Skip to content

2. vazmena nedjelja (A) – homilija


Uvod i pokajnički čin


Športaši s pravom govore da je redovito lakše postati prvak, negoli to mjesto sačuvati. Takvi smo i mi u našem redovitom životu. Koji puta se lako oduševimo, krenemo, načinimo velike stvari, a onda, nakon nekog vremena, umorimo se i na to zaboravimo. Treba nam postojanosti i ustrajnosti u dobru. O tome nam danas govori Božja riječ. Da bi ta riječ i cijela ova sveta otajstva za nas bila plodonosna, pokajat ćemo se za sve svoje grijehe i propuste.

  • Gospodine, ti si poslao svoje apostole da uporno i ustrajno naviještaju tvoju riječ. Gospodine, smiluj se!
  • Kriste, ti si sokolio prvu kršćansku zajednicu da ustraje u svetom nauku, u lomljenju kruha i u molitvama. Kriste smiluj se!
  • Gospodine, ti i nas pozivaš da ostanemo vjerni svome krsnom poslanju i budemo trajni znak tvoga spasenja u ovome svijetu. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju


Kroz cijelo vazmeno vrijeme – od Uskrsa pa do Duhova, nedjeljama i preko tjedna – za prvo se čitanje uzima uvijek odlomak iz Djela apostolskih. Taj je raspored čitanja uveden s liturgijskom obnovom 1970. Naime, upravo u vremenu uskrsne radosti Crkva se želi nadahnjivati primjerom i životom prve kršćanske zajednice, kako je to opisano upravo u Djelima apostolskim.


Postojani u nauku apostolskom…


Tako se u današnjem odlomku iz Djela apostolskih (Dj 2, 42-47) opisuje kršćanska zajednica u Jeruzalemu u samim počecima. Valja imati na umu da su kršćani bili malobrojni i nepoznati. Pa ipak, od samih su se početaka razlikovali od ostalih. Židovi, koji su bili većina, živjeli su prema svojim drevnim vjerskim uredbama. Malobrojniji pogani i Židovi koji su im se stavili u službu, živjeli su slobodoumnim grčko-rimskim načinom života koji se često očitovao u beskrupuloznosti i moralno dvojbenim načelima. A, evo, jeruzalemski kršćani, veli današnje čitanje, bijahu postojani u nauku apostolskom… Nisu se dali zabljesnuti ni zavesti glasnom i utjecajnom većinom koja ih je okruživala. Znali su kome su povjerovali i u čije su ime bili kršteni.

Istinski je kršćanin i danas u veoma sličnim prilikama. Istina jest, da se mnogi priznaju katolicima. Istina jest, da je razmjerno velik postotak onih koji traže sakramente Crkve (krštenje, prvu pričest, krizmu, vjenčanje), kojima je važan crkveni sprovod. Međutim, očito je da mnogi žive mimo kršćanskih načela. Za mnoge nedjeljna misa nije bitna, a Božje se zapovijedi shvaćaju onako kako pojedincima odgovara, upravo kako to na drugom mjestu veli Pavao: Mnogi žive kao neprijatelji križa Kristova. Svršetak im je propast, bog im je trbuh, slava u sramoti – jer misle na zemaljsko (Fil 3,18-19).

Kako god to izgledalo nemoderno, mi kršćani želimo poštovati svetost braka – svojega i tuđega. Želimo poštovati roditelje. Želimo biti pošteni u poslovanju. Želimo praštati. Želimo činiti dobro svakome čovjeku. Želimo – iznad svega! – tako živjeti da mislimo na nebesko. Jer, nama Gospodin govori da jesmo ili da trebamo biti sol zemlje i svjetlost svijeta. U tome trebamo biti postojani, baš kako veli Pavao: Neka vam ne dodija činiti dobro (2 Sol 3,13).


U zajedništvu, u lomljenju kruha…


Za prvu jeruzalemsku zajednicu veli se da je bila postojana i u lomljenju kruha. Vjernici bi se redovito okupljali nedjeljom na euharistiju, odnosno, na lomljenje kruha, kako su to oni nazivali. Bilo je nezamislivo da bio netko propuštao nedjeljne euharistije. To bi bilo kao kad čovjek iz obijesti ili iz lijenosti ne bi došao na svadbu najboljem prijatelju. Židovi su svetkovali subotu, a kršćani su slavili svoju nedjeljnu euharistiju. Pogani su imali svoje svetkovine i zabave, a kršćani su bili postojani u nedjeljnoj misi. Smatrali su to temeljem svoga zajedništva, svoje vjere i zalogom svoje vječnosti.

