Skip to content

3. korizmena nedjelja (A) – nacrt za homiliju


Uvod i pokajnički čin


Korizma je vrijeme pokore i obraćenja. U prvi nam se mah može učiniti da smo mi pozvani obratiti se i promijeniti svoj život. To je tek djelomično točno. Naime, Bog nas potiče na obraćenje, Bog nam daje snage da činimo ono što smo odlučili i Bog nas čini obraćenima. Božje je to djelo, a mi smo tek njegovi suradnici. No, s druge strane Bog koji nas je bez nas stvorio, ne želi nas bez nas samih spasiti. Bog se ne nameće, nego nas poziva da surađujemo s njegovom milošću. Tako nas i ove korizmene nedjelje Bog blago poziva i potiče na obraćenje, baš kao što je Isus, kako nam pripovijeda današnje evanđelje, na put Spasenja izveo ženu Samarijanku. Zato ćemo se na početku ove svete mise pokajati za svoje grijehe i propuste i zazvati na nas milosrđe Gospodnje.

  • Gospodine, ti si nas krsnom vodom učinio svojim sinovima i kćerima. Gospodine, smiluj se!
  • Kriste, ti si ženu Samarijanku napojio vodom koja daruje vječni život. Kriste smiluj se!
  • Gospodine ti i nas pozivaš da se napajamo na čistim izvorima tvoje riječi i tvojih otajstava. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju


Sjetimo se kako to nekada bude ujutro kada nam se ne žuri na posao. Stanemo pred ogledalo i onda se umivamo, češljamo ili brijemo. I onda možda malo zastanemo. Kakvo je to lice ispred nas? Eto, primijetimo novu boru, novi pramen sijede kose… Kao da nismo u formi kao prije. Kao da se sami sebi manje sviđamo? Međutim, kad stanemo pred ogledalo vlastite duše, koliko se onda sami sebi sviđamo? Koliko tu ima bora, tamnih mrlja, ružnih stvari? Kad stanemo pred same sebe – onako iskreno, vidimo koliko zna biti u nama i sebičnosti i nepromišljenosti i lakomislenosti i suvišnih riječi i uvreda i ružnih misli… Bože moj, može li se to ikako popraviti? To nam može izgledati zaista “nemoguća misija”. Danas nam u evanđelju Isus govori, da se uopće ne trebamo pretjerano brinuti (Iv 4, 5-42). Naime, on je, Isus, onaj koji sve čini novo. Njegovom snagom se u čovjeku mogu dogoditi silne stvari. Čuli smo prekrasan primjer u današnjem evanđelju.


Daj mi piti


Isus umoran od puta sjedi na zdencu. Dolazi žena Samarijanka zahvatiti vode. Poznato je da se Židovi nisu družili sa Samarijancima. I, na veliko čudo žene Samarijanke, Isus od nje traži vode. To je bilo višestruko začuđujuće. Prvo, radilo se o Samarijanki. Židovi su Samarijance smatrali otpadnicima od svoga naroda, krivovjercima koji ne poštuju jeruzalemski hram, ukratko s ljudima s kojima se nije trebalo ni drugovati niti razgovarati. Drugo, bila je to žena. Smatralo se neprimjerenim da se muškarac obraća nepoznatoj ženi koja nije bila u pratnji svoga muža. Isus prelazi i preko te zapreke. Treće, kao što smo vidjeli, žena je bila grešnica. Pa ipak, takvoj ženi, Samarijanki, grešnici Isus se obraća, tako da se i žena silno čudila.

To nam poručuje Isus. Uopće se ne želi opterećivati našom prošlošću, ma kakva ona bila. Ne želi gledati na naše sadašnje stanje niti na to kako nas ljudi gledaju. Isus prilazi svom čovjeku kao čovjeku, koji je dijete Božje i koji svoj život uvijek iznova može usmjeriti Bogu. Rekli bismo, Isus nikad ne odustaje od nas. Uvijek nam se obraća i uvijek nas smatra kadrima da se obratimo i krenemo putem spasenja. Dokle god čovjek na ovoj zemlji živi, bez obzira u kakvim okolnostima i prilikama, za Isusa on nije izgubljen.


