Skip to content

2. nedjelja kroz godinu (A) – nacrt za homiliju


Uvod i pokajnički čin


Čovjeku je važno da bude zapažen, da bude priznat, da ostane spomen na njega. Eno, za poznate filmske glumce izuzetno je važno da otisci njihovih stopala ili ruku budu utisnuti na nekom posebnom mjestu. I novovjekim je političkim diktatorima bilo važno da im se još za života spomenici podižu. A sve je to prava sitnica prema egipatskim vladarima koji su u svoju čast gradili velebne piramide. Kako li je samo u čovjeku silna čežnja da bude velik, zapažen, slavljen i čašćen, a sve to, naravno, na teret ostalih ljudi. Jedini koji je među nama ljudima uistinu velik – Krist Gospodin – nastupa posve drugačije. On nas uči putu poniznosti. Stoga ćemo i mi danas, na početku ove mise ponizno priznati svoje grijehe i zamoliti Gospodina da nam oprosti i učini nas poniznima i nesebičnima.

  • Gospodine Isuse, ti si svome Ocu bio poslušan sve do smrti, smrti na križu. Gospodine, smiluj se!
  • Kriste Gospodine, ti si svjetlost koja prosvjetljuje svakoga čovjeka. Kriste, smiluj se!
  • Gospodine Isuse, ti si svjetlost koja prosvjetljuje svakog čovjeka. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju


Poznatom rimskom vojskovođi i državniku, Juliju Cezaru, ponudili su u Rimu neko počasno mjesto. No to je njemu bilo premalo. Htio je biti prvi. Zato je otišao osvojiti Galiju. I od njega potječe ona izreka: “Bolje biti u Galiji prvi, negoli u Rimu drugi!” Vjerojatno znademo što je kasnije bilo. Cezar se vratio u Rim i osvojio vlast i u Rimu. Samo, izvješćuje nas ista povijest, nije dugo vladao. Bio je ubijen u atentatu. Eh, pusto ljudsko častohleplje! Biti prvi! Biti najvažniji, najljepši, najbrži, najjači… biti “naj”! O tome govore sve reklame, i u tom smjeru idu mnogi ljudski snovi, od djece, mladih, odraslih, starih… A današnje nam evanđelje (Iv 1, 29-34) pokazuje dvojicu velikana koji su udarili posve drugačijim putovima.


Za mnom dolazi čovjek koji je preda mnom


Novi zavjet predstavlja Ivana kao istinskog velikana. Uz njegovo začeće i rođenje vezani su posebni znakovi. Eno, anđeo je Ivanovu ocu navijestio njegovo rođenje. Ivanova mati Elizabeta začela ga je i rodila u svojoj starosti, uz Ivanovo je rođenje i obrezanje vezano i čudo da je njegov otac koji je bio zanijemio, o njegovu obrezanju opet progovorio. Ivan je bio neosporan prorok, isposnik i Božji čovjek. Živio je u pustinji i bilo je očito da ga pokreće Duh Božji. Mnogi su grnuli k njemu. Mnogi su priznali da su grešni i stali u red da ih Ivan krsti. Ivan je stvarno bez velika napora mogao biti jedan od onih koji je mogao povesti narod za sobom. Izgledao je kao karizmatični vođa, Božji čovjek neosporiva ugleda. I kad je izgledalo da je nova sjajna zvijezda rođena, Ivan ponizno govori, na razočaranje onoga mnoštva: “Za mnom dolazi čovjek koji je preda mnom, jer bijaše prije mene!” Na drugom mjestu veli kako nije dostojan Isusu odriješiti remenje na obući (to inače čini zadnji sluga). Još veli Ivan za Isusa: “On treba da raste, a ja da se smanjujem”. I vidite, za njega, za takva čovjeka Isus veli da je najveći rođeni od žene. Ivan je bio čovjek koji je bljesnuo kao meteor, ali on je bio i čovjek koji je ponizno ostavo po strani, pripravljajući put Kristu Gospodinu. Ivan je bio čovjek koji je naglo sišao s pozornice, koji je, ljudski govoreći, neslavno završio život kao žrtva hira jedne povrijeđene žene. A, evo, takvog poniznog Ivana Isus uzdiže iznad svih ljudi.


Evo Jaganjca Božjega koji odnosi grijeh svijeta!


