Skip to content

3. nedjelja kroz godinu (A) – nacrt za homiliju


Uvod i pokajnički čin


Božja nas riječ poučava da je Crkva Kristova zapravo jedno tijelo i, prema toj slici, svatko je od nas dio toga tijela, pri čemu nitko nije važniji ili časniji, baš kao što je ludo uspoređivati jesu li jednom čovjeku važnije oči ili uši, srce ili pluća, jetra ili bubrezi. Sve je važno i sve je potrebno i sve pripada jednome tijelu. Tako je i Kristovom Crkvom. Zbog toga je za Crkvu najgore kad se javljaju razdori, kad se jedini izdižu iznad drugih. Evo, na početku ove svete mise, zamolit ćemo Gospodina da nam oprosti sve naše razmirice, našu oholost i uznositost, tako da svi zajedno kao jedno Kristovo tijelo možemo dostojno proslaviti ova sveta otajstva.

  • Gospodine, ti si jedini Bog, ti si Stvoritelj Svega. Gospodine, smiluj se!
  • Kriste, ti si naš jedini Spasitelj i Učitelj. Kriste, smiluj se!
  • Gospodine, ti svojoj Crkvi daješ svojega Duha da je učvrsti u jedinstvu i ljubavi. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju


Već u dječjem vrtiću djeca se znadu nadmetati čiji je tata veći, jači ili pametniji. Još od malih nogu u nama je neka strast i čudna potreba da se mjerimo s drugima i da sebe smatramo važnijima, pametnijima, većima… I ne možemo se izgovarati i pravdati da toga u nama nema. Ima. Svi smo u tome smislu slabi i više ili manje ogovaramo one druge kako ne znaju, ili neće ili nisu kadri ni sposobni. Evo, u drugom čitanju (1Kor 1, 10-13.17) susrećemo isti problem. Zajednica kršćana u Korintu počinje se dijeliti, počinju se međusobno nadmetati tko je bolji vjernik i tko je bliži Kristu… Prisjetimo se kako to Pavao opisuje u današnjem drugom čitanju.


Svi budite iste misli


Pavao se ožalostio kad je čuo o razdorima među kršćanima u Korintu. Strašno mu je bilo čuti da su razjedinjeni oni koji bi trebali biti udovi jednog Kristovog tijela. Zato veli: “Zaklinjem vas, braćo, imenom Gospodina našega Isusa Krista: svi budite iste misli; neka ne bude među vama razdora, nego budite savršeno istog osjećanja i istog mišljenja.”

Može nam ova Pavlova misao izgledati pretjerana. Zar mi trebamo biti iste misli i istog osjećanja? To bi neke moglo podsjetiti na vremena jednoumlja kad su “drugovi” nastojali da svi budu istog političkog razmišljanja? Dakako da u Crkvi ne trebamo bit takvi. Najbolje ćemo razumjeti Pavlovu misao ako za primjer uzmemo jednu zdravu obitelj. Naravno da članovi obitelji mogu imati različite interese, različita razmišljanja i različite poglede na neka životna pitanja. Međutim, članovi jedne zdrav obitelji uvijek će imati razumijevanja jedni za druge, uvijek će imati strpljivosti i ljubavi jedni za druge, uvijek će dobrohotno prihvaćati moguća različita gledanja, baš kao što – kad se govori o obitelji – narodna poslovica živo veli: “Svoje se meso ne jede”. Eto, to bi trebala biti Kristova Crkva. Nismo isti kao “barbike”. Ne trebamo svi imati iste mozgove, kako se možda htjelo u vremenu jednoumlja. Međutim, kao pravi Kristovi vjernici mi se tek trebamo prihvaćati u svojim različitostima. Netko moli na ovaj način, netko na onaj. Hvala Bogu. Netko je bliži nekim tradicionalnijim izražajima vjere, a za nekoga je najvažnija duhovnost utemeljena isključivo na Božjoj riječi. Hvala Bogu. Međutim, prihvaćamo se i volimo. Mi smo jedna obitelj. Isti nam je Bog Stvoritelj, isti nam je Krist Gospodin Spasitelj, u istom smo Duhu kršteni.


