Skip to content

21. nedjelja kroz godinu (A) – homilija

Snimio: Igor Brautović

Uvod i pokajnički čin


Za ljude ovoga svijeta ljudska je povijest u velikoj mjeri tek rezultat bezbrojnih slučajnosti. Mi kršćani vjerujemo da Bog sve vidi i vodi te sve prekriva svojom ljubavlju. Zato mu s povjerenjem predajemo svoj život i svoju budućnost. Da bismo danas mogli dostojno proslaviti ova sveta otajstva i prihvatiti Božju riječ koja nam govori o veličini Božje ljubavi, pokajat ćemo se za sve svoje grijehe i propuste.

  • Gospodine, čudesno si sazdao ovaj svijet. Gospodine, smiluj se!
  • Kriste, Otac koji je čudesno stvorio ovaj svijet, po tebi ga je još čudesnije obnovio. Kriste smiluj se!
  • Gospodine, ti nas pozivaš da budemo radosni navjestitelji tvoje mudrosti i tvoje ljubavi u ovome svijetu. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju


Dogodi nam se poneki puta u životu da nečim ostanemo posve zadivljeni. Nekoga će se dojmiti neka posebna prirodna ljepota poput Plitvičkih jezera, netko ostane bez riječi pred nekim umjetničkim djelom ili nakon što je pogledao neki film… A tek što nas ljudi znaju zadiviti! To je ono kada stvarno ostanemo otvorenih usta – bez riječi.


O dubino bogatstva, i mudrosti, i spoznanja Božjega!


U današnjem drugom čitanju (Rim 11, 33-36) Pavao u svojoj Poslanici Rimljanima pokazuje kako je silno zadivljen Božjim djelovanjem. U prethodnim odlomcima iste poslanice – koji su se čitali prethodnih nedjelja – Pavao govori o Božjem djelovanju prema Židovima i prema drugim narodima. Naime, Pavao je u svoje vrijeme – kao vjerni Židov – bio uvjeren da su upravo Židovi određeni da pred Bogom zauvijek budu poseban i izabrani narod. Drugi su im se samo mogli prikloniti. Međutim, nakon toga se Pavao obratio i shvatio da su Bogu jednako dragi svi narodi, pa je – razumljivo – očekivao da će svi – i Židovi i drugi narodi – jednako prihvatiti Kristovo evanđelje. Kad – gle! – evo opet iznenađenja! Čuli smo prethodnih nedjelja kako je Pavao s velikom tugom shvatio da se upravo njegovi sunarodnjaci osobito opiru povjerovati u Isusa kao Mesiju-Krista i Spasitelja. I opet pred Pavlom stoji tajna. Zašto? Pavao na koncu zaključuje da je tvrdokornost Židova dobro došla za ostale da lakše i brže uđu u Crkvu, da bi kasnije i Židovi u nju ušli. I, na koncu, nakon svih svojih umovanja Pavao uviđa da je malo toga što on svojom ljudskom pameću razumije. Zato danas oduševljeno kliče, zadivljen Božjom veličinom. Veli: O dubino bogatstva, i mudrosti, i spoznanja Božjega! Kako li su nedokučivi sudovi i neistraživi putovi njegovi! Doista, tko spozna misao Gospodnju, tko li mu bi savjetnikom? Kao što je velik i nedokučiv Bog, tako su nedokučivi i njegovi naumi i njegovi putovi…

Počesto i mi tako stojimo pred Bogom. Koji puta naš život ode u posve drugačijem smjeru od onoga koji smo mogli zamisliti. Pa nam se onda dogode prekrasne stvari, ali nas pogode i tragedije. Velimo: život je prepun iznenađenja. Međutim, za nas vjernike je jasno, da ništa nije izvan Božjega pogleda te da mi nikad nismo izvan njegova srca. Preumorni smo od toga da ispitujemo i istražujemo: Zašto, zbog čega, zašto baš meni, zašto baš u ovome trenutku?, kad nas pogode velike nevolje i kušnje. Premaleni smo da bismo u nekom izuzetno sretnom trenutku mogli razumjeti, zašto baš tako i po čemu sam to ja poseban… Zato će za nas biti izuzetno važno da Bogu jednostavno zahvaljujemo, da mu se divimo i da sa svim mirom srca prihvaćamo i radosti i nade kao i žalosti i tjeskobe. S Kristom smo podno njegova križa, ali smo s njim i u slavi njegova uskrsnuća. Ne možemo mi prodrijeti do svih tajna Božjih i do svih njegovih nauma. Tako prorok Izaija vidi odnos Boga i čovjeka kao odnos lončara i gline koju lončar obrađuje. Veli prorok: Cijeni li se glina kao lončar, pa da djelo rekne svome tvorcu: “Nije me on načinio”? Ili lonac da rekne lončaru: “On ne razumije ništa”? (Iz 29,16). Tu nam znadu biti tako lijepi primjeri istinskih velikana, kao što je to bio sveti papa Ivan XXIII. On je bio itekako svjestan da je običan čovjek, sin običnih seljaka iz brda sjeverne Italije. Ljudima ovoga svijeta je izgledalo da je on postigao odličnu crkvenu karijeru. Međutim, on sebe nipošto nije smatrao velikim i posebnim čovjekom. Zato je za svoje papinsko geslo uzeo: Poslušnost i mir. Bio je poslušan Božjem glasu, prihvaćao je sve iz njegove ruke – pa i teret i odgovornost papinstva – i uživao je posvemašnji mir duše.


