Skip to content

26. nedjelja kroz godinu (A) – homilija


Uvod i pokajnički čin


U Vjerovanju kažemo da vjerujemo u jednu, svetu, katolički i apostolsku Crkvu. U Crkvi se oduvijek naglašavalo upravo to jedinstvo. Jedinstvo, zajedništvo, ljubav – Božji su dar i djelo Duha Svetoga. Nejedinstvo, suparništvo i oholost nisu od Boga. Pokajat ćemo se za sve svoje grijehe, osobito za grijehe nejedinstva i oholosti. Tako ćemo moći dostojno proslaviti ova sveta otajstva.

  • Gospodine, stvori si nas na svoju sliku, sebi slične. Gospodine, smiluj se!
  • Kriste, vječna riječi Očeva, ti si bio ponizan do smrti, smrti na Križu. Kriste smiluj se!
  • Gospodine, ti nas pozivaš da Krista Gospodina nasljedujemo u njegovoj poniznosti i predanosti. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju


Ima nas još uvijek dosta koji pamtimo ona vremena jednoumlja, kada se nekako očekivalo da svi razmišljamo na jednak način. S druge stane, sjetimo se samo nekih totalitarnih sustava gdje su svi bili čak i jednako odjeveni… Sve su to uzaludni pokušaji. Ljudi su različiti. Pet prstiju na jednoj ruci nisu jednaki, veli poslovica. A evo, kao da danas Pavao, unatoč tomu, poziva na neko takvo jedinstvo ili čak jednakost.


Složni budite


Danas u poslanici Filipljanima (Fil 2, 1-11) Pavao veli: Ima li u Kristu kakve utjehe, ima li kakva ljubazna bodrenja (…) ispunite me radošću: složni budite, istu ljubav njegujte, jednodušni, jedne misli budite. O čemu se ovdje radi? Mnogi gradovi u Rimskom carstvu bili su kozmopolitski, to jest u njima su živjeli ljudi različitog podrijetla, čak različitih jezika, različitih svjetonazora. Podsjetimo samo da je rimska vlast namjerno raspoređivala svoje vojnike po cijelome carstvu (da se ne bi suviše povezali s lokalnim stanovništvom), tako da su rimski veterani u jednome gradu bili iz svih dijelova carstva. Evo primjera iz ne tako davne prošlosti: prije 2. svjetskog rata u Osijeku je većina stanovništva razumjela, ako ne i govorila podjednako hrvatski, njemački i mađarski. Tako je i u maloj kršćanskoj zajednici u Filipima bilo vjernika iz različitih staleža, različitih naroda i različite kulture. Bilo je među njima i Židova i bivših sljedbenika različitih religija. Bilo je siromašnih i bogatih, bilo je vojnika podrijetlom iz cijelog rimskog carstva, bilo je obrtnika, robova, siromaha i bogatih… I onda, jasno, gdje su ljudi, tu se javljaju i podjele. Pavao, očito, ne želi reći da svi trebaju imati jednu glavu i živjeti kao sijamski blizanci. Potrebno je da budu jedni, jedinstveni, složni u onome što je bitno u Kristovu evanđelju. Trebaju se uvažavati, pomagati, a izvan svega trebaju njegovati istu ljubav.

Naravno da to vrijedi i za nas. Svi smo djeca istoga Oca, svima nam je jedan Spasitelj i Gospodin – Isus Krist, svi smo opečaćeni istim Duhom. Ljepota zajedničkog života jest upravo u tome da budemo jedinstveni u onome bitnome, da se međusobno uvažavamo u svojim različitostima, a iznad svega da se ljubimo. To vrijedi, naravno, prvo u našem vlastitom domu, a nakon toga u okružju u kojem živimo i radimo. To vrijedi za svakoga od nas, i tu svatko treba poći od sebe, i pitati se, koliko njeguje to jedinstvo u različitosti prožeto ljubavlju: na primjer ja kao svećenik među kolegama i sa svojim vjernicima, zatim obiteljski ljudi u svojoj obitelji, mlađi prema starijima i stariji prema mlađima, poduzetnici prema radnicima i radnici prema poduzetnicima, političari prema narodu koji ih je izabrao i narod prema svojim političarima… Tamo gdje je prava Kristova ljubav, ondje različitosti postaju bogatstvo. Tamo gdje nema ljubavi, ondje razlike postaju uzrokom rascjepa, suparništava, razdora, svađa i mržnje. Ljubav, iskrena i nesebična, mjerilo je svega.


Nikakvo suparništvo


Veli Pavao dalje: nikakvo suparništvo ni umišljenost, nego – u poniznosti jedni druge smatrajte višima od sebe; ne starajte se samo svaki za svoje, nego i za ono što se tiče drugih! Suparništvo i umišljenost temelje se na oholosti, pri čemu čovjek sama sebe postavlja na uzvišeno prijestolje, očekujući da mu svi bubu zahvalni, da mu se prilagođuju i da mu služe.

