2. nedjelja kroz godinu (B) – homilija
Uvod i pokajnički čin
Zašto se trebamo čuvati grijeha? Da Bogu ugodimo? Svakako. Međutim, kad nas poziva da ne griješimo Gospodin nam, zapravo, govori: tvojem dobru te učim (Iz 48,17). Na početku ove svete mise želimo priznati Gospodinu da nas naši grijesi sputavaju da budemo više ljudi i više kršćani. Pokajmo se za svoje grijehe, otvorimo se Božjoj milosti, da bi za nas ova sveta otajstva bila plodonosna.
- Gospodine, Ti si nas stvorio kao prvinu svojih stvorova. Gospodine, smiluj se!
- Kriste, svojom smrću uništio si naše grijehe. Kriste, smiluj se!
- Gospodine, Ti nas pozivaš da svemu stvorenju gospodarimo, a samo Tebi služimo. Gospodine, smiluj se!
Nacrt za homiliju
Neobična smo stvorenja, mi ljudi. Uglavnom znamo što nam je činiti. Evo, učenik dobro zna da bi trebao na vrijeme sjesti i napisati lektiru. Studentu je savršeno jasno da je bolje položiti ispit u ljetnom roku, nego ga ostavljati za jesen.
Svi mi znamo da bismo trebali zdravo živjeti, imati strpljivosti, da ne bismo trebali pretjerivati u jelu i piću… I što se događa? Često su naši postupci u suprotnosti s našim uvjerenjima.
Štoviše, često upadamo u grijehe: sebičnosti, razuzdanosti, zle misli i čine, iako duboko u sebi znamo da to nije dobro. A onda, primijetit ćemo s pravom, naše nas okruženje često i ne ohrabruje za čestit život. Reklame svuda vrište da treba trošiti, postavljaju užitak kao vrhovnu vrednotu, rado ruši sve „tabue“ i moralna ograničenja. Kao da nam želi reći: stvoren si da uživaš, ne opterećuj se ni drugim ljudima ni nekim pravilima. Tvoja sloboda i samovolja najveća je vrijednost.
Ne tijelo bludnosti, nego Gospodinu
Ništa bolje nije bilo ni u vremenima svetoga Pavla. Naprotiv, bilo je i gore. Gradovi su ponajčešće bili kozmopolitski, tj. u njima su živjeli ljudi iz svih dijelova golemoga Rimskog carstva. Nekakva socijalna pravednost uopće nije postojala, društvo je bilo ustrojeno na nejednakosti, bogataši su živjeli kako im se prohtjelo. Nemoral, nedostatak bračnih i obiteljskih vrednota… Na primjer, bilo je posve razumljivo da bogat čovjek, uz zakonitu ženu javno ima suložnice i ropkinje. U poslanici Rimljanima Pavao bez okolišanja i uljepšavanja nabraja ondašnja zla: njihove žene zamijeniše naravno općenje protunaravnim, a tako su i muškarci napustili naravno općenje sa ženom i raspalili se pohotom jedni za drugima te muškarci s muškarcima sramotno čine (…) te čine što ne dolikuje, puni svake nepravde, pakosti, lakomosti, zloće; puni zavisti, ubojstva, svađe, prijevare, zlonamjernosti; došaptavači, klevetnici, mrzitelji Boga, drznici, oholice, preuzetnici, izmišljači zala, roditeljima neposlušni, nerazumni, nevjerni, bešćutni, nemilosrdni (Rim 1,26-30). Nije čudo da su se u tim vremenima, u razdoblju priprave na krštenje, nad budućim krštenicima molile otkletvene molitve, tj. one molitve kojima se zazivala Božja snaga da se ti ljudi oslobode zamki i opsjena đavolskih. Kršćani su se, dakako, odrekli takvoga načina života i izabrali Krista i načela njegova evanđelja. Međutim, svaki je čovjek podložan slabosti, pa su tako i prvi kršćani bili u stalnoj opasnosti da se vrate na stari način života ili da ponovno prihvate ondašnje nećudoredne običaje. Zato danas u drugom čitanju (1Kor 6, 13c-15a.17-20) Pavao opominje svoje vjernike: Ne tijelo bludnosti, nego Gospodinu, i Gospodin tijelu. Kršćani su sebe cijele, duhom i tijelom predali Kristu. Zato, nastavlja Pavao, bježite od bludnosti!
Naravno, ova je riječ i nama upravljena. Ova pouka da se očuvamo čistima od bludnosti itekako vrijedi i u ovim našim vremenima. Međutim, tu možemo ubrojiti svaku drugu strast i sve ono što nas zarobljava. To je obeščašćivanje svoga i tuđeg tijela bludnošću, to je neumjerenost u jelu i piću, to su ovisnosti o zabavama, igrama na sreću, to je lijenost… Kad čovjek griješi na takav način sebe unakazuje, sebe obezvrjeđuje, ruši svoje dostojanstvo i to – koliko god to ružno zvučalo! – na razinu životinja koje uvijek teže udovoljiti svome trenutačnom nagonu.