Tko ga darom preteče?


Pavao danas nastavlja govoreći: Tko ga darom preteče da bi mu se uzvratiti moralo? Upravo to. Zar smo mi Boga nečim zadužili? Zar bi on nama kao dužnik morao nešto zauzvrat učiniti ili dati? Koliko god to zvučalo nemoderno, mi po sebi ne stojimo s Bogom na istoj razini. Bog uvijek ostaje Bog, a mi tek ljudi, njegova stvorenja. Po sebi mi nemamo nikakva prava od Boga nešto zahtijevati. Bog nije dužan nešto za nas učiniti. Naš odnos s Bogom nije u tome da mi imamo neka prava prema njemu. Kad bismo – ne daj Bože! – mi na takav način pristupali Bogu, nitko se od nas ne bi našao pravedan i svi bismo nepovratno propali. Istina je jednostavna: sve što imamo i što jesmo čisti je dar Božje ljubavi. Zato se ne uzdižemo. Mi pred Boga možemo stupiti samo kao njegova zahvalna djeca.

I ovo je važno imati na pameti. Koji puta mi – ne nužno s lošom namjerom – činimo nešto kao da bismo Boga zadužili. Pa onda obavljamo devetnice, idemo na hodočašća, postimo, zavjetujemo se, molimo, dajemo služiti mise a sve to za neku našu žarku potrebu. I onda smatramo da je uspjeh zajamčen. Pa ako nam onda ipak ne bude onako kako smo to zamislili, padamo u očaj, gotovo da gubimo vjeru, kao da to s Božje strane nije u redu. A Apostolova je riječ jasna: Bog ništa nije dužan. On sve čini iz ljubavi i često po svom promislu, nama često posve nedokučivom.


Njemu slava u vjekove


Samo nam jedno preostaje. Veli Pavao: Sve je od njega i po njemu i za njega! Njemu slava u vjekove! Prisjetimo se. To Pavao veli nakon što je Rimljanima priznao kako mu je velika bol i neprestana tuga na srcu zbog nevjere svojih sunarodnjaka. Nakon svega Pavao se duboko klanja Božjoj svemogućnosti, Božjoj ljubavi i Božjoj nedokučivosti. Upravo je to naš put. Gospodina slavimo i hvalimo i jutrom i večerom. Jutrom za dan koji je pred nama, večerom za sve ono dobro koje smo primili i nevolje koje smo podnijeli. Svjesni da je sve u njegovim rukama i da on sve vodi svojim nedokučivim promislom. Na koncu, prisjetimo se: tko je onog prvog Velikog petka dok je Isus – jedini pravednik na zemlji – na križu umirao, mogao i pomisliti da je spasenje cijeloga svijeta i svemira upravo u Isusovu križu i u njegovu uskrsnuću trećega dana? Ono što je svim Isusovim ljubiteljima na Veliki petak izgledalo kao posvemašnja propast, pokazalo se svemu svijetu spasonosnim.

S tom istom nadom želimo promatrati svoj životni put i životne putove svih naših dragih. Bog vidi i zna. Sve je od njega i po njemu i za njega! Njemu slava u vjekove!

dr. Zvonko Pažin

dr. Zvonko Pažin

Župnik u Čepinu i profesor liturgike na KBF-u u Đakovu.
dr. Zvonko Pažin

P o v e z a n i   t e k s t o v i

Kako postati stijena Kristova – razmišljanje... Sveti Matej Evanđelist nam u današnjem evanđeoskom odlomku (Mt 16, 13-20) opisuje dobro poznati događaj kad je Isus dao svom apostolu Petru vl...
21. nedjelja kroz godinu (A) – nacrt za homi... Uvod i pokajnički čin U Bogu živimo, mičemo se i jesmo. Sve je po njemu i u njemu. Bog nas je stvorio, otkupio, Bog nas prima u svoju B...
21. nedjelja kroz godinu A RAZMIŠLJANJE UZ SVETOPISAMSKA ČITANJA Iz 22,19-23  Kroz osam poglavlja prorok Izaija ne spominje kralja Ezekiju. Prvo čitanje donosi...
Meditacija uz 21. nedjelju kroz godinu A ŠTO GOVORE LJUDI? Kako to da je među prvim kršćanima bilo razmjerno puno mučenika koji su sve do žrtvovanja vlastitog života svjedočili...
Od Sina Čovječjega do Sina Božjega – razmišl... Kao pravi učitelj Isus je poučavao skupinu svojih učenika o Božjem životu i djelovanju, o životu vječnom i kraljevstvu nebeskom, ali ih je u p...