Skip to content

26. nedjelja kroz godinu (A) – nacrt za homiliju


Uvod i pokajnički čin


Na pogreškama se uči, to nam je svima poznato. Naravno, bilo bi bolje učiti na iskustvu i pouci drugih, a ne na vlastitim pogreškama, ali ako već pogriješimo, dobro je da nam to bude pouka. Bilo bi ludo, kad ni na vlastitim pogreškama ne bismo učili. Osobina je mudra čovjeka da svoje grijehe i pogreške uvidi, prizna i ispravi. Zato ćemo i mi na početku ovoga slavlja priznati pred Gospodinom naše grijehe i propuste, da bismo dostojno mogli proslaviti ova sveta otajstva.

  • Gospodine Isuse, rodio si se kao maleno dijete da nas naučiš poniznosti. Gospodine, smiluj se.
  • Kriste, živio si s nama, nama u svemu jednak, osim u grijehu, da nas naučiš poniznosti. Kriste smiluj se.
  • Gospodine Isuse, postao si poslušan do smrti, smrti na križu, da nas naučiš poniznosti. Gospodine smiluj se.

Nacrt za homiliju


Nije lako biti profesor. Jer, ako prestrogo ocjenjuje studente, tako da je postotak prolaza na ispitu izuzetno nizak, to nije u redu prema studentima, naravno. Međutim, ako i neznalice prolaze na ispitu, to nije u redu prema struci. Tako, na primjer, profesor na medicinskom fakultetu govori da ne može pustiti da prođe na ispitu student koji nema dovoljno znanja, jer, veli on, ne mogu zamisliti da taj čovjek s takvim znanjem sutra liječi bolesnika. Takvog studenta pustiti na ispitu učinilo bi veliku štetu budućim pacijentima. I onda, kada je profesor, pretpostavimo, realan i pošten, čuju se studentske priče kako se profesor “iživljava”, kako je potkupljiv, itd. Poznate su nam isprike nemarnih i lijenih učenika i studenata. Zašto nemaju uspjeha? Naravno, kriv je profesor, loši su im uvjeti rada, školski su programi glupi i besmisleni; osim toga, okruženi su samim štreberima i ulizicama; ukratko, tko u takvim uvjetima može završiti školovanje? Nećemo se vjerojatno složiti jesu li profesori prestrogi ili su studenti lijenčine. Međutim, zvuči nevjerojatno da su ljudi u stanju i Boga optužiti da je nepravedan. Evo, čuli smo u prvom čitanju (Ez 18, 25-28).


Moj put da nije pravedan?


Bog veli: “Vi velite: Put Gospodnji nije pravedan!” Eto, narod optužuje Boga za svoje nedaće i nesreće, jer ih je Bog, eto, napustio i predao nevoljama, kao da je on inatljiv i zloban, kao da ga zabavljaju ljudske nevolje. Nevjerojatno je dokle sve može ići ljudska tvrdoglavost. Redovito smo spremni druge optuživati zbog svojih nevolja, a koji puta i u Boga prst upirati. Zanimljivo je da su već prvi ljudi tako postupili. Za svoj grijeh Adam je okrivio Evu, a Eva zmiju. Kada je ono narod u podnožju Sinaja načinio zlatno tele i klanjao mu se kao Bogu, onda su izjavili da je za to kriv Mojsije koji se predugo zadržao na brdu Sinaju u razgovoru s Bogom. Tako smo i mi redovito spremni optužiti i roditelje, i Crkvu i društvo i školstvo i zdravstvo i ministarstvo prometa i svjetske velesile i ovu ili onu političku stranku, da bismo na koncu i samoga Boga optužili za neke naše životne nedaće.


Nisu li vaši putovi nepravedni?


Bog kratko odgovara: “Nisu li vaši putovi nepravedni?” Tu je prvi korak do rješenja. Pogledati gdje sam ja pogriješio, uvidjeti svoj doprinos vlastitoj i tuđoj nevolji. Možda uopće ne zamjećujem da sam lijen i tako na neki način dopuštam da drugi rade umjesto mene. Možda stvarno imam premalo poštovanja prema drugima, možda uopće ne zamjećujem želje, potrebe i čežnje drugih, možda sam stvarno stavio sebe u središte svijeta i zbivanja. Možda doista riječima vrijeđam, žalostim svoje najbliže. Tko zna, možda sam ovisnik, ne veliki, ali ipak ovisnik o duhanu, alkoholu, kocki, zabavi… Zanemarujem roditelje, svoj posao, ne brinem se za svoje zdravlje, opasan sam za vlastiti i tuđi život kao vozač na cesti. Bešćutan sam prema svojim najbližima, prema prijateljima i kolegama s posla… Zar sam stvarno uvjeren da sam besprijekoran i korektan, a da su svi oko mene zločesti?


