Skip to content

24. nedjelja kroz godinu (B) – homilija


Uvod i pokajnički čin


Isus nas poziva da svoju vjeru pokazujemo svojim životom. Tako ćemo biti njegovi pravi učenici, odnosno, kako on to veli, sol zemlje i svjetlost svijeta. Nažalost, toliko puta naša vjera i naše riječi ne odgovaraju našem životu. Zato ćemo se na početku ove svete mise pokajati za svoje grijehe i propuste, da bismo tako bili dostojni ovih svetih otajstava.

  • Gospodine, za sebe si nas stvorio, sebi slične. Gospodine, smiluj se!
  • Kriste, poučio si nas da se po muci i smrti dolazi do slave uskrsnuća. Kriste, smiluj se!
  • Gospodine, ti nas pozivaš da svojim svakodnevnim životom pokazujemo i ostvarujemo svoju vjeru. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju


Prijatelj se, naravno, u nevolji poznaje. Kao i političari nakon izbora. Svi ćemo se složiti da je puno važnije što netko čini za nas, negoli što nam govori. Jednako je tako i s našom vjerom. O tome nam sasvim jasno govori sveti Jakov u današnjem drugom čitanju (Jak 2, 14-18).


Vjera bez djela?


Veli: Što koristi, braćo moja, ako tko rekne da ima vjeru, a djelâ nema? Može li ga vjera spasiti? I onda iznosi primjer: ako je pred nama netko u potrebi, neće mu pomoći naše lijepe riječi, nego djela milosrđa. Veli: Ako su koji brat ili sestra goli i bez hrane svagdanje pa im tkogod od vas rekne: „Hajdete u miru, grijte se i sitite“, a ne dadnete i što je potrebno za tijelo, koja korist? Zato, nastavlja dalje Jakov, vjera, ako nema djelâ, mrtva je u sebi.

Sve nam to zvuči posve jasno, ali ako to primijenimo na sebe, onda se nalazimo u nelagodi. Evo. Svi ćemo s ponosom reći da vjerujemo u Boga, da smo katolici. Očituje li se to stvarno u našem životu? U kojoj mjeri vršimo baš sve Božje zapovijedi? Ljubimo li stvarno Boga iznad svega, a bližnjega svoga kao sebe same? Pa onda, kada iskreno pogledamo u svoju nutrinu, vidimo da u nama ima isuviše zavisti, pa i mržnje, da smo toliko puta lijeni u svojim vjerskim obvezama, da smo skloni dati previše maha svome jeziku, da je u nama premalo poštovanja prema roditeljima i starijima, da smo skloni nečasno voditi poslove, da baš ne poštujemo svetost svoga i tuđega braka, da suviše dajemo maha različitim strastima i ovisnostima. A što onda reći o našim dobrim djelima? Koliko se trudimo vidjeti tuđu potrebu, imati strpljivosti, praštati, pomoći, počevši od svojih najbližih? Koliko se trudimo u molitvi, u redovitom slavljenju euharistije, pa i za vrijeme godišnjeg odmora? Koliko nastojimo svojoj djeci usaditi ponajprije one ljudske i duhovne vrednote? Jednom riječju, u kojoj smo mjeri mi svjedoci Kristova evanđelja? Može li apostol onda i za nas reći da nam je vjera mrtvu u sebi, jer je ne pokazujemo svojim djelima? Ne varajmo se. Ni mi sami ne možemo ocijeniti kolika i kakva je naša vjera u našim srcima. Međutim, naša zauzetost oko dobra, naša dobra djela svjedoče o snazi naše vlastite vjere, baš kao što je to i u našem redovitom životu. Ne kaže uzalud poslovica da se prijatelj u nevolji poznaje, dakle po djelima, onda kad je najpotrebnije. Tako i naša vjera: ako u nevoljama i velikim kušnjama pokažemo stalnost i vjernost Bogu i našim kršćanskim načelima, onda možemo reći da živimo po svojoj vjeri i od svoje vjere. Ta neki su naši velikani i vlastiti život dali za evanđelje.


