Skip to content

23. nedjelja kroz godinu (A) – homilija


Uvod i pokajnički čin


Učenici i studenti imaju svoje male i velike radosti, a jedna je od njih svakako ta kada uhvate profesora da nešto ne zna ili kad opaze da njihov profesor čini nešto što njima brani. Time onda pravdaju svoje neznanje i svoje loše ponašanje. Međutim, tko je ovdje na zemlji savršen roditelj, tko je učitelj bez mane? Zato je mudro slušati dobar savjet od koga god da on dolazio i zato je razborito poslušati poziv na obraćenje ma tko ga u Božje ime izrekao. Jer, Bog se služi nama, slabim ljudima, da budemo suradnici njegova djela spasenja. Pokajat ćemo se za sve svoje grijehe, pogotovo one grijehe tvrdoglavosti i nepoučljivosti.

  • Gospodine, ti si u svome narodu podizao proroke da tvoju riječ naviještaju i narod pozivaju na obraćenje. Gospodine, smiluj se!
  • Kriste, ti si svoju blagu vijest spasenja ponudio svakome čovjeku koji te traži iskrena srca. Kriste smiluj se!
  • Gospodine, ti nas pozivaš da jedni drugima pomažemo na putu dobra. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju


Na čudesan način Bog oduvijek među ljudima ostvaruje svoje spasenje preko ljudi. Potiče nas da jedni druge opominjemo, upravljamo prema dobru, da jedni drugima pomažemo na putu spasenja. I Bog to preko nas stvarno i čini, makar nitko od nas nije besprijekoran. Bog, po svom čudesnom promislu želi da se njegovo otajstvo spasenja u Crkvi ostvaruje preko ljudi koji nisu besprijekorni i koji su i sami podložni grijehu. Tako je bilo u Starom zavjetu, tako je bilo u Isusovo vrijeme, a tako je i danas u Kristovoj Crkvi.


Tebe sam postavio za stražara


U današnjem prvom čitanju Bog govori proroku Ezekielu (Ez 33, 7-9) da ga je postavio upravo da bude stražar, da prorokuje i opominje narod prenoseći mu Božje riječi. Čuli smo kako Bog govori proroku: Tebe sam, sine čovječji, postavio za stražara domu Izraelovu: kad čuješ riječi iz mojih usta, opominji ih u moje ime. Rekli bismo da je to razumljivo. Ta, riječ je o proroku kojemu Bog izravno govori. Tako je sa svim prorocima, tako je bilo i s apostolima… Međutim, nije to baš tako jednostavno. Naime, i proroci i apostoli su daleko od nas, pa ih možemo gledati u idealnom svjetlu. Međutim, njihovi su ih suvremenici gledali kao svoje susjede i poznanike, kao one koji kao ljudi nisu morali nužno biti besprijekorni. Apostoli to svakako nisu bili. Eno, Petar se pokazao kolebljivim i slabim. Pavao je, izgleda, ljudski govoreći, bio svojeglav, Ivan i Jakov su bili naprasiti. Tko zna kakve su im ljudske mane još mogli vidjeti njihovi suvremenici. Prisjetimo se: Isus se jednom prigodom požalio kako njegovim suvremenicima nitko nije dovoljno dobar, pa su onda za Ivana Krstitelja, isposnika i pustinjaka rekli da je opsjednut sotonom, a za Isusa koji je jeo i pio rekli su da je izjelica i pijanica. Ovim se jednostavno želi reći sljedeće: moguća manjkavost, nedosljednost pa i grešnost onoga koji mi govori Božju riječ ili me općenito upućuje na dobro, ne bi trebala biti izlikom da okrenem glavu od njegove opomene. Evo. Ukoliko liječnik nekom plućnom bolesniku govori o osobitoj štetnosti pušenja u njegovu slučaju, bolesnik, ako je razborit, neće zanemariti njegove savjete samo zato što je i sam liječnik – pušač. Što god mi o tome mislili, istina jest istina, tko je god izrekao. Mudar čovjek će, štoviše, rado poslušati primjedbe i opomene i tako će biti još mudriji. Budimo iskreni: zašto toliko puta ne prihvaćamo opomene svojih bližnjih? Zato što su i oni sami grešni. Ne. Grešnost onih koji nas opominju samo je izlika da se ne mijenjamo. Pa onda učenik ima loše ocjene, jer ni tata nije bio bolji, zato ne slušamo crkveni nauk jer, evo, i crkveni ljudi griješe… I što se događa? Uporno gledamo u tuđa dvorišta i nikako da se u životu pokrenemo.


