Skip to content

20. nedjelja kroz godinu (C)

Isusove riječi proteklih nedjelja stavljale su pred naše oči drugačiju viziju života od one kojim živi većina ljudi. Ljudi većinom žive onako kako im je lakše, zgodnije, kako im leži i ne vole da ih u tome netko „ometa“. To što pri tome nisu nešto posebno sretni, čini se da ih ne zabrinjava. Kao da bi komotnost bila važnija od punine i od radosti.

Isus predlaže jedan novi način življenja obasjan Božjim svjetlom, život koji zahtijeva hod u dubine, vodi ka punini i budi radost. Međutim, nema ih puno koji će biti oduševljeni takvom ponudom.

Što se događa s onima upornijima, hrabrijima koji ipak prihvate i ne odustaju? Događa se da su bijele vrane, da odudaraju od svoje sredine. Događa se ne samo da ih začuđeno gledaju nego da im se počinju i protiviti. Što da čine? Da nastave ili odustanu? Što kaže Isus o zbrci i nemiru koji svojim ponašanjem unose u zajednicu?

Ako vas svijet mrzi, znajte da je mrzio mene prije negoli vas (Iv 15,18) – Isusov učenik se, znači, treba navići da ga mrze. Zar ne bi bilo zgodnije da ga svi vole? Može li on uspjeti postaviti se tako da ga svi vole? Jao vama kad vas svi budu hvalili! Ta tako su činili lažnim prorocima oci njihovi (Lk 6,26). Zar je Isus protiv toga da njegovog učenika svi hvale? Dakako da nije protiv, međutim ni Njega nije prihvatila većina nego manjina i stoga zna da tamo gdje nekog vjernika ili svećenika svi prihvaćaju nešto nije u redu. Da su svi ljudi spremni za istinu, za žrtvu, za podnošenje drugih i građenje zajedništva – da imaju ljubavi kojom će to malo pomalo ostvarivati, onda ne bi Isusa jedni razapeli a drugi pri tom navijali. Zato ova Isusova rečenica hoće reći da ako se dogodi da nekog kršćanina ama baš svi hvale, to je znak da im je činio samo ono što oni vole, ali ih nije pozivao da se sami maknu, da sami koraknu dalje za Isusom uskim putem koji je zahtjevan i koji jedini vodi u zreliji i puniji život. Drugim riječima, taj je onda više pazio na uši svojih slušatelja da ih dobro poškaklji, a izdao je Isusovu poruku i zato jao njemu kad ga svi budu hvalili.

Isus kad je govorio ove riječi, mislio je prije svega na sebe, o onom što će se Njemu samom događati. Svjestan je da On nije običan pojedinac kojemu se može dogoditi nesporazum ili nesretni slučaj o kojem bi se onda reklo: pa, eto, baš su se potrefile nesretne okolnosti, ali inače je sve moglo ispasti lijepo i idilično. Ono što je On u sebi imao nije bilo slabašno da bi se moglo dogoditi da podbaci i da Ga ljudi ne razumiju pa da dođe do nesporazuma i neuspjeha. Ne, bio je svjestan da mora doći do sukoba i da ništa ne može ići idilično: On u ovaj svijet unosi novi svijet i ta se dva svijeta nužno sudaraju. Zato nakon Isusa ne može ići sve u miru, bez tenzija i razdora.

Stoga će sasvim biti za očekivati napetosti među ljudima. Evanđelje je poput baklje koja prijeti osvijetliti i spaliti sve nečovječne situacije, strukture, sistematski konstruirane nepravde i diskriminacije, lakomost za imetkom, za moći i za utjecajem. Kad samo jedan čovjek živi iskreno po Evanđelju, čitava gomila drugih osjeća kako to ugrožava njihovu njihovu sliku o samima sebi kao o dobrima, jer svjetlo Evanđelja budi njihove savjesti koje su pokušali uspavati raznim smicalicama i izgovorima. I, normalno, javlja se revolt onih kojma je ugrožena slika o sebi kao o čestitima, ugroženo imanje, položaj, utjecaj… Zbog toga prvo dolazi do „nesporazuma“, pa onda podjele, pa poslije konflikti a na koncu – finale: progoni i nasilje, fizičko ili ponekad kulturnije – kako i priliči „civiliziranim“ ljudima – psihološki ratovi itd…

