Skip to content

2. nedjelja kroz godinu (A) – homilija


Uvod i pokajnički čin


Oduvijek su mladi skloni govoriti kako su stariji zaostali i kako ne razumiju moderno vrijeme, a stariji redovito prigovaraju mladima , kako ih ne poštuju i kako će upropastiti sve ono što su oni, stariji, godinama stvarali. I danas je u društvu i u Crkvi prisutna takozvana kriza autoriteta, jer se čini da se dovoljno ne uvažavaju oni koji na neki način imaju vodeće uloge u Crkvi i društvu. Danas nam apostol Pavao govori o tome vječno prisutnom pitanju. Htjeli bismo tu riječ čuti, razumjeti i prihvatiti, a ova otajstva dostojno proslaviti. Zato ćemo se pokajati za sve svoje grijehe.

  • Gospodine, ti si u davnini pozivao proroke da tvoju riječ navješćuju. Gospodine, smiluj se!
  • Kriste, ti si poslao apostole kao navjestitelje Radosne vijesti. Kriste, smiluj se!
  • Gospodine, ti i nas šalješ da budemo znak tvoga spasenja i tvoje ljubavi u svijetu. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju


Poznat je jedan duhoviti opis odrastanja. Dijete do puberteta vjeruje da njegov tata sve zna. Nakon svoje petnaeste godine spremno će tvrditi da mu tata pojma nema. Nakon četrdesete će počesto govoriti: Dobro je rekao moj tata… Nije lako biti roditelj svjestan da je i sam – u svoje vrijeme – činio iste gluposti od kojih bi sada htio odvratiti svoje dijete. U svakom slučaju mi ljudi smo skloni stavljati u pitanje naše autoritete. Pokušajmo zamisliti prvu kršćansku zajednicu. Tko su bili navjestitelji evanđelja? Većim dijelom ribari. Ne baš obrazovani, ne baš taktični, ne baš u svemu besprijekorni, kako to svjedoče evanđelja. A tek Pavao! Nedobronamjernici su imali puno razloga da rogobore i govore: Što to on nama ima govoriti? Kao da ne znamo što je činio! Pogledajte što i dan-danas radi… Doista, tko bi to, prema takvim kritičarima, uopće mogao naviještati evanđelje, poučavati i opominjati? Konačno, nisu li i za Isusa govorili: Iz Nazareta da može biti što dobro? (Iv 1,46) Čini se da nam dio odgovora na ova teška pitanja danas nudi sveti Pavao na samom početku Prve poslanice Korinćanima, što smo danas čuli (1Kor 1, 1-3).


Pavao, po Božjoj milosti pozvan


Ono što mi pišemo na omotnici naših pisama, naime ime pošiljatelja i primatelja, u ono se vrijeme pisalo na početku pisma. Tako danas Pavao veli: Pavao, po Božjoj volji pozvan za apostola Krista Isusa, i brat Sosten. To je ono temeljno. Pavao odmah tvrdi da je on apostol isključivo po Božjoj volji i po Božjem odabranju. S jedne strane, netko bi mogao reći da Pavao i treba biti apostol jer je visoko obrazovan i u grčkim i u židovskim školama, jer je vješto govornik, jer je odlučan i hrabar, jer je srcem i dušom uz Isusa Krista. Drugi bi, nasuprot tome, mogli reći da je Pavao, zapravo, zločinac, jer je progonio Crkvu, jer je bio nasilnik i hulitelj, jer je sudjelovao u smaknuću svetoga Stjepana. Pa onda, je li Pavao dostojan ili nije dostojan da bude apostol? Ovdje, međutim, nema govora o dostojnosti ili nedostojnosti. Takvog Pavla, kakav već jest, Bog je pozvao za apostola. Pavao je, očito, svjestan svojih slabosti i svoje ružne prošlosti. Zato, jednostavno, veli: Ja sam apostol, samo zato što me Bog pozvao. To je utemeljenje njegova apostolstva, to je najvažniji razlog zašto ga vjernici kao takvoga trebaju prihvaćati i poštovati.

Tako je i danas kada je u pitanju bilo koja služba. Pozvan si da budeš roditelj? Božji je to poziv. Pozvan si da vršiš neku službu i u društvu ili u Crkvi? Božji je to poziv. Nitko ne treba biti zbog toga umišljen. Tu je jednostavna pouka za sve nas. Prvo. Ako je netko – po općem shvaćanju – na nekom važnom mjestu u društvu ili u Crkvi, ako je netko, konačno, roditelj, učitelj, državni službenik, nipošto ne smije umišljati da više vrijedi od ostalih. Ne. Njemu je, jednostavno, povjerena takva uloga. I tražit će se od njega račun za sve što je učinio i za sve dobro koji je možda propustio učiniti. Veli Isus: Kome je god mnogo dano, od njega će se mnogo iskati (Lk 12,48). A tu je i ono drugo. Kao što su vjernici u Korintu prihvaćali Pavla kao apostola, unatoč svih glasova koji su ga pratili, tako smo i mi danas pozvani prihvaćati i poštovati one koji su u društvu ili Crkvi zakonito postavljeni na određena mjesta. Jer, kad bismo poštovali i prihvaćali samo one koji to u uvijek i u svemu zaslužuju, tko bi onda u društvu ili u Crkvi uopće mogao preuzeti i jedno mjesto? Tko je to besprijekoran roditelj? Koji je to učitelj bez mane? Koji je to svećenik u potpunosti vrijedan svoga duhovnog poziva? Istina je, možda, bolna: odbijamo autoritet, odnosno nadležnost onih koji su nam pretpostavljeni jednostavno zato, jer ne želimo vršiti svoje dužnosti. Pa onda dijete ne želi pisati lektiru, zato što ni tata nije imao odličan uspjeh iz hrvatskog jezika… Kamo nas to vodi?


