22. nedjelja kroz godinu (C)

Sir 3, 17-18.20.28-29

Mudri Sirah poučava svoga učenika da što je veći, neka se većma ponizi. Današnjem mentalitetu ovakve preporuke nisu jasne. Zašto bi onaj tko je velik trebao biti krotak, ponizan? U Svetom pismu poniznost je najuže povezana s – istinom! Čovjek svjestan istine o sebi, svih svojih vrijednost i prednosti, zna da je izvor svima njima – u Bogu. Dobio ih je od Gospodina kako bi ih dijelio s braćom i sestrama. Zato mudrac zanemarivanje prakticiranja ove istine ne samo da će nazvati ohološću nego je kvalificira bolešću; ona je za njega manifestacija opačine!

Lk 14, 1.7-14

U Isusovoj domovini blagdanski ručak nije bio samo prehrambeni događaj nego je to bio važan društveni, pa na neki način i kulturni trenutak. Razgovaralo se o poslu, politici, obitelji, društvu, religioznim temama. U tim su situacijama bili dobrodošli učitelji i rado se s njima razgovaralo. U jednoj od njih vidimo i Isusa. On promatra kako se ljudi kreću prema prvim mjestima. Znalo se da u središtu trebaju biti najugledniji gosti, uz njih domaćin a oko njih poredani po društvenom položaju, bogatstvu, dobi itd. ostali uzvanici. Zašto Isus progovara ovako? Zar je protiv ovih koji su zauzeli prva mjesta? Ako nisu oni, onda će biti neki drugi, zar ne? Isus, kako ga predstavlja evanđelist Luka, čini nešto drugo. Istina, On ističe ono što su već Mudre izreke preporučivale o otpočinjanju s posljednjim mjestom. Međutim, Njegove riječi su samo naizgled iste kao u starozavjetnog mudraca. One Mu služe da započne pouku, ali rezultat će daleko nadmašiti očekivanja!

Započinje stavljanjem u pitanje težnje za položajem. U pozadini njegove prispodobe stoji pitanje: čemu hlepiti za višim položajem ako postoji nadležni koji će „uljeza“ kasnije ionako smjestiti onamo kamo i pripada? Isus je daleko od toga da bi bilo kome preporučivao neka uzme malo niže mjesto pa će uživati kad ga pozovu naviše. Istina, govori On o uzdignuću svoga učenika, ali ne o uzdizanju koje će proglasiti čovjek. Čovjek nije pravedan sudac. Uzdignuće može proglasiti samo Otac nebeski. Isus u evanđeljima svoje učenike više puta oštro opominje protiv ciljanja na prva mjesta; zabranjuje uporabu počasnih naslova i postojanje podjela među ljudima, čak ismijava one koji traže i uživaju u društvenom položaju. Dakle, Njegove riječi ne poučavaju učenika kako ipak može, uz malo strpljenja, doći do afirmacije. Čak će i na posljednjoj večeri govoriti o služenju jer On će biti taj koji stoji i poslužuje svoje učenike.

Onaj tko može ovo Evanđelje čitati na izvornom grčkom jeziku vidi kako se u njemu ne govori o običnim uzvanicima na bilo koje slavlje, nego tu stoji riječ pozvanici. To je u najužoj vezi s pripadnošću Crkvi – zajednici Božjih pozvanika! Dakle, Isus u današnjem Evanđelju ne promatra bilo kakve goste, nego promatra članove Crkve kako se bore za prva mjesta! Ako se usuđuje kritizirati, On ne kritizira tuđe goste u tuđoj kući nego one koji su pozvani u Njegovu kuću i u njoj se bore za ovo ili ono mjesto! Kako bi bio još jasniji, nakon ove prispodobe govori slušateljima koga da pozivaju na gozbe. Tradicija je nalagala pozivati prijatelje, braću, rodbinu i bogate susjede. On želi da se u Njegovu kuću pozivaju ne četiri prijašnje, nego četiri nove kategorije: siromasi, sakati, hromi i slijepi. Ove skupine ljudi smatralo se pogođenima zbog njihova grešnog života. Isus, dakle, želi neka u njegovoj kući pozvanici budu svi, a posebni gosti su ovakvi problematični tipovi! On ne želi da Njegova gozba bude poput drugih, nego da bude novi početak. Hendikepirani, marginalci svih vrsta trebaju biti počasni pozvanici, a normalni članovi Crkve neka im ustupaju mjesto. Dakle, Isus želi novi tip gozbe i druženja, želi probijanje starih i postavljanje novih kriterija, novih načina ponašanja. Ali, jao! Njegove zajednice mahom se ravnaju po starim kriterijima, u njima ljudi mjere jedni druge ne onako kako Isus želi, nego starim metrom kojega bi imali i da nikada u Crkvu nisu ušli!

Tek onaj tko shvaća zašto prihvaćati uzvanike s margina koje preporučuje Isus, pokazuje kako dobro prepoznaje svoj položaj pred Bogom! Ne prima ih jer se nada nešto dobiti nazad nego jer je i sam primljen, jer njega i njegovu bijedu lijepo i s velikom radošću prihvaća Otac nebeski. Nakon što je shvatio kako njega prihvaća Otac i nakon što je istražio što se to uopće u njemu može Bogu svidjeti – ima li išta njegovo što Boga može privući? – onda može početi tražiti u ovim marginalcima ono što se Bogu sviđa. I tako refleksija vjere Isusova učenika vodi, uči poprimati Božji pogled, gledati Njegovim okom! To može samo onaj tko Mu se ozbiljno približava. Tako će Isusov učenik lagano otkrivati sebe pred Bogom i Boga u sebi, marginalce pred Bogom i Boga u njima. I u njemu će početi novi svijet. Zato je sasvim razložno da gozbe Isusovih učenika budu gozbe po mjerilu novoga a ne staroga svijeta, jer po njemu se svi znaju ravnati i bez Crkve. Ako je ikada itko, onda je Isus svojom riječju i životom pokazao kako ljubi svakog čovjeka, a to znači da u svakom postoji nešto čudesno, neizmjerno dragocjeno i privlačno, zakopani biser… Nalazeći biser u drugome, Isusov učenik – gle čuda! – pronaći će i svoj vlastiti! Što će biti nagrada takvom Isusovu učeniku? Što još može poželjeti onaj tko već ima Božji pogled, gleda Njegovim okom? Što može nedostajati onome tko već upija, diše Božju tihu radost? Samo ono što oko nije vidjelo niti uho čulo…