Skip to content

27. nedjelja kroz godinu (B) – homilija


Uvod i pokajnički čin


Koliko god mi mislili da poznajemo i život i svijet i vlastitu savjest, kao kršćani vjerujemo da nas uvijek iznova treba prosvjetljivati i voditi Božja riječ, baš kao što govori Poslanica Hebrejima: Živa je, uistinu, Riječ Božja i djelotvorna; oštrija je od svakoga dvosjekla mača; prodire dotle da dijeli dušu i duh (Heb 4,12). Htjeli bismo danas sa svom otvorenošću poslušati, razumjeti i prihvatiti današnju Božju riječ koja govori o posebno važnim stvarnostima: braku i obitelji.

  • Gospodine, Ti si stvorio čovjeka kao muško i žensko. Gospodine, smiluj se!
  • Kriste, ti si u obiteljskom ozračju rastao i napredovao u mudrosti i znanju. Kriste, smiluj se!
  • Gospodine, ti nas pozivaš da priznajemo i poštujemo svetost braka i obitelji. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju


Mladi će ljudi s nestrpljenjem čekati onaj dan kada ih roditelji po prvi put ostave same u kući petak, subotu i nedjelju. Ah, sloboda! Mogu činiti što god hoće. Ne moraju pospremati za sobom, ne moraju prati posuđe, ne moraju spremati krevete, ne moraju pisati lektiru, smiju dovesti svoje prijatelje, mogu činiti u kući što ih je volja, pa i cijelu noć… I onda dođe nedjelja navečer. Roditelji se vraćaju. Kuća nalik na smetlište. Zadaće nisu napisane, lektira stoji po strani. A sutra je škola, predavanja, ispiti… Gorak okus u ustima. A kada se sutra vrate iz škole, čeka ih čišćenje i spremanje uz silne roditeljske prijekore. Zvuči poznato? Mladi ljudi često misle da su roditeljske zabrane i zapovijedi i pravila tu samo zato da im zagorčavaju život. A tek nakon ovakvih iskustava mogu malo po malo shvatiti da su sva pravila donesena za njihovo dobro.

Zar ne, da smo i mi pred Bogom kao neodgovorna djeca? Smatramo koji puta da su Božje zapovijedi donesene zato da nas zarobljavaju i uništavaju našu slobodu. A Bog nam uporno govori još od Staroga zavjeta: Ja, Gospodin, Bog tvoj, tvojem dobru te učim, vodim te putem kojim ti je ići (Iz 48,17). To je osobito vidljivo u današnjim čitanjima gdje se govori o osobito osjetljivim stvarima: o braku i obitelji.


Nije dobro da čovjek bude sam


Knjiga Postanka govori o Božjoj odluci da čovjeka stvori kao muško i žensko (Post 2, 18-24). Nakon što je stvorio muškarca, Bog veli: Nije dobro da čovjek bude sam. Načinit ću mu pomoć kao što je on. I onda se slikovito opisuje kako Bog stvara ženu. Što god neki govorili ili mislili, Bog je stvorio muškarca i ženu. To je ono iskonsko zajedništvo. Dobro je podsjetiti da se u ovome slučaju u potpunosti poistovjećuju naravni i Božji zakon. Ono što Biblija navodi kao Božji zakon, duboko je urezano u samu ljudsku narav. Kao što je u ljudskoj naravi urezano ono ne ubij!, jednako je u čovjekovoj naravi upisano upravo to da su muškarac i žena pozvani na bračno zajedništvo. Sve drugo je protunaravno. Kad bismo drugačije postupali, izdali bismo Kristovo evanđelje te naravni i Božji zakon. Krivo je, opasno je i samouništavajuće vjerovati da je čovjekova sloboda neograničena. Jer, ako krenemo s onim stavom da si čovjek treba priuštiti sve ono što želi, onda nema kraja ljudskoj ludosti. U svojoj slobodi čovjek može pretjerivati u jelu i piću, može voditi nezdrav način života, može ugrožavati druge ljude svojom sebičnošću, može izgraditi loše odnose u svojoj obitelji, može otići u nasilje i zločin… Ukratko, čovjek može griješiti. Može. Međutim, je li tada sretan, ispunjen, zadovoljan, blažen? Što god mi u prvi mah pomislili, čovjek je sretan samo kada postupa u skladu s vlastitom naravi, onom naravi koju je od Boga dobio. To Crkva naučava. U tome smislu, kada Crkva ističe da je Božji naum, da je u skladu s ljudskom naravi isključivo bračna zajednica muškarca i žene, Crkva nikoga ne osuđuje, nikoga ne mrzi, nego mirno iznosi ono što jest i kako bi trebalo biti, baš kao što ćemo mirno reći da je ovisnost o drogama veliko zlo, ne osuđujući one jadnike koji su upali u ovisnost o drogama. Naravno, Crkva, a to znači svi mi kršćani, nipošto ne želi upirati prstom ni u koga, nikoga ne omalovažavati ni prezirati. Ta svaki je čovjek vrijedan naše pažnje i naše ljubavi! Time slijedimo nauk i djelovanje Isusa koji nikada nije osuđivao grešnika, nego grijeh.


