Skip to content

22. nedjelja kroz godinu (A) – nacrt za homiliju


Uvod i pokajnički čin


Istina je koji puta bolna. Bolno je shvatiti da neki poduhvati nadmašuju moju snagu, nije lako koji puta priznati i prihvatiti činjenicu da smo krivo postupili… Pa ipak, Isus veli da će nas istina osloboditi. Mi se doista pred Bogom ne trebamo, a zapravo i ne možemo činiti boljima nego što jesmo. Zato ćemo i na početku mise pred Gospodinom priznati svoje grijehe i propuste, znajući da je on dobrostiv i da rado prašta.

  • Gospodine, ti nas upravljaš na put pravednosti. Gospodine, smiluj se!
  • Kriste, ti nas pozivaš da s pouzdanjem idemo za tobom noseći svoj križ. Kriste, smiluj se!
  • Gospodine, ti nam obećavaš život u izobilju. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju


Zamislimo ovaj slučaj. Čovjek u bolnici dobije loše nalaze, što upućuje na to da je potrebno dugotrajno liječenje, dijeta, određeni način života… Ne izgleda ni malo sjajno. I onda čovjek, da se svime time ne gnjavi, jednostavno podere i baci sve te nalaze. Naravno, čovjek koji bi tako činio problem ne bi riješio, nego bi se samo doveo u situaciju da mu se zdravlje još više pogorša. Eto, istina koji puta može biti gorka, ali je ona prva stepenica do rješavanja poteškoća.


“Nasilje! Propast!”


Jeremija prorok našao se u situaciji da vrlo neugodnu istinu mora propovijedati onima koji tu istinu nipošto nisu htjeli čuti (Jr 20, 7-9). Jeremija, naime, govori Jeruzalemcima Božju riječ da će stvarno propasti ne budu li se obratili. Nisu ga htjeli poslušati, nego su se uzdali u političku i vojnu pomoć svojih saveznika. Jeremiji je i mučno i teško naviještati tvrdima i gluhima, ali uza svu muku, ostaje vjeran svojoj proročkoj zadaći i uporno naviješta narodu: “Nasilje! Propast!”, tako da su mu čak dali nadimak “Užas Odasvud”, prema osnovnom sadržaju njegovog propovijedanja. Eto, istina je koji puta veoma bolna.

Tako i Isus danas u evanđelju (Mt 16, 21-27) naviješta nešto što je u očima apostola izgledalo strašno, kao potpuna nesreća. Govori kako će biti uhvaćen, osuđen od narodnih starješina, smaknut, da bi treći dan uskrsnuo. Mučno je to i strašno. Tjeskobno je, naravno, kad čovjek vidi vlastitu smrt, ali je možda još teže kada Isus vidi da će biti odbačen od svoga naroda, od narodnih starješina, kad vidi da će ljudi, barem u trenutku osude, zaboraviti na sve ono dobro što im je činio. Nezahvalnost, mržnja i zavist čovjeka silno pogađa. Koliko li je neprospavanih noći upravo zbog obruča zlobe i zavisti koje čovjek priredi drugom čovjeku! Međutim, Isus dobro zna da je to istina što stoji pred njim i dobro zna da se takav slijed događaja uklapa u Očev naum spasenja. Zato to prihvaća i neposredno pred svoju muku i smrt riječima: “Oče, neka ne bude moja, nego tvoja volja!” Isus je znao što je pred njim i nije to tajio. Ništa ne bi koristilo da je Isus apostole uljuljkavao u lažni osjećaj ovozemne sigurnosti. Kasnije im je rekao: “Ako su mene progonili, i vas će.”


Odlazi od mene, sotono!


Onda pristupa Isusu Petar govoreći: “Bože sačuvaj, Gospodine! Ne, to se tebi ne smije dogoditi!” Opet naš dragi Petar! Tako spontan, tako jednostavan, tako čovjek sa svim ljudskim slabostima. Gotovo uvijek učini nešto što bismo i mi u prvi mah, onako obični i slabi rekli. Međutim. Isus govori odrješito: “Nosi se od mene, sotono! Sablazan si mi, jer ti nije na pameti što je Božje, nego što je ljudsko!” Isus odbija Petrovo razmišljanje jednostavno, jer nije realno, jer nije istinito. Neće se promijeniti nešto u našem životu što je Bog odredio jednostavno zato što mi to ne želimo ili zato što stavljamo glavu u pijesak. “Istina će vas osloboditi”, veli Isus. Znamo to vrlo dobro kada ponizno pred Bogom priznajemo svoje grijehe. A što je još važnije, Isus se, naravno, nipošto ne želi suprotstaviti volji nebeskoga Oca. I tu je Isus odlučan: volja njegovog Oca je njemu najvažnija, ona je iznad svega. Jer, Isus je i došao na zemlju da vrši volju svoga Oca.