Posvećeni, pozvanici, sveti


U naslovljavanju svoje poslanice Pavao veli: Crkvi Božjoj u Korintu – posvećenima u Kristu Isusu, pozvanicima, svetima, sa svima što na bilo kojemu mjestu prizivlju ime Isusa Krista, Gospodina našega, njihova i našega. Evo, ako je bilo lijepo i uzvišeno čuti da je Pavao po Božjem pozivu apostol Isusa Krista, još je ljepše čuti ovo o vjernicima. Oni su od Boga posvećeni, oni su pozvani, oni su sveti. Kršćanska je zajednica u Korintu bila veoma šarolika, kao što je to bio i sam grad Korint. Bio je to, naime, lučki grad koji je privlačio ljude različite i po porijeklu i po društvenom staležu. Bilo je tu i Grka i Rimljana i drugih narodnosti. Bilo je robova i slobodnjaka, bogatih i siromašnih, muževa i žena, obrazovanih i neobrazovanih. I svaki je od njih bio posvećen, pozvan, svet. Očito, ne zbog nekih svojih već spomenutih ljudskih osobina i društvenih okolnosti iz kojih su dolazili. Oni su kršćani, jer ih je Bog pozvao i posvetio u Isusu Kristu. I sad dolazimo na isto: kao što se Pavao ne može hvastati svojim apostolstvom, tako se nitko od kršćana ne može i ne smije ničim hvastati: niti svojom društvenom ulogom, niti porijeklom, niti svojim – recimo tako – uzornim vjerničkim životom. U njima i po njima je djelatna Božja milost po Isusu Kristu po Duhu Svetom. Pa što onda smiju govoriti i što činiti? Jednostavno: zahvaljivati i radovati se. To i mi činimo: velike nam je darove Bog udijelio, a ponajviše to da nam je Krist Gospodin, da smo dionici njegove milosti, njegove božanske naravi, da smo ukućani Božji, da smo dionici vječnog nebeskog kraljevstva. To su nezamislivo veliki i uzvišeni darovi. Darovi, a ne nekakva naša silna zasluga. Zato je od nas daleko, ili bi trebala biti daleko, svaka oholosti, uznositost, nadutost. To je silno važno u našem obiteljskom životu, ali i u našim međuodnosima u Crkvi i u društvu.


Milost vam i mir


Pavao svoje predstavljanje završava pozdravom. Veli: Milost vam i mir od Boga, Oca našega, i Gospodina Isusa Krista! Pavao im želi dvoje. Prvo, da milost, mudrost i snaga Kristova u punini bude u njima. Da u njima bude Kristov način gledanja, Kristova snaga i Kristovo srce, nasuprot ljudske sitničavosti, zlobe i zavisti. Drugo, tko to bude imao, imat će mir. Kakav je to mir Kristov? Mir zbog toga što je u svijetu sve u redu? Zato što je u mojoj Crkvi baš sve kako bi trebalo biti? Mir zato što su svi ljudi oko mene i društvo u cjelini dobrohotni, nesebični, marljivi i ljubazni? Nažalost, toga u svijetu nema. Mir Kristov je u nama, kada iz Božje ruke prihvaćamo život kakav već jest dok se, u isto vrijeme, trudimo da svaki od nas, koliko je god više moguće, doprinese da Kraljevstvo Bože uzraste ovdje na zemlji. I, konačno, duboki je mir u nama, jer znamo: Krist je spasitelj svijeta, one je početak, Prvorođenac od mrtvih, on je Kralj neba i zemlje, njegova su vremena i vjekovi. U njegovim je rukama i naša sadašnjost i naša budućnost i naša vječnost. I zato se radujemo i zahvaljujemo Gospodinu, baš kako reče Pavao na svršetku poslanice Galaćanima: A na sve koji se ovoga pravila budu držali, i na sveg Izraela Božjega – mir i milosrđe (Gal 6,16)!

dr. Zvonko Pažin

dr. Zvonko Pažin

Župnik u Čepinu i profesor liturgike na KBF-u u Đakovu.
dr. Zvonko Pažin

P o v e z a n i   t e k s t o v i

Ne lav, nego jaganjac – uz evanđelje 2. nedj... Iv 1, 29-34 Ivan ugleda Isusa gdje dolazi k njemu pa reče: »Evo Jaganjca Božjega koji odnosi grijeh svijeta! To je onaj o kojem rekoh: Za mn...
Dopustiti Isusu da dođe k nama – razmišljanj... Sveti Ivan Evanđelist kao očevidac zabilježio je u svom Evanđelju neke detalje vezane uz odnos Ivana Krstitelja i Isusa (Iv 1, 29-34), koje dr...
2. nedjelja kroz godinu (A) – komentar evanđ... Evo Jaganjca Božjeg koji odnosi grijeh svijeta Iv 1, 29-34 Sutradan Ivan ugleda Isusa gdje dolazi k njemu pa reče: "Evo Jaganjca Božj...
2. nedjelja kroz godinu (A) – nacrt za homil... Uvod i pokajnički čin Čovjeku je važno da bude zapažen, da bude priznat, da ostane spomen na njega. Eno, za poznate filmske glumce izuz...
Učiniti da se Gospodin očituje – razmišljanj... Današnji evanđeoski odlomak (Iv 1, 29-34) opisuje istovjetan događaj koji smo čitali i o kojem smo razmišljali prošle nedjelje kad smo slavili...