, koji je osobno ubio 450 svećenika pripadnika drugog božanstva. Dakle, Petar želi onog mesiju koji obdržava zakon i koji ga, kao i Ilija, silom nameće.

„Dok je on još govorio, gle, svijetao ih oblak“ – oblak je u Starom zavjetu slika Božje prisutnosti – „zasjeni“. Bog se ne slaže s onim što Petar govori. Dok je Petar govorio, Gospodin ga prekida: „a glas iz oblaka govoraše“ – Božji glas – „Ovo je Sin moj“. Sin označava onoga koji svojim ponašanjem sliči ocu; i ne samo to: „Ljubljeni!“ – označava nasljednika, onoga koji sve nasljeđuje, onoga tko od Oca sve posjeduje.

„U njemu mi sva milina“. Isti izraz koji Bog nad Isusom izgovara u trenutku njegova krštenja. Time evanđelist ukazuje koji je učinak krštenja. U krštenju se Isus obvezao pokazati vjernost Očevoj ljubavi, čak i uz cijenu vlastita života. Božji odgovor na tu spremnost je onaj život koji je sposoban smrt nadvladati. Smrt ne uništava osobu, nego je potencira.

Zatim, evo jednog imperativa: „Njega slušajte“. Ne trebaju slušati Mojsija, još manje Iliju. Njega – Isusa – trebaju slušati, samo njega. Mojsije i Ilija bivaju relativizirani i stavljeni u odnos s Isusovim naučavanjem i životom. U onome u čemu se zakon i proroci slažu s Isusovom porukom, neka budu prihvaćeni. No, ukoliko zakon i proroci proturječe Njegovoj poruci, ili su suprotni, neka budu izostavljeni i zanemareni.

Reakcija učenika: „Čuvši glas, učenici padoše licem na zemlju“ – pasti licem na zemlju znak je poraza, neuspjeha, osjećaju da su promašili. Nije to onaj mesija kojega iščekuju i kojega slijede te se „silno prestrašiše.“ Osjećaju se poraženim jer mesija kojega oni slijede mesija je koji neće umrijeti, koji će trijumfirati; s druge pak strane, moraju prihvatiti Isusove riječi koje im je već navijestio da ide u Jeruzalem ususret smrti.

Za njih je to znak poraza a sada se još i boje kakva bi mogla biti Isusova reakcija prema takvu njihovu stavu. „Pristupi Isus k njima, dotakne ih“ – kao što je učinio s bolesnima i mrtvima – „i reče im: Ustanite, ne bojte se“. Isusov odgovor je navještaj života! „Podigoše oči ali ne vidješe nikoga“. Petar, Jakov i Ivan još uvijek traže Mojsija i Iliju jer pripadaju prošlosti, tradiciji koja im daje sigurnost; traže potvrdu vrijednosti prošlosti.

„Ali ne vidješe nikoga, doli Isusa sama“. Od sada moraju imati povjerenja u Isusa a ne u Mojsija i njegov zakon niti u gorljivog Iliju.

„Dok su silazili s gore, zapovjedi im Isus: “Nikomu ne kazujte viđenje dok Sin Čovječji od mrtvih ne uskrsne.“ Tu sliku Isusa koji prolazi kroz smrt, smrt koja ne samo da razara nego potencira, učenici bi mogli krivo shvatiti – kao njegov trijumfalni znak. Još uvijek ne znaju da će tu stvarnost Isus zadobiti prolaskom kroz najsramotniju smrt, onu rezerviranu za od Boga proklete – smrt na križu!

dr. Zdenko Ilić

dr. Zdenko Ilić

Crkveni sudac i profesor crkvenoga prava na KBF-u u Đakovu
dr. Zdenko Ilić

P o v e z a n i   t e k s t o v i

Ići u osamu do preobraženja – razmišljanje u... Crkva nam danas u drugu nedjelju korizme stavlja na razmišljanje evanđeoski odlomak o preobraženju Gospodinovu (Mt 17, 1-9). Malo neobičan izb...
2. korizmena nedjelja (A) – homilija Uvod i pokajnički čin Veli sveti Pavao da u Bogu živimo, mičemo se i jesmo (Dj 17,28). S druge pak strane, Boga ne možemo vidjeti niti ...
2. korizmena nedjelja (A) – nacrt za homilij... Uvod i pokajnički čin Naš je život poziv. Bog nas je pozvao u ovaj život, Bog nas je postavio u ovaj svijet, Bog nas poziva da ga u svo...
2. nedjelja korizme – A Post 12,1-4a U Post 12,1-8 Sveto pismo opisuje kako Bog počinje svoj projekt u svijetu ugroženom grijehom, nepovjerenjem i pobunom protiv Boga. S...
Meditacija uz 2. korizmenu nedjelju – A IZIĐI IZ ZEMLJE SVOJE! Naš običan čovjek cijeni nekoga tko je bio u drugim krajevima i zemljama. Veli: „To je svjetski čovjek!“ Stvarno, ako je i bez...