Skip to content

3. vazmena nedjelja (A) – nacrt za homiliju


Uvod i pokajnički čin


Nakon neke prometne nezgode vozač redovito kaže kako neku pojedinost u prometu jednostavno nije vidio. Naravno, ne zato što bi imao loš vid, nego iz nekih razloga, kraj zdravih očiju, jednostavno nije zapazio ono što je bilo itekako vidljivo. Slično je i s nama grešnicima. Griješimo mišlju, riječju, djelom i propustom, a počesto to ne uviđamo, jer to ne želimo ili možda zato što nam zlo zamagljuje pogled. Gospodin nam danas, upravo na ovoj svetoj misi, želi otvoriti oči svojom riječju i izliječiti naš život snagom svetih otajstava. Zato ćemo se pokajati za sve svoje grijehe i propuste, pa da budemo dostojni ovog svetog slavlja.

  • Gospodine, ti si svjetlost koja je došla na svijet. Gospodine, smiluj se!
  • Kriste, ti nam svojom riječju otvaraš oči naše duše. Kriste, smiluj se!
  • Gospodine, ti nam daješ da lomeći kruh života upoznamo i prihvatimo tvoje spasenje. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju


Nevjerojatno je kako mi ljudi ponekad znademo biti slijepi. Eno, događa se da nam netko u životu bude blizak, npr. otac, majka, brat, bračni drug, prijatelj. I da nam u životu puno, puno toga pruži. I da to traje godinama. I da to nekako uzimamo zdravo za gotovo do te mjere da to i ne primjećujemo. Da onda prema toj osobi postanemo i osorni i grubi, ne vidjevši koliko nam ta osoba dobra čini i koliko nam nesebične ljubavi iskazuje. I onda se dogodi neki preokret, neka nesreća, dogodi se smrt i nama kao da padnu mrene s očiju da uskliknemo: “Bože, kakvog sam ja to anđela imao uza se cijeli život i nisam primijetio…”

Očito je da se nešto slično događalo apostolima i inim Isusovim učenicima. Govorio im je o kraljevstvu nebeskom, a ne zemaljskom. Govorio im je da je važna nutrina, a ne vanjština, upućivao ih je u nebeske stvari, a oni su se uporno držali isključivo ove zemlje. Očekivali su izvanjsko ovosvjetsko kraljevstvo. I kad je Isus umro, njima su sve lađe potonule, do te mjere da nisu uopće povjerovali u njegovo uskrsnuće.


A mi smo se nadali…


Tako se u današnjem evanđelju (Lk 24, 13-35) propovijeda kako su dvojica učenika upravo u takvim mislima, tužni i žalosni išli iz Jeruzalema u Emaus. Kad im se Isus približio, nisu ga prepoznali. Razumljivo je da je tako bilo. Budući da im je srce bilo daleko od pravog Isusova nauka, on je u njihovim očima u tom trenutku ostao stranac. Kad im se Isus približio pričali su mu, kao strancu, kako su se oni nadali da će on obnoviti Izraelsko kraljevstvo. To je ono sljepilo, to je ona uskoća koja nas ljude ponekad obuhvaća. I ponašamo se kao neodgovorna djeca, ona djeca koja u nekim kritičnim godinama sasvim površno ocjenjuju svoje roditelje. Pa onda ocjenjuju svoje roditelje uglavnom po tome koliko im daju za džeparac, do koliko im sati odobravaju izlaske, što im kupuju, ne obazirući se na njihove mogućnosti, na životne okolnosti, a iznad svega ne primjećujući silnu roditeljsku ljubav. Tako Isusovi učenici, a tako i mi. Učenici su očekivali snažno Izraelsko kraljevstvo, a mi očekujemo Božji blagoslov u vidu posla, zdravlja, uspjeha, obiteljske idile… Nadamo se vidljivim i opipljivim plodovima svoje vjere. I jednostavno nismo kadri gledati onkraj ovozemnih probitaka.


Nije li trebalo…


Isus učenike prekorava tvrdim riječima. Veli: “O bezumni i srca spora da vjerujete što god su proroci navijestili! Nije li trebalo da Krist sve to pretrpi te uđe u svoju slavu?” Krist polazi od sebe. Trebalo je, naime, da Krist trpi. Krist koji je pravi Sin Božji, Krist koji je prije svijeta i vladar svega. On je pokazao bezuvjetnu vjernost svome Ocu. Nije podlegao sotoninu utjecaju da bi tražio slavu i vlast u ovome svijetu. Htio je služiti isključivo svome Ocu. Za njega je to bilo prvo i najvažnije. U tome je smislu Isus prihvatio trapljenje i strašnu smrt na križu. Naravno, vrijednost Kristova trpljenja nije sama u sebi, nego u tome što je to njegovo trpljenje bilo izraz njegove vjernosti svome Ocu. Isus je pokazao i dokazao što to u životu stvarno i jedino vrijedi: biti s Bogom i u Bogu, živjeti u skladu s Božjim naumom i njegovom voljom. Vidjeli smo da je to u Isusovom slučaju značilo da je on po svojoj vjernosti, po prihvaćanju muke i smrti prešao u slavu uskrsnuća. Time nas je spasio i svima pokazao koji je pravi i potpuni smisao ljudskog života.