Upravo je to velik problem u našim međusobnim odnosima, pa i u slučaju kad se radi o inače čestitim i vrijednim ljudima. Evo, netko se doista posveti radu za dobro svojih bližnjih: na primjer u svojoj široj i užoj obitelji, na poslu, u nekoj društvenoj aktivnosti, u Crkvi, u politici. Pri tome puno radi, puno daje i puno dobra čini. I onda se javi onaj zloduh zavisti, sebeljublja, isključivosti, tako da ne vidim i ne želim vidjeti rad drugih, da ih optužujem (u sebi ili naglas) za loše motive. Jer, naravno, da sam ja veći katolik od njega, bolji Hrvat od njega, da sam više učinio za Crkvu i narod. I, umjesto da zajedno radimo na dobrobit Crkve i društva, mi se natječemo, jedni druge ogorčujemo i škodimo onim dobrim djelima koja činimo. Pogledajmo, naprotiv, prekrasan primjer iz vremena prve Crkve. Pavao piše Galaćanima, kako se on lijepo sporazumio s Petrom, Ivanom i Jakovom, da oni naviještaju evanđelje prvenstveno Židovima, a Pavao i Barnaba će poganima. Evo kako to veli Pavao: Jakov, Kefa i Ivan, smatrani stupovima, pružiše meni i Barnabi desnice zajedništva: mi ćemo među pogane, a oni među obrezane! Samo neka se sjećamo siromaha, što sam revno i činio. I Crkva je Božja lijepo napredovala i među poganima i među Židovima. Na takvo nas zajedništvo poziva današnja Božja riječ. Nismo svi jednaki, nemamo svi iste sposobnosti, nisu nam povjereni jednake životne zadaće. Međutim, trebamo svi zajedno – svatko na svom mjestu i svatko na svoj način – nastojati oko dobra.


Nije se kao plijena držao


Spomenuli smo lijep primjer Pavla i ostalih apostola. Današnja nam poslanica, međutim, donosi najizvrsniji primjer: to je naš Gospodin Isus Krist. Čuli smo taj prekrasni himan. Pomislimo: tko bi se, ako ne Krist, mogao pohvaliti svojom uzvišenošću – jer je pravi Sin Božji – svojom svetošću, svojom vjernošću, svojom svemogućnošću? Pa ipak, veli današnji himan: Isus Krist, trajni lik Božji, nije se kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom, nego sam sebe “oplijeni” uzevši lik sluge, postavši ljudima sličan; obličjem čovjeku nalik, ponizi sam sebe, poslušan do smrti, smrti na križu. Samo to je naš put. Ne trebamo se uzvisivati – Bog nas je već uzvisio time što nas je stvorio na svoju sliku, što nas je u Kristu otkupio i što nas silom Duha Svetoga čini dionicima božanske naravi Isusa Krista. Baš suprotno, ako se uzvisujemo, time hranimo svoju oholost, koja nas tek udaljava od onoga za što nas je Bog stvorio, Krist otkupio a Duh posvetio.

Naša je veličina u poniznosti: ne trebamo se uzvisivati – Bog nas je uzvisio. Ne trebamo se hvastati, Bog nas uzima kao svoje sinove i kćeri. Završimo jednom lijepom starom molitvom (mi smo je rado pjevajući molili u bogosloviji): Primi, Gospodine, svu moju slobodu. Primi pamćenje, razum i svu volju. Što god imam ili posjedujem – darovao si meni. To sve tebi vraćam i predajem tvojoj volji na upravljanje. Daj mi samo da te ljubim i daj mi svoju milost, pa dosta sam bogat, nit štogod drugo više tražim.

dr. Zvonko Pažin

dr. Zvonko Pažin

Župnik u Čepinu i profesor liturgike na KBF-u u Đakovu.
dr. Zvonko Pažin

P o v e z a n i   t e k s t o v i

Izvršiti volju Očevu – razmišljanje uz 26. n... Svima nam se može dogoditi da život shvaćamo pomalo mehanički, to jest da živimo na tragu ljudskih obveza i ne razmišljajući dublje o njegovu ...
26. nedjelja kroz godinu (A) – nacrt za homi... Uvod i pokajnički čin Na pogreškama se uči, to nam je svima poznato. Naravno, bilo bi bolje učiti na iskustvu i pouci drugih, a ne na v...
26. nedjelja kroz godinu A – komentar evanđe... POSLIJE SE PREDOMISLI I ODE… CARINICI I BLUDNICE PRETEKOŠE VAS U KRALJEVSTVO BOŽJE Mt 21,28-32 »A što vam se čini? Čovjek neki imao ...
26. nedjelja kroz godinu A  RAZMIŠLJANJE UZ SVETOPISAMSKA ČITANJA Ez 18,25-28 Nakon pada Jeruzalema i odvođenja prvih egzilanata u Babilon, ljudi postavljaju raz...
Vršiti volju Očevu – razmišljanje uz 26. ned... Naš Gospodin Isus vrlo je pozorno promatrao ljude svoga naraštaja, njihove stavove i držanje, te ih je na prikladan i domišljat način nastojao...