Neće ožednjeti nikada…


Isus Samarijanki govori o tome kako će joj dati žive vode od koje čovjek nikad više neće ožednjeti. U prvi mah žena se ruga toj Isusovoj izjavi. Međutim, ubrzo uviđa da je Isus prorok. Uviđa njegovu mudrost, ali i dobrotu Božju koja iz njega zrači. I obraća se. Žuri u selo da i drugima javi da je Isus Krist. Pokrenula je cijelo selo i svi su se oduševili i tražili od njega da ostane u njih nekoliko dana. Opet se pokazuje kako je Bog dobrostiv i kako “sve čini novo”. Od kolebljivog Šimuna čini Petra-Stijenu, od progonitelja Pavla čini “oruđe izabrano”, od običnih i neukih i plašljivih ribara čini svoje prve suradnike – Dvanaestoricu. I tako je to uvijek. U jednom nezaboravnom odlomku Pavao upravo to tumači: “Ta gledajte, braćo, sebe, pozvane: nema mnogo mudrih po tijelu, nema mnogo snažnih, nema mnogo plemenitih. Nego lude svijeta izabra Bog da posrami mudre, i slabe svijeta izabra Bog da posrami jake; i neplemenite svijeta i prezrene izabra Bog, i ono što nije, da uništi ono što jest, da se nijedan smrtnik ne bi hvalio pred Bogom” (1 Kor 1,26-29).


Dok još bijasmo grešnici, Krist za nas umrije


Tako, braćo i sestre, u ovo korizmeno vrijeme, a i inače, nitko od nas nema izgovora da ne se ne može obratiti i promijeniti. Kada govorimo promjeni i o obraćenju, ne moramo nužno govoriti o otpadu od vjere ili Krista. Obratiti i promijeniti se i trebamo i moramo od naših svakodnevnih nesavršenosti, od svoga duga jezika, lijenosti, mrzovoljnosti, nedobronamjernosti, zanemarivanja svojih obveza… Znamo mi dobro što i kako bismo trebali mijenjati u svome životu. Jer, Bog nam uvijek jamči svoju blizinu i svoju podršku. U današnjem drugom čitanju Pavao nas tješi i ohrabruje, govoreći o trajnosti i stalnosti Božje ljubavi prema nama (Rim 5, 1-2.5-8). Veli: “Zbilja, jedva bi tko za pravedna umro; možda bi se za dobra tko i odvažio umrijeti. A Bog pokaza ljubav svoju prema nama ovako: dok još bijasmo grešnici, Krist za nas umrije.”

Ono što je Isus učinio Samarijanki, čini i nama. Samo se trebamo pokrenuti. Treba samo – slikovito govoreći – ostaviti svoj krčag, treba ostaviti lažnu masku samouvjerenosti, kao što ju je i ona žena ostavila. Treba potrčati i uzvjerovati da Bog od mene može učiniti velike stvari. Bog je uvijek i veći i jači od naše slabosti, od naših zlih sklonosti. Bogu je potrebno samo malo naše dobre volje i – gle! – čuda se događaju u našem životu. Upravo su tako činili istinski veliki ljudi. Nisu gledali na svoju slabost, na nedostatnost svojih sila. Nisu se dali obeshrabriti svojim prošlim grijesima. Oni su bili povjerovali Kristu i njegovoj spasiteljskoj milosti. I postigli su puno. Oni i silna Božja milost. Neka se to i na nama ostvari ove korizme. Na radost našu i onih oko nas.

dr. Zvonko Pažin

dr. Zvonko Pažin

Župnik u Čepinu i profesor liturgike na KBF-u u Đakovu.
dr. Zvonko Pažin

P o v e z a n i   t e k s t o v i

Žeđaju Bogom napojeni – uz evanđelje 3. kori... Iv 4, 5-42 Dođe dakle u samarijski grad koji se zove Sihar, blizu imanja što ga Jakov dade svojemu sinu Josipu. Ondje bijaše zdenac Jak...
Upoznati dar Božji – razmišljanje uz 3. kori... Današnji evanđeoski odlomak (Iv 4, 5-42) nam prenosi razgovor koji se zbio na Jakovljevu zdencu između Isusa i jedne žene Samarijanke iz grada...
3. korizmena nedjelja (A) – komentar evanđel... Izvor vode koja struji u život vječni Iv 4, 5-42 Dođe dakle u samarijski grad koji se zove Sihar, blizu imanja što ga Jakov dade svoje...
3. korizmena nedjelja (A) – homilija Uvod i pokajnički čin U počecima svijeta, veli Sveto pismo, Duh je Božji lebdio nad vodama. Bog je spasio svoj izabrani narod provevši ga...
Meditacija uz 3. korizmenu nedjelju – A DAJ MI PITI! Zaručnici i bračni parovi na tečajevima za zaručnike rado pripovijedaju kako su upoznali svog izabranika, odnosno izabranicu: poznavali ...