Carinici i bludnice pretekoše vas


U prvom čitanju Bog preko proroka Ezekiela govori jedno načelo koje nas u prvi mah može začuditi. Naime, ako se veliki grešnik obrati i počne živjeti kao pravednik, sva će se njegova zla djela zaboraviti. Upravo tako. Zaboraviti! Naprotiv, ako pravednik počne činiti nepravdu, zaboravit će mu se prethodna dobra djela. Što se time hoće reći? Ne trebamo mi mjeriti koliko smo dobrih, a koliko loših djela u prošlosti učinili. Prošlost ionako ne možemo mijenjati. Prepustimo to Božjem milosrđu. Ovo načelo koje Ezekiel donosi želi reći sljedeće: važno je kako čovjek sada živi, važno je želi li sada, u ovome trenutku odreći se zla i uz Božju pomoć činiti pravedna i dobra djela. Još dalje ide Isusova izjava (Mt 21, 28-32). On veli onima koji su si umišljali da su pravedni, a pravednost im je uglavnom bila izvanjska: “Carinici i bludnice pretekoše vas u kraljevstvo nebesko.” Carinici i bludnice pojam su najvećih grešnika. Pa ipak, veli Isus, oni su se obratili na Ivanovo propovijedanje. Zato će biti spašeni. U ovoj Isusovoj izjavi valja vidjeti dva naglaska.

Prvo, ako sam slab i grešan, ako moja prošlost nipošto nije slavna ni primjerena, ne trebam se plašiti. Nema takvog grijeha koji Bog ne bi htio oprostiti, niti ima takvog obraćenog grešnika kojega Bog ne bi htio prihvatiti kao svoje ljubljeno dijete. Zato, kako veli poslanica Hebrejima, mi uvijek možemo pristupiti “smjelo Prijestolju milosti da primimo milosrđe i milost nađemo za pomoć u pravi čas” (Heb 4,6).

Drugo, stvarno si trebamo izbiti i neprestano izbijati iz glave da smo pravednici ili pravedniji od drugih. O tome sud može donositi samo Bog. Naprotiv, možemo i trebamo uvijek s radošću gledati na one koji dolaze bliže Bogu i Crkvi. Baš kao što je prva apostolska Crkva s radošću prihvaćala sve koji su se otvorili evanđelju. Djela apostolska puna su takvih primjera od kojih je najpoznatiji sv. Pavao koji je bio progonitelj. Tu su poganin Kornelije, Pavlov tamničar, toliki Židovi, Rimljani, Grci i pripadnici različitih naroda Rimskoga Carstva… I u povijesti Crkve, naravno, bilo je onih koji su izgledali rubni i neznatni, a prosuli su puno Božjega svjetla ovim svijetom kao što je to bio Benedikt, Franjo, Leopold, Alojzije Stepinac. Zapravo, Bogu se redovito sviđa proslaviti se po običnim i malenim ljudima “da izvanredna ona snaga bude očito Božja, a ne od nas” (2 Kor 4,7). Zato, gledajmo da radije budemo u skupini onih koji su svjesni da su “carinici i bludnice”, ali koji iskreno nastoje ići putem obraćenja, negoli da se stavimo u zbor onih koji sebe smatraju svetima, a druge grešnima.

dr. Zvonko Pažin

dr. Zvonko Pažin

Župnik u Čepinu i profesor liturgike na KBF-u u Đakovu.
dr. Zvonko Pažin

P o v e z a n i   t e k s t o v i

Izvršiti volju Očevu – razmišljanje uz 26. n... Svima nam se može dogoditi da život shvaćamo pomalo mehanički, to jest da živimo na tragu ljudskih obveza i ne razmišljajući dublje o njegovu ...
26. nedjelja kroz godinu (A) – homilija Uvod i pokajnički čin U Vjerovanju kažemo da vjerujemo u jednu, svetu, katolički i apostolsku Crkvu. U Crkvi se oduvijek naglašavalo up...
26. nedjelja kroz godinu A – komentar evanđe... POSLIJE SE PREDOMISLI I ODE… CARINICI I BLUDNICE PRETEKOŠE VAS U KRALJEVSTVO BOŽJE Mt 21,28-32 »A što vam se čini? Čovjek neki imao ...
26. nedjelja kroz godinu A  RAZMIŠLJANJE UZ SVETOPISAMSKA ČITANJA Ez 18,25-28 Nakon pada Jeruzalema i odvođenja prvih egzilanata u Babilon, ljudi postavljaju raz...
Vršiti volju Očevu – razmišljanje uz 26. ned... Naš Gospodin Isus vrlo je pozorno promatrao ljude svoga naraštaja, njihove stavove i držanje, te ih je na prikladan i domišljat način nastojao...