Skip to content

3. korizmena nedjelja (A) – komentar evanđelja


Izvor vode koja struji u život vječni


Iv 4, 5-42

Dođe dakle u samarijski grad koji se zove Sihar, blizu imanja što ga Jakov dade svojemu sinu Josipu. Ondje bijaše zdenac Jakovljev. Isus je umoran od puta sjedio na zdencu. Bila je otprilike šesta ura. Dođe neka žena Samarijanka zahvatiti vode. Kaže joj Isus: “Daj mi piti!” Njegovi učenici bijahu otišli u grad kupiti hrane. Kaže mu na to Samarijanka: “Kako ti, Židov, išteš piti od mene, Samarijanke?” Jer Židovi se ne druže sa Samarijancima. Isus joj odgovori: “Kad bi znala dar Božji i tko je onaj koji ti veli: ‘Daj mi piti’, ti bi u njega zaiskala i on bi ti dao vode žive.” Odvrati mu žena: “Gospodine, ta nemaš ni čime bi zahvatio, a zdenac je dubok. Otkuda ti dakle voda živa? Zar si ti možda veći od oca našeg Jakova koji nam dade ovaj zdenac i sam je iz njega pio, a i sinovi njegovi i stada njegova?” Odgovori joj Isus: “Tko god pije ove vode, opet će ožednjeti. A tko bude pio vode koju ću mu ja dati, ne, neće ožednjeti nikada: voda koju ću mu ja dati postat će u njemu izvorom vode koja struji u život vječni.” Kaže mu žena: “Gospodine, daj mi te vode da ne žeđam i da ne moram dolaziti ovamo zahvaćati.” Nato joj on reče: “Idi i zovi svoga muža pa se vrati ovamo.” Odgovori mu žena: “Nemam muža.” Kaže joj Isus: “Dobro si rekla: ‘Nemam muža!’ Pet si doista muževa imala, a ni ovaj koga sada imaš nije ti muž. To si po istini rekla.” Kaže mu žena: “Gospodine, vidim da si prorok. Naši su se očevi klanjali na ovome brdu, a vi kažete da je u Jeruzalemu mjesto gdje se treba klanjati.” A Isus joj reče: “Vjeruj mi, ženo, dolazi čas kad se nećete klanjati Ocu ni na ovoj gori ni u Jeruzalemu. Vi se klanjate onome što ne poznate, a mi se klanjamo onome što poznamo jer spasenje dolazi od Židova. Ali dolazi čas – sada je! – kad će se istinski klanjatelji klanjati Ocu u duhu i istini jer takve upravo klanjatelje traži Otac. Bog je duh i koji se njemu klanjaju, u duhu i istini treba da se klanjaju.” Kaže mu žena: “Znam da ima doći Mesija zvani Krist – Pomazanik. Kad on dođe, objavit će nam sve.” Kaže joj Isus: “Ja sam, ja koji s tobom govorim!” Uto dođu njegovi učenici pa se začude što razgovara sa ženom. Nitko ga ipak ne zapita: “Što tražiš?” ili: “Što razgovaraš s njom?” Žena ostavi svoj krčag pa ode u grad i reče ljudima: “Dođite da vidite čovjeka koji mi je kazao sve što sam počinila. Da to nije Krist?” Oni iziđu iz grada te se upute k njemu. Učenici ga dotle nudili: “Učitelju, jedi!” A on im reče: “Hraniti mi se valja jelom koje vi ne poznajete.” Učenici se nato zapitkivahu: “Da mu nije tko donio jesti?” Kaže im Isus: “Jelo je moje vršiti volju onoga koji me posla i dovršiti djelo njegovo. Ne govorite li vi: ‘Još četiri mjeseca i evo žetve?’ Gle, kažem vam, podignite oči svoje i pogledajte polja: već se bjelasaju za žetvu. Žetelac već prima plaću, sabire plod za vječni život da se sijač i žetelac zajedno raduju. Tu se obistinjuje izreka: ‘Jedan sije, drugi žanje.’ Ja vas poslah žeti ono oko čega se niste trudili; drugi su se trudili, a vi ste ušli u trud njihov.” Mnogi Samarijanci iz onoga grada povjerovaše u njega zbog riječi žene koja je svjedočila: “Kazao mi je sve što sam počinila.” Kad su dakle Samarijanci došli k njemu, moljahu ga da ostane u njih. I ostade ondje dva dana. Tada ih je još mnogo više povjerovalo zbog njegove riječi pa govorahu ženi: “Sada više ne vjerujemo zbog tvoga kazivanja; ta sami smo čuli i znamo: ovo je uistinu Spasitelj svijeta.”