Kost od kosti…


I sada slijedi ono što je s jedne strane prekrasno, a što, s druge strane, nekima ostavlja gorak okus u ustima. Evo što prvi čovjek ugledavši svoju ženu govori kao Božju riječ (a Isus to kasnije potvrđuje): Evo kosti od mojih kosti, mesa ode mesa mojega! I nastavlja sveti pisac: Stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza ženu svoju i dvoje njih bit će jedno tijelo. Čudesno je to. Zar je doista vez između muža i žene jači od svih drugih prirodnih veza, pa i između veze roditelja i njihova djeteta? Ta zar nije prirodno najjača ona krvna veza između roditelja i djece? Ta oni su njihova krv! Božja riječ je jasna: čovjek treba ostaviti oca i majku i prionuti uza svoju ženu. I opet dolazimo do čvrste veze Božjeg i naravnog zakona. Svi će se psiholozi i pedagozi složiti da je uloga roditelja ograničena. Oni samo pomažu djetetu da se osamostali te da započne vlastiti život. Nije dobro za samoga čovjeka niti za njegovo duševno zdravlje da do starosti ostane vezan uza svoje roditelje, kako god izgledala današnja praksa. Rekao bih, naime, da se danas u ovome smislu griješi na dvostruk način. Prvo, lako se može dogoditi da neki supružnici smatraju brak tek okvirom za rađanje djece. Tako se onda vežu za svoju djecu, zanemarujući bračnoga druga. Razmjerno se često zna čuti u nekim ženskim razgovorima kako su bitna djeca, a ne muž. Djecu ne možeš zamijeniti… Onda supružnici ostaju u braku kao partneri u nekoj tvrtci: ako su tolerantni i uviđavni, onda su uspješni. Tko tu još govori o dubokoj ljubavi, o tome da bi oni bili kost od kosti? Druga pogreška – nužno povezana s onom prvom – jest ta da roditelj svjesno i nesvjesno veže dijete uza se. Time ga ne ohrabruju da se osamostali, miteći ga komotnošću života u roditeljskom domu. Istina jest da u tome određenu ulogu imaju i materijalne poteškoće, ali, pogledamo li iskreno samima sebi u oči, vidjet ćemo da nije sve u izvanjskim okolnostima. Ne varajmo se: mužu i ženi je prvenstvena zadaća njegovati bračnu ljubav. To je za njih prvi Božji poziv i zapovijed. U tome slučaju će i njihova djeca uživati u skladnim odnosima i pripravljati se na samostalan život u svojoj novoj obitelji.


Što Bog združi…


I sada dolazi ono što je najteže. Isus ponavlja ono što smo čuli u Starom zavjetu i zatim dodaje: Što dakle Bog združi, čovjek neka ne rastavlja. Dvije stvari govori Isus. Prvo: brak je Božje djelo, ne samo ljudsko, kako to u prvi mah može izgledati. Jer, kad bi to bio samo ljudski ugovor, onda taj isti ugovor lako mogu razvrgnuti oni koji su ga i uglavili. Kad kao župnik ispunjavam s mladencima ženidbene dokumente, onda ih u jednom trenutku službeno moram upitati je li im poznato da je ženidba – između ostaloga – nerazrješiva. Mladenci, naravno, potvrdno odgovore, ja njihov odgovor upišem, a onda oni to i potpišu. Koji puta se pitam – nakon višegodišnjeg iskustva – misle li mladenci u tome trenutku stvarno da je ženidba po sebi nerazrješiva ili skriveno možda ipak u sebi misle Dok ide, ide… Sudeći prema brzim sudskim rastavama, bojim se da i nesvjesno mnogi misle Dok ide, ide… I onda se vraćamo na prethodnu točku. Prigodom procesa sudske rastave, često se događa da bude velikih prijepora o skrbništvu za djece. Upravo se bore za svoje dijete… A za svoj brak? Bog zna. Naravno, neka nas Gospodin očuva od toga da i u tako bolnim slučajevima rastavljenih brakova upiremo prst u bilo koga. Bog jedini može suditi i on jedini zna da je to najbolnije upravo za one koji takva iskustva prolaze.

Koliko god Božji nauk loše zvučao ušima ovoga svijeta, Crkva ne može odustati od evanđelja, baš kako Pavao govori svome učeniku, biskupu Timoteju: Propovijedaj Riječ, uporan budi – bilo to zgodno ili nezgodno – uvjeravaj, prijeti, zapovijedaj sa svom strpljivošću i poukom (2 Tim 4,2). Tako i danas Crkva – unatoč svim bolnim iskustvima svojih vjernika – naviješta danas Božju riječ o ženidbi, kao velikom otajstvu, o obitelji kao slici Božje ljubavi prema čovjeku. Zato ćemo danas u ovoj svetoj misi posebno moliti za sve naše brakove i obitelji: da ih Bog sačuva u jedinstvu i ljubavi, sebi na radost, a Crkvi i društvu na blagoslov.

dr. Zvonko Pažin

dr. Zvonko Pažin

Župnik u Čepinu i profesor liturgike na KBF-u u Đakovu
dr. Zvonko Pažin

P o v e z a n i   t e k s t o v i

Između okorjelosti i ljubavi – razmišljanje ... Upit koji su Isusu postavili farizeji da ga iskušaju (Mk 10, 2-16) zvuči posve normalno i jednostavno, pogotovo kad se razmišlja polazeći iz n...
27. nedjelja kroz godinu (B) – nacrt za homi... Uvod i pokajnički čin Božja nam riječ danas govori: „Nije dobro da čovjek bude sam“. I, doista, Bog je stvorio čovjeka kao muško i žens...
27. nedjelja kroz godinu (B) – komentar evan... Čovjek neka ne rastavlja ono što je Bog združio Mk 10,2-16 A pristupe farizeji pa, da ga iskušaju, upitaše: »Je li mužu dopušteno otp...
Brak i okorjelost srca – razmišljanje uz 27.... Slušamo u današnjem Evanđelju kako farizeji iskušavaju Isusa postavljajući mu pitanje o (ne)razrješivosti braka: Je li mužu dopušteno otpust...
27. nedjelja kroz godinu (B) Post 2,18-24 Bog ustvrđuje kako nije dobro da čovjek bude sam. Da bi živio u punini, treba stupati u odnose; imati naspram sebe osobu...