I, evo, ako smo se pomirili da je od silnog i karizmatskog Ivana Isus neusporedivo veći, kakav bismo tek očekivanja od Isusa mogli imati. ako je Ivan grmio, ako je za njim grnula sva Judeja, ako je od njegova glasa treperio Herod, ako su ljudi pohlepno gutali svaku njegovu riječ, ako su bili spremni na svaki njegov mig srnuti kamo god Ivan kaže, što li se tek od Isusa moglo očekivati. Ivan je bio silan i strašan. Kakav li je tek trebao biti onaj komu Ivan nije dostojan odriješiti remenja na obući! Naravno, Isus neizmjerno nadvisuje Ivana. Isus je jedini koje je uistinu velik, jedini svet, jedini svevišnji, pravi Božji Sin, vladar neba i zemlje, Svevladar, po kome i za koga je sve stvoreno predstavljen. I, kojom je slikom Isus u današnjem evanđelju predstavljen? Kao lav? Ne. Kao neki zmaj, orao, neka velika i strašna zvijer? Ne. Kao sunce ili mjesec, kao nešto veliko i uzvišeno? Ne. Predstavljen je kao janje. Mirno, krotko, neopasno, dobroćudno… Predstavljen je kao janje koje živo svoj daje za druge. Kao janje koje na sebe preuzima krivice i kazne za grijehe. Eto, to je Isus, ponizni sluga svoga Oca, takav je Isus, miljenik Božji koji život svoj daje za svoje stado, koji nije došao da bude služen, nego da služi.


Proslavih se u očima Gospodnjim


Kako da onda gledamo sebe u svjetlu ovih sjajnih likova, u svjetlu velikoga Ivana i u svjetlu Krista Gospodina? Da budemo kao Julije Cezar pa da silom nastojimo biti negdje prvi, pa makar u svojim snovima? Ne. To nije put Kristovih sljedbenika. Bog nas je stvorio na svoju sliku, a Krist nas je otkupio tako da je u nas utisnuo svoj lik. Mi smo “krist-jani”, mi smo se po krštenju odjenuli Kristom. Zato je i nama ići putem velikog, ali poniznog Ivana, zato i mi želimo nasljedovati Krista koji je janje Božje, koji život svoj daje za druge.

Kršćanska duhovnost rado i često govori o poniznosti. Ne radi se tu o tome da bi čovjek samo naizvan, samo teatralno govorio da je ponizan i riječima sebe stavljao među ponizne. Kršćanska poniznost pretpostavlja barem dvije stvari. Prvo, sve ono što u meni vrijedi – a ima, toga, naravno! – sve ono dobro, sve one lijepe sposobnosti koje imam, dobra djela koja uspijevam činiti, sve je to dar Božji. Sve je to od Boga. Sve je to od Duha Božjega koji u nama djeluje. Zato se time ne mogu hvaliti. Veli Pavao: “Što ima a da nisi primio? A ako si primio što se hvastaš kao da nisi primio?” I, drugo: čak kad nam se i može priznati neka veličina, neki uspjeh, neka vrednota, tek onda i trebamo biti ponizni. U tome smislu imamo pred očima dva svijetla primjera: Ivana Krstitelj i Krista Gospodina. Prava veličina ne hrani se hvalom drugih ljudi. Prave veličine nema tamo gdje čovjek traži da mu se plješće i da mu se dižu spomenici i daju pohvalnice. Veličina je u jednostavnoj i velikodušnoj ljubavi prema Bogu i prema bližnjemu. Neka nas Gospodin ispuni takvom radošću i takvom snagom. Jer kakvi god bili u očima ljudi, valja nam imati na pameti onu izreku nadahnutu Svetim pismom: “Spomeni se čovječe da si prah i da ćeš se u prah obratiti”.

dr. Zvonko Pažin

dr. Zvonko Pažin

Župnik u Čepinu i profesor liturgike na KBF-u u Đakovu.
dr. Zvonko Pažin

P o v e z a n i   t e k s t o v i

Ne lav, nego jaganjac – uz evanđelje 2. nedj... Iv 1, 29-34 Ivan ugleda Isusa gdje dolazi k njemu pa reče: »Evo Jaganjca Božjega koji odnosi grijeh svijeta! To je onaj o kojem rekoh: Za mn...
Dopustiti Isusu da dođe k nama – razmišljanj... Sveti Ivan Evanđelist kao očevidac zabilježio je u svom Evanđelju neke detalje vezane uz odnos Ivana Krstitelja i Isusa (Iv 1, 29-34), koje dr...
2. nedjelja kroz godinu (A) – komentar evanđ... Evo Jaganjca Božjeg koji odnosi grijeh svijeta Iv 1, 29-34 Sutradan Ivan ugleda Isusa gdje dolazi k njemu pa reče: "Evo Jaganjca Božj...
2. nedjelja kroz godinu (A) – homilija Uvod i pokajnički čin Oduvijek su mladi skloni govoriti kako su stariji zaostali i kako ne razumiju moderno vrijeme, a stariji redovito...
Učiniti da se Gospodin očituje – razmišljanj... Današnji evanđeoski odlomak (Iv 1, 29-34) opisuje istovjetan događaj koji smo čitali i o kojem smo razmišljali prošle nedjelje kad smo slavili...