Tko izgubi svoj život – naći će ga


Što nam je, dakle činiti? Kako se mi trebamo nositi s istinom, sa svojim životom i životima drugih. Veli Isus: “Istina će vas osloboditi.” Je li to sve baš tako jednostavno? Nije li Isus drugom zgodom rekao: “Još vam imam puno toga reći, ali sada ne možete nositi?” Istina ima svoje vrijeme, i redovito odražava čovjeka koji je govori. Kako? Evo.

Pilat. Kada je Pilat Isusa osuđivao na smrt, rekao je nehajno: “Što je istina?” Znao je on da nije istina da bi Isus kao ovozemni kralj mogao ugroziti rimskoga cara, znao je Pilat da je Isus predan iz zavisi. Međutim, da sam sebi ne komplicira život, da ne bi možda imao nekih neugodnosti, Pilat šalje Isusa na križ. To je primjer potpunoga gaženja istine.

“Žuti tisak” ide za tim da proda senzacije. U njihovim je člancima redovito tek dio istine, a najveći dio je iskonstruiran upitnicima i s uskličnicima. Važno je da se novine prodaju. Zar ne da i mi u svojoj grešnosti i zluradosti koji puta upravo tako postupamo s nekim “istinama” koje redovito donose našeg bližnjeg u ružnom svjetlu? Kratko rečeno, istina izrečena bez poštovanja i ljubavi redovito označava zluradost kojom nastojim zatomiti vlastitu prazninu i životno nezadovoljstvo.

Isusova istina jest istina izrečena s ljubavlju. Kad bi ljubav bila bez istine, ona bi se pretvorila u nekorisno i opasno sažaljenje. Onome koji mu se barem malo otvori, Isus govori istinu s ljubavlju. Tako i nas Isus poziva da istinu ne govorimo naduto, ne da bismo povrijedili i ponizili, ne da bismo sami sebe uzdigli. Možemo li Isusovim srcem govoriti bližnjemu istinu, poticati ga na dobro, bez oholosti i samohvale? Evo, mogu li ja u jednostavnosti, dobroti i ljubavi reći svome najbližemu da suviše pije, da ružno govori, da je nepravedan prema djeci ili prema svome roditelju, da zanemaruje Boga i svoju vjeru? Pri tome se trebamo čuvati dvije krajnosti. Jedna bi bila da iz obzira ništa ne kažem, pa onda postanem, kako nas to stari katekizmi uče, sudionik tuđih grijeha. Druga bi krajnost bilo “pametovanje”, dociranje, a zapravo uzdizanje samoga sebe. “Zlatna sredina” ovdje se sastoji od ljubavi i samo ljubavi. Dovoljno je samo pročitati s koliko žara i ljubavi Pavao opominje, a koji puta i prekorava svoje vjernike. Već mala djeca dobro osjete pristupamo li im s ljubavlju i uvažavanjem. Neka nas i na tom osjetljivom području vodi Duh Božji.

dr. Zvonko Pažin

dr. Zvonko Pažin

Župnik u Čepinu i profesor liturgike na KBF-u u Đakovu.
dr. Zvonko Pažin

P o v e z a n i   t e k s t o v i

U ime humanosti i humanizma – razmišljanje u... Nakon što je Otac nebeski u srcima apostola očitovao da je Isus njegov Sin i Mesija, a Petar to javno ispovjedio pred svima, Isus ih je počeo ...
22. nedjelja kroz godinu (A) – homilija Uvod i pokajnički čin Onaj koji se oko dobra trudi, često naiđe na neodobravanja i nerazumijevanje. Zato se mi, po svojoj ljudskoj slab...
22. nedjelja kroz godinu A RAZMIŠLJANJE UZ SVETOPISAMSKA ČITANJA Jr 20,7-9 Prorok Jeremija unutar povijesnih događaja nastoji prepoznati Božju djelovanje kao p...
Slobodno slijediti Isusa – razmišljanje uz 2... Petrova ispovijest kod Cezareje Filipove bila je svojevrsna prekretnica u sadržaju pouke koju je Isus davao svojim učenicima. Nakon što je Pet...
22. nedjelja kroz godinu A – komentar evanđe... Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe Mt 16, 21-27 Otada pođe Isus upućivati učenike kako treba da pođe u Jeruzalem, da mno...