To je i za nas od životnog značenja. Što god neki vjernici govorili, nedjeljna je misa ključna za svakog kršćanina. Isus je rekao: Ovo činite meni na spomen. Zato nam je nedjeljna euharistija bitna. U nedjeljnoj euharistiji mi slavimo Kristovu smrt i uskrsnuće, slavimo naše spasenje, jer smo i mi po njemu umrli grijehu i uskrsnuli na novi život u milosti, život koji će se u potpunosti ostvariti u vječnosti. Čovjek koji načelno ne bi sudjelovao u nedjeljnoj misi može biti dobar čovjek, može biti čestit čovjek. Može biti moralan i odgovoran čovjek. Može čak biti i vjernik. Ali ne i kršćanin. Bez mise nema kršćanina. Onaj tko bi to zanemario, bio bi nalik mužu i ženi koji nakon vjenčanja odluče živjeti razdvojeno. Brak bez zajedničkog života, biljka bez vode, dijete bez smijeha – to je kršćanin bez nedjeljne euharistije. Doista, treba nam postojanosti u pohađanju mise.


I molitvama…


Za jeruzalemsku Crkvu bila su to, gledano sa strane, teška vremena. Bili su manjina. Oni koji su ostali vjerni židovstvu, gledali su ih sa sumnjom, kao otpadnike i prijezira vrijedne. Pogani su se mogli samo rugati njihovim moralnim vrijednostima i njihovoj prostodušnosti. Izgledalo je da ih po sebi može otpuhnuti i najmanji vjetrić. Pa ipak, oni su, očito, bili puni pouzdanja. Ustrajavali su u lomljenju kruha i bili postojani u molitvama. Molili su i za svoje progonitelje, kako Isus određuje, a Petar opominje: Krist je trpio za vas i ostavio vam primjer da idete stopama njegovim (…) on koji na uvredu nije uvredom uzvraćao i mučen nije prijetio (1 Pt 2,21.23). Molili su za sve, kako će to kasnije stajati u Prvoj poslanici Timoteju: Preporučujem prije svega da se obavljaju prošnje, molitve, molbenice i zahvalnice za sve ljude, za kraljeve i sve koji su na vlasti, da provodimo miran i spokojan život u svoj bogoljubnosti i ozbiljnosti. To je dobro i ugodno pred Spasiteljem našim Bogom, koji hoće da se svi ljudi spase i dođu do spoznanja istine (1 Tim 2,1-4).

Upravo tako, braćo i sestre. Pozvani smo na molitvu za nas, za svakoga čovjeka i za cijeli svijet. Ta molitva prožima našu dušu mirom, a svijet obasiplje blagoslovom Krista uskrsloga. Ta, na to smo pozvani: pronositi i donositi evanđelje Kristovo, radosnu vijest spasenja da Krist svojim uskrsnućem prožima i blagoslivlje svakoga čovjeka i čini ga nebesnikom – dionikom njegove vlastite božanske naravi. Na to smo pozvani, a ne na raspre, prepirke, zaplotnjaštva, zavist, mržnju, trku za ovozemnim probitcima i priznanjima.

Odgajani smo u tim vrjednotama, takvu smo milost dobili od Boga po sakramentima koje smo primili i koje primamo. Nije lako u tome ustrajati. Postojanosti nam treba. Uskrsli Krist bio je svjetlost, putokaz, nada i snaga prvim kršćanima. Krist uskrsnuli i među nama je danas nazočan, uvijek živ da se za nas zauzima (Heb 7,25), on nas jača da možemo ustrajavati i u nauku apostolskom i u euharistiji i u molitvama. Jer nas taj isti Krist poziva da budemo sol zemlje i svjetlost svijeta. Neko se to među nama i ostvari.

dr. Zvonko Pažin

dr. Zvonko Pažin

Župnik u Čepinu i profesor liturgike na KBF-u u Đakovu.
dr. Zvonko Pažin

P o v e z a n i   t e k s t o v i

Zatvorena vrata i otvorene rane – uz evanđel...  Iv 20, 19-31 Kad bî uvečer onoga istog dana, prvog u tjednu, dok su učenici u strahu od Židova bili zatvorili vrata, dođe Isus, stane u sr...
Svete rane kao znak milosrđa – razmišljanje ... Osam dana nakon proslave uskrsnuća Gospodinova, kako je i sasvim razložno, liturgija Crkve nam nudi odlomak iz Evanđelja svetog Ivana (Iv 20, ...
2. vazmena nedjelja (A) – komentar evanđelja... Nakon osam dana dođe Isus Iv 20, 19-31 I uvečer toga istog dana, prvog u tjednu, dok su učenici u strahu od Židova bili zatvorili vrat...
2. vazmena nedjelja (A) – nacrt za homiliju Uvod i pokajnički čin Ovu drugu vazmenu nedjelju nazivamo Bijelom nedjeljom, jer su u starini novokrštenici – koji su bili kršteni u va...
Druga vazmena nedjelja (A) – komentar evanđe... Nakon osam dana dođe Isus Iv 20, 19-31 I uvečer toga istog dana, prvog u tjednu, dok su učenici u strahu od Židova bili zatvorili vrata,...