Sin Čovječji treba da mnogo pretrpi


Upravo tim putem je išao i Isus. Čuli smo (Mk 8, 27-35). Ljudi su bili oduševljeni. Tako su jedni za njega rekli da je Ivan Krstitelj, da je Ilija, da je neki od proroka. Lijepo je to bilo čuti. Prekrasno je to izgledalo kada su ga slavili kao Mesiju i proroka, kada su za njim pohrlili odasvuda, kada su visjeli o njegovoj riječi. Konačno, Petar svečano izjavljuje da je Isus Krist, to jest, onaj od vijeka iščekivani Mesija-Pomazanik. Međutim, na sve te hvalospjeve Isus govori kako on treba mnogo da pretrpi, da ga starješine, glavari svećenički i pismoznanci odbace, da bude ubijen i nakon tri dana da ustane. Nakon sve slave i proslave, Isus kao ključni trenutak svoga poslanja spominje muku, smrt i uskrsnuće. Poznato nam je: Isus je govorio Božju mudrost, ta on je vječna Mudrost, donio nam je Evanđelje, blagu i radosnu vijest spasenja. Nadalje, Isus je činio mnoga čudesa. Pa ipak, vrhunac njegova djela spasenja jest upravo njegova muka i smrt. Tada je svojim djelima – svojom potpunom predanošću pokazao svoju vjernost svome nebeskom Ocu. I baš zbog svoje predanosti, Bog ga je uskrisio i uzvisio.


Tko hoće biti moj učenik…


Ni za nas nema drugoga puta. Veli nam danas Isus: Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom. Političari, alternativni liječnici, kojekakvi iscjelitelji i mudraci ovoga svijeta nude nam blagostanje, zdravlje i ispunjenje naših želja na ovoj zemlji. Međutim, duboko u sebi znamo da su to samo zavaravajuće reklame. Isus je ovdje jasan: ovdje na zemlji valja nam nositi svoj križ. To je ovozemna stvarnost. Još tvrđe mogu zvučati daljnje Isusove riječi. Veli: Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga; a tko izgubi život svoj poradi mene i evanđelja, spasit će ga. U očima ovoga svijeta pravi Isusov učenik je veliki gubitnik: ne hrani se moću i slavom ovoga svijeta. On odbacuje ispraznu slavu i hrani se nečim drugim što stvarno može ispuniti njegov život već ovdje na zemlji. Međutim, Isus nam za naše ovozemne nevolje nudi puno više. Kao što je on po muci i smrti prešao u slavu uskrsnuća, tako i nas po našim nevoljama pridružuje svojoj proslavi. Tako Isus na drugom mjestu veli da, istina, trebamo nositi njegov jaram i breme: jaram je moj sladak i breme moje lako (Mt 11,30). Nije, dakle, presudan jaram, teret, breme ili križ koji nosimo i podnosimo. Nije presudna poteškoća, nevolja ili – ljudski govoreći – nesreća koja nas pogađa. Važno je i presudno je s kakvom vjerom nosimo i podnosimo ono što je naše. Jer, tko Božjom snagom podnosi životne nevolje, one za njega uopće nisu strašne, kao što to može izgledati očima ovoga svijeta. U tome slučaju ispunjamo život mirom i radošću. Tako samo očima vjere možemo na primjer razumjeti Pavla koji je bio i zatvaran i kamenovan i šiban, i suđen i pogrđivan i gladan i žedan i beskućnik, a koji ipak sa svim mirom veli: Zato uživam u slabostima, uvredama, poteškoćama, progonstvima, tjeskobama poradi Krista. Jer kad sam slab, onda sam jak (2 Kor 12,10). Mi molimo i za mir i za zdravlje i za blagostanje, ali najviše molimo za mir Kristov. Jer, kad smo u njemu, sve imamo.

dr. Zvonko Pažin

dr. Zvonko Pažin

Župnik u Čepinu i profesor liturgike na KBF-u u Đakovu
dr. Zvonko Pažin

P o v e z a n i   t e k s t o v i

Imati na pameti Božje – razmišljanje uz 24. ... Čuli smo u današnjem evanđeoskom odlomku (Mk 8, 27-35) dobro nam poznati događaj kad je Isus pitao svoje učenike o tome što ljudi kažu tko je ...
24. nedjelja kroz godinu (B) – komentar evan... Ti si Krist... Sin Čovječji treba da mnogo pretrpi Mk 8,27-35 I krenu Isus i njegovi učenici u sela Cezareje Filipove. Putem on upita...
Dati se poučiti – razmišljanje uz 24. nedjel... Premda nam je vrlo poznat iz Evanđelja događaj o kojem smo danas slušali navještaj, ipak nas nanovo iznenađuje nevjerojatnim obratom i teškim ...
24. nedjelja kroz godinu (B) Iz 50,5-9a Naše prvo čitanje uzeto je iz Izaijine treće Pjesme o Sluzi Gospodnjem i to iz njezine druge i treće strofe. Veličina Sl...
Istraživanje javnog mnijenja – razmišljanje ... Događaj opisan u današnjem Evanđelju neobičan je i plijeni pozornost zbog više svojih detalja. Ponajprije jer Isus ispituje svoje učenike o ...