Čitajući vjernički retke ovog Evanđelja, same po sebi nameću se dvije stvari. Ako je u nekoj zajednici vjernika veliki mir i nema podjela, što to znači? Najvjerojatnije ne znači nešto dobro. Da bi značilo dobro, ta je zajednica već trebala proći kroz bure i oluje podjela i u njoj se trebalo dogoditi smirenje pri čemu će oni koji nisu u prvi mah bili na liniji Isusove riječi to sebi ipak kasnije priznati i prikloniti se na pravu stranu. Tamo gdje se to nije dogodilo, mir u zajednici nije Kristov mir nego je samo zatišje, primirje. Kristova riječ tu nikoga previše ne dira i nema onih koji je žive da bi svojim životom na pozitivan, ispravan način provocirali reakciju onih kojima smeta svjetlo, istina, pravda, ljubav i mir među ljudima. Tu su svi uspavani i duhovno dremuckaju. Kunjaju…

Tamo gdje dođe do podjela i razdora, tu se već nešto događa, ima života. Da bi takav nemir bio plodan kao što Krist želi, Njegov vjernik treba paziti na nešto neobično važno. Ne smije si dozvoliti da se lagano, prirodno svrsta ni na jednu stranu prije negoli što uradi ono najbitnije. Naime, puno će ga razloga sasvim „normalno“ vući na jednu stranu – simpatija, prijateljstvo, zahvalnost nekomu, razni interesi itd. – ali on treba, prije negoli prepozna „svoju stranu“, ući u svoje srce i tamo stati pred Božju riječ, dobro je pogledati i priznati si golu istinu: ja sâm sam u ratu sa Božjom riječi, borim se protiv nje i ne prihvaćam je! Isuse, ja sam u razdoru s Tobom, i volim Te i želim ići s Tobom, ali se protiv Tebe i borim! Htio bih s Tobom i htio bih dalje od Tebe. Jesam i za Tebe, ali sam i protiv Tebe! Podjela, nemir i rat je prije svega u meni! Jer i hoću i neću! I zato, prije negoli onaj drugi čovjek može meni predstavljati opoziciju, protivštinu, ja je predstavljam Tebi, Isuse!
Da, prije nego što mi onaj drugi može biti prijetnja, ja sam prijetnja sam sebi jer idem protiv Života kojeg nudi Isus!

Oni ljudi koji to shvate, počet će drugačije gledati druge. Razumjet će njihove borbe i njihove unutarnje razdore kojih ovi možda ni sami nisu ni svjesni. I bez buke i dreke, sasvim slobodno i zrelo znat će prepoznati koje je njihova strana. Strana koja ne mora biti mnogobrojnija, jača u ovom ili onom pogledu. Ali će svakako to biti strana onih koji su imali hrabrosti i ljubavi pogledati istini u oči, strana onih koji su na dublji način ljudi jer su se usudili izmjeriti svoju duboku istinu. Oni će zato biti i više Isusovi jer Mu, makar kao Petar kroz suze, nakon svih razdora, borbi protiv Njega i zatajenja, govore: Gospodine, Ti znaš da Te volim.

dr. Ivica Čatić

dr. Ivica Čatić

Župnik u Rumi, profesor Novoga zavjeta na KBF-u u Đakovu i urednik stranice sveto-pismo.net
dr. Ivica Čatić

P o v e z a n i   t e k s t o v i

Isusov sveti rat – razmišljanje uz 20. nedje... Riječi koje je izgovorio Isus, a zapisao sveti Luka u svome Evanđelju (Lk 12, 49-53), po svom sadržaju naizgled odudaraju od cjelokupne Isusov...
20. nedjelja kroz godinu (C) Jr 38, 4-6.8-10 S obzirom da se obraćenje nije dogodilo kako je Gospodin preko Jeremije prethodno zahtijevao, nakon prve deportacije u ...
20. nedjelja kroz godinu (C) – komentar evan... Nisam došao donijeti mir na zemlji, nego razdjeljenje Lk 12,49-53 »Oganj dođoh baciti na zemlju pa što hoću ako je već planuo! Ali krs...
Meditacija uz 20. nedjelju kroz godinu (C) Oganj i razdjeljenje Po čemu se razlikuje istinski umjetnik od vrsnog obrtnika? U čemu je „genijalnost“ nekog slikara ili glazbenika, n...
20. nedjelja kroz godinu (C) Kada se sve urušava, zločesti ljudi će i u Božjem proroku pronaći "krivca". Nastavljajući loše savjetovanje i djelovanje "dostojanstvenici" gu...