PIŠE: Alberto Maggi, prijevod: dr. sc. Zdenko Ilić


Četvrto poglavlje Ivanova evanđelja sadrži događaj susreta Samarijanke s Isusom koji nalazimo jedino kod Ivana. Ulomak je jako dug. Stoga ćemo se osvrnuti na neke od važnijih elemenata. Događaj se odvija u jednom samarijskom gradu. Samarija je područje koje se nalazi u središtu između Judeje – svetog područja, te Galileje, području koji su naselili stranci i pogani, a koje je upravo zbog toga bilo omraženo.

„Blizu imanja što ga Jakov dade svojemu sinu Josipu. Ondje bijaše zdenac Jakovljev.“ Isus se umorio od hoda te sjeda – ne „uz zdenac“ nego „na zdenac“. Neobičan govor. Želi se reći da Isus posjeduje taj izvor, njegovo je vlasništvo. Zašto je ovo bitno? Evanđelist Ivan se nadovezuje na Božji plač sadržan u knjizi proroka Jeremije 2,13: „Jer dva zla narod moj učini: ostavi mene, Izvor vode žive, te iskopa sebi kladence, kladence ispucane što vode držati ne mogu.“ Ivan, dakle, predstavlja Isusa kao pravi zdenac koji nudi vodu, vodu Duha Svetoga. Ivan čak daje i vrijeme susreta: „Bila je otprilike šesta ura.“ U to doba dolazi neka žena – Samarijanka – zagrabiti vodu. No, neobično je da je baš u to doba došla po vodu. Naime, na zdenac se išlo ili rano ujutro ili u suton. Nitko nije išao u podne po vodu. Zašto nam onda evanđelist zapisa „šesta ura“? U ovom evanđelju „šesta ura“ je vrijeme Isusove osude na smrt. Time Ivan želi ukazati na plodove smrti, na Isusovo uskrsnuće.

Žena je Samarijanka, još k tome i preljubnica, ali anonimna. To znači da ona predstavlja cijelu Samariju. Ivan, pak, predstavlja Isusa kao zaručnika koji ide za osvajanjem nevjerne žene. To čini ne uz prijetnje i kazne nego nudeći svoju još veću ljubav.

Isus joj reče: „Kad bi znala dar Božji“ – ova žena je došla po vodu što znači napor jer je trebalo iz dubokog zdenca zagrabiti vodu. Isus joj nudi više od toga: novi odnos s Bogom koji više nije utemeljen na naporu ili čovjekovim sposobnostima nego na prihvaćanju njegove ljubavi. Isus nastavlja: „i tko je onaj koji ti veli: ‘Daj mi piti’, ti bi u njega zaiskala i on bi ti dao vode žive.“ A reakcija žene? Ona ga već naziva „Gospodine“ – dakle, napredak – „ta nemaš ni čime bi zahvatio, a zdenac je dubok. Otkuda ti dakle voda živa?“ Isus odgovara: „Tko god pije ove vode, opet će ožednjeti.“ U židovskoj simbolici, zdenac je predstavljao božanski zakon. Zdenac je slika zakona a voda ono što život daje. Dok žena govori o zdencu, to jest ona ne poznaje besplatni dar, Isus joj govori o izvoru. Na izvoru je voda živa, voda koja izvire te koja od žedne žene ne zahtijeva nikakav napor nego da je pije. Isus joj odgovori: „Tko god pije ove vode, opet će ožednjeti“ – slika zakona. Zakon ne uspijeva odgovoriti na želje svakog čovjeka koje nosi u sebi. Jer, prema zakonu, čovjek je uvijek ograničen, neprikladan, neispunjen. No, Isus izjavljuje: „A tko bude pio vode koju ću mu ja dati, ne, neće ožednjeti nikada“.  Njegova poruka, njegova osoba je Božji odgovor na želju za puninom koju svaki čovjek u sebi nosi. I dodaje: „voda koju ću mu ja dati postat će u njemu“ – dakle, nije više neka voda izvana, nego iznutra – „izvorom vode koja struji u život vječni“. Božja ljubav, koja po Isusu biva objavljena svakom čovjeku, u mjeri u kojoj ju čovjek prihvaća i drugima prenosi – u tom dinamizmu primljene i prenošene ljubavi – raste i sazrijeva njegova egzistencija zauvijek. Kada čovjek iskusi da je velikodušno ljubljen, tada u sebi otkriva snagu, energiju da i on druge velikodušno ljubi. Time sam život čini nerazorivim!

