Skip to content

23. nedjelja kroz godinu (A) – nacrt za homiliju


Uvod i pokajnički čin


Bude nam zanimljivo gledati neke atletičare na natjecanju: skakači, trkači bacači redovito se na trenutak saberu prije nastupa. Netko sjedi zatvorenih očiju, netko hoda i govori sam sa sobom, netko čini pokrete kao da preskače letvicu. Važno im je da se saberu. Evo, pred nama je nešto puno važnije od športskog nastupa. Slavit ćemo najveće tajne naše vjere, slavit ćemo Krista koji nas u ovoj euharistiji pohodi i koji nas po ovim istim svetim tajnama spašava. Zato, da bismo bili dostojni ovoga slavlja i Krista Gospodina koji nam dolazi u susret, pokajmo se za sve svoje grijehe i propuste.

  • Gospodine, ti si nas stvorio kao svoju ljubljenu djecu, na svoju sliku. Gospodine, smiluj se!
  • Kriste, vjeran svome Ocu, radi nas ljudi i radi našega spasenja postao si čovjekom, umro i uskrsnuo. Kriste smiluj se!
  • Gospodine, ti i nas, svoju ljubljenu djecu pozivaš da tvoju ljubav iskazujemo svojim bližnjima. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju


Pripovijeda se kako je jedan rimski časnik došao jednom židovskom rabinu, dakle, židovskom pismoznancu, zamolivši ga da mu objasni židovsku vjeru i židovski zakon i to u toliko kratkom vremenu koliko on može na jednoj nozi stajati. Vojnik k’o vojnik, od malo je riječi. Želi skraćeni katekizam. Koliko čovjek može dugo stajati na jednoj nozi? Pismoznanac se našao u nedoumici. Tu su Deset zapovijedi, tu su propisi Mojsijevi, tu su naputci proroka… Ne, stvarno se ne može sve silno bogatstvo vjere izreći u tako kratkom vremenu. Koliko je samo Sveto pismo! Koliko tamo ima mudrosti i znanja. Nažalost, reče rabin, ne mogu. Ne ide. Časnik nije odustajao. Otišao je drugome rabinu i postavio mu isto pitanje. Taj je međutim imao u sebi puno Božjeg duha i kratko rekao: „Što ne želiš da drugi tebi čini, ne čini ni ti drugome!“


Nikomu ništa ne dugujte, osim da jedni druge ljubite


Isus kasnije nadograđuje to pravilo. Veli: “Ljubi Gospodina, Boga svojega svim srcem svojim, svom dušom svojom i svim umom svojim, a bližnjega svoga kao sebe samoga. O tim dvjema zapovijedima visi sav zakon i proroci.” Ljubav je srž svekolikog kršćanskog nauka i naučavanja Crkve. Nismo li mi u Crkvi već dosadni i jednolični jer stalno govorimo o ljubavi? Kako razumjeti ljubav, a da ona ne bude tek isprazna riječ? Evo primjera. Neko zločesto dijete priredi nam neku nepriliku. Pretrčava neoprezno preko ceste, igra se na cesti tako da moramo naglo kočiti… Ili viče nam pod prozorom noći, stvara buku i nered. I kako onda reagiramo? Mislimo i kažemo kako su neodgovorni, neodgojeni, bezobrazni, kako ih treba kažnjavati, da ne kažemo strpati u popravni dom. Kad gle, u toj istoj skupini djece vidimo i svoje dijete. I, evo, kako drugačije razmišljamo: pa jadno dijete, nema se gdje igrati, pa, povuklo ga je loše društvo, pa zašto bi cesta pripadala samo vozilima, pa ako noći buče i galame, mora se dijete malo i razveseliti…

Otkud ta promjena u načinu razmišljanja? Jednostavan je odgovor: ljubav. Svoje dijete volim. Opravdavam ga i nastojim u njemu vidjeti uvijek nešto dobro… Zato Pavao danas veli (Rim 13, 8-10): “Nikome ništa ne dugujte, osim da jedni druge ljubite. Jer tko drugoga ljubi, ispunio je Zakon. Uistinu: Ne čini preljuba! Ne ubij! Ne ukradi! Ne poželi! i ima li koja druga zapovijed, sažeta je u ovoj riječi: Ljubi svoga bližnjega kao samoga sebe.” Radi se, dakle ovdje o stavu, o osnovnom ljudskom stavu: prihvaćam i volim svoga bližnjega, koliko je god više moguće u onoj mjeri u kojoj Bog mene prihvaća i voli. Prihvaćam i volim svoga bližnjega ne zbog toga što bi on bio nužno dobar, mio i drag, ne nužno zbog toga što mi je rođak ili kum, ne nužno zbog toga što pripada mojoj skupini, mome narodu. Prihvaćam i volim bližnjega zato što ga je Bog stvorio, zato što je on Božje dijete baš kao i ja, zato što je i za njega Isus umro i uskrsnuo, zato što mi Krist naređuje da ljubimo, da bismo bili ljubljeni. Jer, mjerom kojom mjerimo, nama će se za uzvrat mjeriti, opominje nas Isus.