Prepoznaše ga u lomljenju kruha


Srce ovih učenika bilo je otvrdnulo. Nisu razumjeli. I onda je Isus odlučio otvoriti im oči. Kad su ga pozvali da ostane s njima u svratištu, Isus je za stolom uzeo kruh, razlomio ga i dao im. Tada su ga prepoznali. I u istom času nestao je ispred njihovih očiju.

To je snaga Kristova otajstva. Lomljenje kruha, euharistija od sada je mjesto gdje učenici mogu susresti Isusa. Više nije bitna materijalna prisutnost, više nije bitna očiglednost. Dvojica učenika su u tome trenutku prepoznali Isusa. Zapazimo: više im je vrijedio taj trenutak prosvjetljenja za vrijeme otajstvene večere s Isusom, negoli svi oni dani i godine koje su s Isusom proveli.

I mi smo danas zajedno s Isusovim učenicima. Nažalost, nismo ništa bolji od onih učenika. Poput njih, i mi smo praktički odrasli s Isusom. Od malih nogu su nas učili sklapati ruke, moliti molitve. Od prvog razreda smo učili njegove zapovijedi. Odrasli smo u kršćanskom ozračju, u vjeri u Isusa Krista. Drugovali s njim, ali ga baš i nismo onako osobno doživjeli. I onda, kada smo dospjeli do zrelih godina, kada su nas životne nevolje išibale, pokazalo se da nismo doživjeli onu pravu bliskost s Isusom, da smo ga nekako površno doživljavali, da smo ga gledali kao na nekoga koji se brine za naš ovozemni život i uređuje ga, s tim da nam obećava i budući. I onda, kada nam stvari baš ne idu najbolje, malakšemo. A Gospodin Isus i nama, baš kao onoj dvojici učenika u Emausu, pokazuje ono što je bitno. Otkriva nam se i danas u lomljenju kruha, kruha riječi i kruha svojega Tijela, u ovoj euharistiji, u pričesti. Tako nam on pokazuje da nije bitno ono što mi vidimo i zaključimo svojim iskustvom. Bitno je otajstvo koje otkrivamo svojim srcem. I u današnjem slavlju Gospodin Isus ostaje sakriven našim očima. Međutim, srcem ga možemo doživjeti i susresti. Evo, u ovoj euharistiji susrećemo Isusa koji se predaje za nas, Isusa čija se krv prolijeva za nas. Susrećemo svu njegovu ljubav. U ovom slavlju doživljavamo kako je Gospodin Isus bio svome Ocu vjeran i poslušan sve do smrti na križu. Doživljavamo kako je on to sve učinio radi nas i radi našega spasenja. Zato mu danas ne želimo poput njegovih učenika dodijavati o nekim našim kratkoročnim i ovozemnim željama i prohtjevima. Poput pravih njegovih učenika molimo ga samo da tražimo Očevu volju, da je ispunjavamo i vršimo svjesni da nam u tome slučaju on ispunja život i sada i u vječnosti. Jer, što god da nam se dogodilo ili događalo, Gospodin je uz nas. Gospodin Isus umrli i uskrsli, Gospodin Isus proslavljeni i slavni, Gospodin Isus, kralj neba i zemlje, Gospodin Isus naš brat i prijatelj, Gospodin Isus koji se za svakoga od nas predaje da nas učini dionicima svoga božanstva. I što je najljepše: sve se to ostvaruje i posadašnjuje upravo u ovoj euharistiji. Zahvalimo Bogu na tolikim darovima i zamolimo ga da nam ovo euharistijsko slavlje bude na radost i spasenje.

dr. Zvonko Pažin

dr. Zvonko Pažin

Župnik u Čepinu i profesor liturgike na KBF-u u Đakovu.
dr. Zvonko Pažin

P o v e z a n i   t e k s t o v i

Otvoriti oči za Uskrsloga – razmišljanje uz ... Današnji evanđeoski odlomak (Lk 24, 13-35) opisuje jedan od događaja na sam dan uskrsnuća prema informacijama koje je o njemu prikupio sveti L...
3. vazmena nedjelja (A) – komentar evanđelja... Prepoznaše ga po lomljenju kruha Lk 24, 13-35 I gle, dvojica su od njih toga istog dana putovala u selo koje se zove Emaus, udaljeno...
3. vazmena nedjelja (A) – homilija Uvod i pokajnički čin Koji puta čovjek neke stvari ne vidi kraj zdravih očiju. Toliki oko njega mu govore, pokazuju mu, ali on jednosta...
Treća vazmena nedjelja (A) Dj 2,14.22-23 Kao reakciju na one koji ekstazu apostola povodom izlijevanja Duha Svetoga smatraju pijanstvom, u Dj 2,14 Petar počinje prvu apostolsku...
3. vazmena nedjelja (A) – komentar evanđelja... PREPOZNAŠE GA PO LOMLJENJU KRUHA Lk 24,13-35 I gle, dvojica su od njih toga istog dana putovala u selo koje se zove Emaus, udaljeno od Jeruzalema še...