Ja sam Pavlov, A ja Apolonov, A ja Kefin


U gradu Korintu su se među kršćanima pojavile posebne stranke, gotovo sljedbe. Kršćani su se poput male djece nadmetali čiji je učitelj bolji ili ugledniji. Tako su se neki pozivali na Pavla kao učitelj, drugi na Apolona koji je bio osobito učen i vješt navjestitelj, a neki pak na Kefu, tj. na Petra. I onda više vije bilo toliko važno tko smo i kakvi smo i kako živimo, nego to na koga se možemo pozvati. I ne samo to. U svojoj oholosti svaka je skupina smatrala da je veća i zaslužnija od drugih. I tu je najveće zlo. Oholost. Oholost koja je korijen svim grijesima. Pogledajmo. Pavao kasnije tumači što je najvažnije i koji je dar najveći. naime, ako bi čovjek imao dar da čini čudesa, ako bi “mudrost svega svijeta popio, ako bi bio veliki pokorni, sve to ne bi ništa, ali baš ništa vrijedilo kad čovjek u isto vrijeme ne bi imao ljubavi. A tamo gdje je oholost, tamo nema ljubavi. Eto, u ovom slučaju, nego je mogao biti najgorljiviji sljedbenik Petrov ili Pavlov, mogao je savršeno poznavati Sveto pismo, mogao je biti veliki pokornik i veliki govornik. Međutim, ako bi takav čovjek u isto vrijeme prezirao neke druge, ništa mu to ne bi vrijedilo. Čini se prestrogo ovako govoriti? Ne. To su Pavlove riječi. To je Sveto pismo. To je, dakle, Božja riječ za nas.

Što da kažemo za sebe. Zar ne da se i mi često i rado dijelimo. Po najrazličitijim osnovama. Netko će rado isticati kršćansku tradiciju svoje obitelji. Netko će se pozivati na strica svećenika i na tetku časnu sestru. Netko će se pozivati na svoju teološku izobrazbu. Neko će pucati od ponosa što je član ove ili one kršćanske udruge. nekome će biti najvažnije što je ušao u neke crkvene strukture. Da se razumijemo. Sve je to po sebi nevino i sve to po sebi može biti i lijepo i simpatično. Međutim, od trenutka kada zbog toga počnem s visoka gledati one druge, od toga trenutka počinjem se pretvarati u čudovište, od toga trenutka počinjem puštati oholosti da se u meni nastani. I to je zlo. Te podjele onda ne čine dobro ni pojedincima ni Crkvi.


Zar je Pavao raspet za vas?


U ovom kratkom odlomku Pavao napominje još jednu veoma važnu stvar. Veli: “Zar je Krist razdijeljen? Zar je Pavao raspet za vas? Ili ste u Pavlovo ime kršteni?” T je jednostavna, ali temeljna istina. Krist je jedini Spasitelj. Krist je jedini Gospodin. A svi smo mi tek njegove sluge. Isus na jednom mjestu veli da se nitko među nama ne bi trebao nazivati ni ocem ni Gospodinom, ni prorokom. U Kristovoj Crkvi nema mjesta kultu ličnosti”. Krist je jedini Gospodin. Zato je redovito smiješno, a koji puta i strašno vidjeti kako neki vjernici doslovno “obožavaju” nekog svog učitelja. Ne bi toga smjelo biti među nama. Istina je, naravno, d je neki svećenik ili koji drugi crkveni službenik okretan, sposoban, mlad, lijep, školovan, rječit, duhovan i tako dalje, i tako dalje. I ako nam je taj čovjek drag, to je razumljivo i to je normalno. Međutim, nikada ne bismo smjeli gledati prvenstveno u toga čovjeka. Ta tko je on? Sluga. Navjestitelj. U Krista gledamo i on nam je jedini pravi učitelj. Zato je smiješno, a koji puta strašno gledati kako neki vjernici “trče” oko nekih ljudi ili oko nekih crkava ili oko nekih svetišta. Mi nemamo drugih vođa, drugih učitelja do Krista Gospodina. Zato će biti potrebno da neki od tih učitelja posegnu za čašom poniznosti, a da se, s druge strane, njegovi poklonice vrate i obrate Kristu Gospodinu. Možda teške riječi? Tko ima uši, neka čuje.

dr. Zvonko Pažin

dr. Zvonko Pažin

Župnik u Čepinu i profesor liturgike na KBF-u u Đakovu.
dr. Zvonko Pažin

P o v e z a n i   t e k s t o v i

Izazov poganstva – razmišljanje uz 3. nedjel... U današnjem evanđeoskom odlomku (Mt 4, 12-23) evanđelist Matej nas izvještava o početku Isusove navjestiteljske djelatnosti. Prema njegovim uv...
3. nedjelja kroz godinu (A) – komentar evanđ... I dođe u Kafarnaum da se ispuni što je rečeno po proroku Izaiji Mt 4, 12-23 A čuvši da je Ivan predan, povuče se u Galileju. Ostavi N...
3. nedjelja kroz godinu (A) – homilija Uvod i pokajnički čin Sabrali smo se danas poslušati Božju riječ i proslaviti ova sveta otajstva. Dok slušamo Božju riječ na pameti ima...
Djelovati na rubu društva – razmišljanje uz 3. ned... U današnjem evanđeoskom tekstu čitamo o početku Isusova javnog djelovanja koje je uslijedilo nakon što je Ivan Krstitelj bio uhićen i utamničen. Uprav...
Meditacija uz 3. nedjelju kroz godinu (A) ZAR JE KRIST RAZDIJELJEN? Prepuna je povijest primjera gdje su častohlepni i nesposobni nasljednici svojom ohološću i nesposobnošću protratili bogats...