Ljubav bližnjemu zla ne čini


Nije uvijek lako odrediti što je dobro i nije uvijek savršeno jasno koji je put ispravan. Koji puta smo u dvojbi i nedoumici, pa onda tražimo, pitamo za savjet. Međutim, ipak ima jedan put koji je uvijek ispravan, kojim nikada nećemo pogriješiti. To je put dobrih djela učinjenih iz ljubavi. Zato Pavao jednostavno veli: “Ljubav bližnjemu zla na čini.” Kako je to važno! Jednostavno, ne želim zlo činiti. Niti maleno zlo. Ne želim reći niti jednu uvrjedljivu riječ. Neću se podsmjehivati, zazirat ću od nepravde. Činit ću dobro gdje god i kad god budem mogao, bez obzira koliko se to isplatilo, bez obzira na to koliko će to ljudi priznati i priznavati. Sjetimo se kako Isus u Matejevu evanđelju govori o tome kako će izgledati sud na koncu vremena. Glavno će pitanje biti jesmo li gladna nahranili, žedna napojili, odnosno, jesmo li dobro činili bližnjemu. To je osnovno, to je temeljno, na tome počiva sva naša vjera…


Punina Zakona jest ljubav


O ljubavi se danas toliko govori i koji puta ono što se o ljubavi govori stvarno nema veze s ljubavlju. Opasnost je da tim pojmom mašemo kao parolom, a da ne proniknemo u njezine dubine. Kako bismo i mi objasnili ljubav prema bližnjemu, kako bismo je mogli razložiti, da se vidi što nam Božja riječ želi poručiti kada spomene riječ ljubav? Evo, npr. ako čovjeku kažeš kako se treba odnositi prema svojoj obitelji, prema ženi i djeci. Mogao bi cijelu knjigu napisati što su sve njegove dužnosti i što se od njega očekuje. Ako bismo do u tančine zapisali što sve treba činiti žena i majka, koliko bi nam vremena trebalo? A mi to jednostavno kažemo, da žena treba voljeti muža kao muža, a djecu kao djecu, da čovjek treba voljeti svoju ženu kao suprugu, a djecu kao djecu, da djeca trebaju poštovati i voljeti svoje roditelje. I onaj tko ljubi, već znade što mu je činiti. Nije potrebno da netko doktorira pedagogiju da bi čestito svoju djecu odgajao. Nije potrebno da netko bude profesor obiteljskog prava, pa da bi bio dobar suprug ili supruga. I nema tu mudrovanja, samo ako hoćemo shvatiti, a pogotovo ako hoćemo izvršavati. Konačno, evo nam najizvrsnijeg primjera. Bog nas je stvorio jer nas je ljubio prije postanka svijeta. Ljubio nas je i ljubi nas kao svoju djecu. Iz ljubavi prema nama sin se Božji utjelovio, živio s nama u svemu jednak osim u grijehu. Radi nas i radi našega spasenja umro je i uskrsnuo, da i nas učini dionicima svoga božanstva. Što, dakle, reći? Bog nije umanjio ni svoje veličine ni svoje časti zato što nas je obdario tolikom, nama neshvatljivom ljubavlju. Tako je i s nama. Što više ljubimo, time više obogaćujemo i druge, ali i sebe, po primjeru našega Boga i Gospodina Isusa Krista.

dr. Zvonko Pažin

dr. Zvonko Pažin

Župnik u Čepinu i profesor liturgike na KBF-u u Đakovu.
dr. Zvonko Pažin

P o v e z a n i   t e k s t o v i

Smisao bratske opomene – razmišljanje uz 23.... Vrlo su osjetljive teme koje naš Gospodin Isus otvara u današnjem odlomku (Mt 18, 15-20) poučavajući svoje učenike bratskoj opomeni, opraštanj...
23. nedjelja kroz godinu (A) – homilija Uvod i pokajnički čin Učenici i studenti imaju svoje male i velike radosti, a jedna je od njih svakako ta kada uhvate profesora da nešt...
23. nedjelja kroz godinu A RAZMIŠLJANJE UZ SVETOPISAMSKA ČITANJA Ez 33,7-9 Nakon što je u prvom i drugom dijelu knjige govorio o razaranjima i babilonskom suža...
Meditacija uz 23. nedjelju kroz godinu A POGRIJEŠI LI BRAT TVOJ… “Pogriješi li brat tvoj, idi i pokaraj ga nasamo”. Strah me je ove riječi. Zar ja da nadgledam, cijenim i procj...
Skrbiti za spasenje braće – razmišljanje uz ... Današnji evanđeoski odlomak sadržava Gospodinovu pouku o odnosu prema braći, to jest prema njihovim propustima, pogreškama i grijesima. Istina...