Isus, dakle, predlaže novi odnos s Ocem: „A tko bude pio vode koju ću mu ja dati, ne, neće ožednjeti nikada: voda koju ću mu ja dati postat će u njemu izvorom vode koja struji u život vječni.“

Iskustvo obdržavanja nekog izvanjskog zakona ne čini život nerazorivim nego iskustvo jedne nutarnje snage. Naime, Bog ne upravlja ljudima izdajući zakone koje oni moraju obdržavati, nego priopćujući im svoju sposobnost ljubavi. S obzirom na dosad rečeno, pomalo čudno, Isus traži od žene da ode po muža. Njezin je odgovor da nema muža. A Isus na to kaže da ih je imala pet: „Pet si doista muževa imala, a ni ovaj koga sada imaš nije ti muž.“ Isusov komentar nije moraliziranje. Isus se nadovezuje na povijest Samarije. Što to znači? Vidimo da se radi o anonimnoj ženi – anonimni likovi su reprezentativni likovi – dakle, žena predstavlja Samariju. A tko su tih pet muževa? To područje bilo je naseljeno različitim narodima koji su sa sobom donosili svoja božanstva. Stoga je na pet gorâ bilo pet hramova za pet božanstava. A na gori Garizim hram Jahvin. Dakle, klanjali su se Jahvi ali i ostalim božanstvima. Na hebrejskom jeziku ‘gospodin’ i ‘muž’ imaju isto značenje. Žena razumije. Razumije da je onoga koga je nazvala „Gospodine“ prorok te se nadovezuje na predaju: „Naši su se očevi klanjali na ovome brdu, a vi kažete da je u Jeruzalemu mjesto gdje se treba klanjati“. Shvatila je Isusov poziv te je spremna vratiti se pravome Bogu.

No, htjela bi znati gdje je to. Ima mnogo svetišta, napose onaj u Garizimu, gdje štuju Boga Izraela, ali postoji i onaj u Jeruzalemu. Ona je spremna vratiti se Bogu, ali želi znati kamo i gdje. I evo važne Isusove novosti koju govori ženi Samarijanki – a to je kraj hrama, kraj kulta: „Vjeruj mi, ženo“. U Ivanovu evanđelju imamo tri ženska lika kojima se Isus obraća izrazom ‘ženo’, koji znači ‘zaručnica, supruga’ te na neki način predstavljaju Božje zaručnice. Odnos između Boga i njegova naroda, preko proroka, napose od vremena proroka Hošee – proroka Samarije – bijaše oslikan kao onaj u ženidbi. Bog bijaše zaručnik, a zaručnica narod njegov.

U ovom se evanđelju Isus obraća svojoj majci riječima ‘ženo’, odnosno ‘zaručnice’ pri svadbi u Kani. Majka predstavlja narod koji je Bogu uvijek bio vjeran. Ona je svjedok Novog saveza koji će Isus predložiti jer u Starom nema vina, drugim riječima nedostaje ljubavi.

U našem odlomku Isus koristi isti izraz ‘ženo’ i to za drugi lik – za ženu Samarijanku, preljubnicu, nevjernu zaručnicu, koju zaručnik želi ponovno osvojiti ali ne preko prijetnji i kazni, nego ponudom još veće ljubavi. I na kraju, treći ženski lik kojemu se Isus obraća sa ‘ženo’ je Marija Magdalena koja predstavlja novu zajednicu, Gospodinovu zaručnicu.