Zar ne da čovjek unakazuje i obezvrjeđuje sebe tražeći bludne tjelesne užitke, a Bog nas je stvorio za ljubav, za nesebično darivanje, za radost zajedničkog života? Zar ne da čovjek sebe unakazuje neumjerenošću u jelu i piću, iako nas je Bog stvorio zato da koristimo svoje zdravlje i svoje sposobnosti za napredak i sreću nas samih, naših obitelji i svih ljudi? I sami vrlo dobro znamo da je svaka ljudska strast – koja bi bila sama sebi svrhom – isprazna. Kako se čovjek osjeća nakon pijanstva? Kako nakon gubitka dana i noći u igrama na sreću? Kako se duboko u sebi osjeća kada vidi da zbog svoje neumjerene strasti gubi i svoj brak i svoju obitelj?
Mudar čovjek bježi od bližnje grešne prigode, Božji čovjek zna koje je i koliko dostojanstvo njegova duha i tijela. I to je važna opomena za sve nas.
Jer, kako veli Pismo – po svojoj ljudskoj slabosti – još se do kraja nismo oduprli grijehu. Zato nas često Božja riječ poziva da budemo budni. Otrijeznite se! Bdijte! Protivnik vaš, đavao, kao ričući lav obilazi tražeći koga da proždre. Oprite mu se čvrsti u vjeri znajući da takve iste patnje podnose vaša braća po svijetu. A Bog svake milosti, koji vas pozva na vječnu slavu u Kristu, on će vas, pošto malo potrpite, usavršiti, učvrstiti, ojačati, utvrditi (1 Pt 5,8-10).
Tijela su vaša udovi Kristovi
Pavao dalje poučava. Veli: Ne znate li da su tijela vaša udovi Kristovi. A tko prione uz Gospodina, jedan je duh. (…) Tijelo je vaše hram Duha Svetoga koji je u vama, koga imate od Boga, te niste svoji. Ovo je važno imati na pameti. Ne sastoji se naš kršćanski život samo u tome da se nečega odričemo, da se protiv nečega borimo. Mi smo, naime, sveti i na svetost pozvani. Mi smo opečaćeni pečatom Boga živoga. Po krštenju smo se suobličili Kristu, mi smo već dionici njegove božanske naravi, dionici nebeskoga kraljevstva, što će se u vječnosti u potpunosti očitovati. Mi smo u pravom smislu Krist-jani, to jest živa slika Kristova, baš kao što Pavao veli: Živim, ali ne više ja, nego živi u meni Krist (Gal 2,20). Ako smo po sakramentima krsta potvrde i euharistije postali prava djeca Božja, istinski baštinici neba sugrađani svetih i ukućani Božji (Ef 2,19), kako da se onda vratimo na smrtna djela koja nas odvlače od Boga i vraćaju u ralje propadljivosti besmisla i smrti? Mi smo posvećeni, mi smo uzvišeni, mi Bogu pripadamo. Zato se ne želimo vraćati na ono što nas upropaštava.
Zvat ćeš se Kefa – Petar – Stijena
I evo sada lijepog ohrabrenja. Kad je Isus prvi puta vidio Šimuna, govori nam današnje evanđelje (Iv 1, 35-42), odmah mu je rekao: Ti si Šimun, sin Ivanov! Zvat ćeš se Kefa! – što znači Petar – Stijena. U tome trenutku Petar zacijelo nije mogao pojmiti koji su dometi toga Isusovog izabranja. Ta on je običan čovjek, ribar, štoviše, po vlastitom priznanju grešan čovjek (Lk 5,8). Pa ipak, Isusovo je zvanje neopozivo. Taj običan, slab i grešan čovjek, ribar Šimun, uza sve svoje slabosti, stvarno je postao Stijena – i to je i danas u svojoj Crkvi.
Evo pouke. Mi se ne možemo ispričavati svojom slabošću, napastima ovoga svijeta, ne možemo se opravdavati da smo obični i grešni ljudi. Kao što je Isus pozvao Šimuna da postane Petar-Stijena, tako i nas poziva da ga slijedimo unatoč svojim slabostima.
Ta tko ih nema? Evo i sam Pavao na drugom mjestu potvrđuje vlastitu slabost. Veli: Opažam u svojim udovima drugi zakon koji vojuje protiv zakona uma moga i zarobljuje me zakonom grijeha koji je u mojim udovima. (Rim 7,23). Pa ipak, pored svega toga, Pavao je, uz milost Božju, uzrastao do neponovljivog velikana i apostola naroda. Što li sve može Božja milost u čovjeku koji se Bogu otvori! Tako, dakle, i mi. Ne želimo predavati sebe i svoja tijela bludnosti ni ostalim strastima, nego se otvaramo Božjoj milosti. Jer sveti smo i za svete stvari određeni. Dao Bog da u toj svetosti rastemo sve do vječnosti.