Pokaraj ga nasamo


Još je veća nevolja i muka onih koji trebaju opominjati. To su roditelji, odgojitelji, profesori. To su, naravno, i svećenici, pa i oni koji obnašaju neku važnu službu u društvu. Dvostruka je to muka i napast. Prva napast: čovjek se lako ponese i zanese. Počne sebe smatrati uzorom, sucem, nadmoćnim, pametnijim, dosljednijim… pa onda s visoka i bez imalo tankoćutnosti udara bičem ili mačem, zaboravljajući da je i sam grešnik, podložan slabostima. Poznati su nam, nažalost, ti “savršeni”, “besprijekorni”, neumoljivi i uzdignuti, koji s visoka sude i presuđuju, baš kao sudac u tenisu, ili kao farizeji u Isusovo vrijeme. To su oni koji su prema drugima strogi, a prema sebi blagi, to su oni, kako veli Isus, koji vežu i ljudima na pleća tovare teška bremena, a sami ni da bi ih prstom makli (Mt 23,4). Sačuvaj nas, Bože, takve napasti!

Druga je opasnost, da je čovjek svjestan svoje slabosti, pa se onda ne usudi drugoga opomenut, što bi možda i po svojoj službi morao. Možda to ne čini i zbog toga, što bi se onda ta opomena odnosila i na njega samoga, pa tako grijesima drugih ljudi opravdavam i svoje grijehe tješeći se da to loše što ja činim ionako svi drugi čine. Takvima progovara Bog preko proroka u današnjem čitanju: ako grešnika ne pokaram, pa on zbog toga propadne, Bog će njegovu krv tražiti iz naših ruku. Nema odlučnosti ni hrabrosti, pogotovo što misli da od toga ionako neće biti koristi.

Najbolji nam je primjer Isus. On je opominjao tako da pomogne. On je ljubio one koje opominje. Sjetimo se samo žene preljubnice! Sjetimo se Petra! Konačno, on je i život svoj položio za nas grešnike. Zato Isus veli da onoga koji griješi treba prvo opomenuti nasamo (Mt 18, 15-20). To je znak ljubavi i prave brige za dobro naših bližnjih.


Dobio si brata


Pa što onda činiti? Kako da ja, grešnik, opominjem drugoga grešnika, a da ne upadnem u oholost? Evo jednostavnog odgovora: Isus veli: Posluša li te, zadobio si brata. To. U pitanju je brat. Onaj kojega volim i do kojeg mi je stalo. Ako svoga bližnjega gledam kao svoga brata, svoju sestru, ako mi je iskreno do njega stalo, ako ga ljubim kao samoga sebe, kako veli Božja zapovijed, onda mogu u toj ljubavi i opomenuti i kazati. Baš zato što ljubim bližnjega, baš zato što mi je važan, pa i pod cijenu toga da moja opomena bude shvaćena kao izraz moje oholosti. Jednom riječju, trebamo opominjati s onom ljubavlju kojom mati poučava svoje dijete. Radi njega, djeteta, a ne radi sebe. Pavao je svojim vjernicima izrekao mnoge opomene, ali je u isto vrijeme svjestan svojih slabosti i svoje grešnosti. Tako jednom prigodom veli: Isus Krist dođe na svijet spasiti grešnike, od kojih sam prvi ja (1 Tim 1,15). Upravo tako. Veliki sveci bili su itekako svjesni svojih slabosti (što si bliži Bogu, to bolje uočavaš vlastitu grešnost!), pa su ipak u Božje ime poticali ljude na obraćenje, kao što je to i Pavao činio, snažno i uporno: Umjesto Krista zaklinjemo: dajte, pomirite se s Bogom! (2 Kor 5,20). To je Pavao i mogao, baš zbog toga što ih je silno ljubio. Tako veli vjernicima iz Filipa: Bog mi je doista svjedok koliko žudim za svima vama srcem Isusa Krista! (Fil 1,8). Prava, istinska ljubav mjerilo je svih stvari. Neka nam Gospodin u tome smislu dade razboritosti i dobrote, da jedni drugima budemo na spasenje.

dr. Zvonko Pažin

dr. Zvonko Pažin

Župnik u Čepinu i profesor liturgike na KBF-u u Đakovu.
dr. Zvonko Pažin

P o v e z a n i   t e k s t o v i

Smisao bratske opomene – razmišljanje uz 23.... Vrlo su osjetljive teme koje naš Gospodin Isus otvara u današnjem odlomku (Mt 18, 15-20) poučavajući svoje učenike bratskoj opomeni, opraštanj...
23. nedjelja kroz godinu (A) – nacrt za homi... Uvod i pokajnički čin Bude nam zanimljivo gledati neke atletičare na natjecanju: skakači, trkači bacači redovito se na trenutak saberu ...
23. nedjelja kroz godinu A RAZMIŠLJANJE UZ SVETOPISAMSKA ČITANJA Ez 33,7-9 Nakon što je u prvom i drugom dijelu knjige govorio o razaranjima i babilonskom suža...
Meditacija uz 23. nedjelju kroz godinu A POGRIJEŠI LI BRAT TVOJ… “Pogriješi li brat tvoj, idi i pokaraj ga nasamo”. Strah me je ove riječi. Zar ja da nadgledam, cijenim i procj...
Skrbiti za spasenje braće – razmišljanje uz ... Današnji evanđeoski odlomak sadržava Gospodinovu pouku o odnosu prema braći, to jest prema njihovim propustima, pogreškama i grijesima. Istina...