„Dolazi čas kad se nećete klanjati Ocu ni na ovoj gori ni u Jeruzalemu“. Samarijanka se poziva na „očeve“, na tradiciju, a Isus govori o Ocu. Dok Bog treba hram i vjernike, dotle Otac treba sinove koji ga slijede u njegovoj ljubavi. Isus je, dakle, poziva da prihvati Oca. Ona, pak, misli da treba otići na mjesto kako bi se molila Bogu. I evo nam važna Isusova navještaja: „Ali dolazi čas – sada je! – kad će se istinski klanjatelji klanjati Ocu u duhu i istini“. Duh i istina izrazi su koji označuju vjernu ljubav. Jedini kult koji Bog traži ne kreće od ljudi prema Bogu, nego od Oca prema ljudima. To je priopćenje njegove ljubavi koja čovjeku postaje vlastita. Jedini kult koji Bog traži je širenje te ljubavi. Duh i istina znače istinsku ljubav. A kada je ta ljubav istinska? Kada je vjerna… – „jer takve upravo klanjatelje traži Otac“.

Tolika je Očeva hitnost ljudima se priopćiti da ih on traži kako bi ostvario svoj naum ljubavi. Evo nam fantastične Isusove izjave: „Bog je Duh“. Duh nije nešto apstraktno, nego označava životnu i stvarateljsku energiju. „I koji se njemu klanjaju, u duhu i istini treba da se klanjaju“, u vjernoj ljubavi. Dakle, Bog je energija stvarateljske ljubavi koji od čovjeka traži da bude prihvaćen kako bi tu ljubav proširio na cijelo čovječanstvo. To je novost koju Isus donosi. Ona je završetak hrama – nema više potrebe za hramom – i kraj je kulta koji je zapravo bio umanjenje čovjeka u odnosu prema Bogu. Čovjek se morao odreći sebe da bi Bogu dao. U novom kultu Bog je onaj koji se nudi ljudima a time se dalje daje cijelom ljudskom rodu.

Kako završava ovaj susret? Žena ostavlja zdenac i vodu. Shvatila je da voda iz zdenca više ne pomaže. Izvor vode žive nije više u zdencu nego u Bogu kojega joj je Isus navijestio i koji se nalazi u njoj. Ona odlazi i svima navješćuje što se dogodilo. Reakcija Samarijanaca je sljedeća: „Sada više ne vjerujemo zbog tvoga kazivanja; ta sami smo čuli i znamo: ovo je uistinu Spasitelj svijeta“. Dok su Židovi očekivali spasitelja Izraela, dotle su Samarijanci – heretici – prepoznali Isusov pravi identitet: spasitelj svijeta!

dr. Zdenko Ilić

dr. Zdenko Ilić

Crkveni sudac i profesor crkvenoga prava na KBF-u u Đakovu
dr. Zdenko Ilić

P o v e z a n i   t e k s t o v i

3. korizmena nedjelja A – komentar evanđelja... Izvor vode koja struji u život vječni! Iv 4, 5-42 Dođe dakle u samarijski grad koji se zove Sihar, blizu imanja što ga Jakov dade svoj...
Žeđaju Bogom napojeni – uz evanđelje 3. kori... Iv 4, 5-42 Dođe dakle u samarijski grad koji se zove Sihar, blizu imanja što ga Jakov dade svojemu sinu Josipu. Ondje bijaše zdenac Jak...
Upoznati dar Božji – razmišljanje uz 3. kori... Današnji evanđeoski odlomak (Iv 4, 5-42) nam prenosi razgovor koji se zbio na Jakovljevu zdencu između Isusa i jedne žene Samarijanke iz grada...
3. korizmena nedjelja (A) – homilija Uvod i pokajnički čin U počecima svijeta, veli Sveto pismo, Duh je Božji lebdio nad vodama. Bog je spasio svoj izabrani narod provevši ga...
3. korizmena nedjelja (A) – nacrt za homilij... Uvod i pokajnički čin Korizma je vrijeme pokore i obraćenja. U prvi nam se mah može učiniti da smo mi pozvani obratiti se i promijeniti...