Skip to content

3. vazmena nedjelja (B) – homilija


Uvod i pokajnički čin


Veli molitva Crkve da je Krist svojom smrću uništio našu smrt, a svojim uskrsnućem obnovio naš život. Uništio je naše grijehe i učinio nas dionicima neba. Silno je i nadspoznatljivo to otajstvo naše vjere. Htjeli bismo biti dostojni toga Božjega spasenja koje slavimo u ovoj euharistiji. Pokajmo se zato za sve svoje grijehe.

  • Gospodine, nakon što su prvi ljudi sagriješili, nisi ih ostavio, nego si im obećao Spasitelja. Gospodine, smiluj se!
  • Kriste, svojom smrću i svojim uskrsnućem učinio si nas dionicima nebeskoga kraljevstva. Kriste, smiluj se!
  • Gospodine, ti nas pozivaš da svojim životom svima naviještamo radosnu vijest spasenja. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju


Znamo kako mučan zna biti susret djece s roditeljima, nakon što su ti isti mladi prethodnu noć učinili različite nepodopštine: skrivili prometnu nesreću, završili u policiji s prijavom… Tu znadu pasti teške riječi, dogode se veliki razdori. Uvijek su mučna ta jutra nakon razuzdane i nesmotrene zabave…


Vi se odrekoste Sveca i Pravednika


Evo danas u prvome čitanju (Dj 3, 13-15.17-19) slušamo kako Petar propovijeda svojim sunarodnjacima. Podsjeća ih što se dogodilo među njima. Bog je proslavio svoga Sina Isusa koji je prošao svijetom čineći dobro. Bog je proslavio upravo toga Isusa, veli Petar prisutnima, kojega vi predadoste i kojega se odrekoste pred Pilatom, kad je već bio odlučio pustiti ga. Vi se odrekoste Sveca i Pravednika, a izmoliste da vam se daruje ubojica. Začetnika života ubiste. To je onaj nužni korak. Istina. Istina izrečena s ljubavlju. Petar mirno iznosi što se dogodilo. Veliko su zlo počinili oni koji su Isusa predali, osudili i razapeli na križ. Nema svrhe zatvarati oči pred tom činjenicom. Nadalje, zna Petar dobro da u toj stvari ni on, Petar, nije bez prijekora: ta zatajio je svoga Učitelja. Evo, to je prvi korak na putu prema Bogu: iskreno priznavanje vlastitih grijeha. Zataškavanje ničemu ne koristi. Ne može čovjek u vjeri dalje ići, dok sam sebi ne prizna svoje promašaje i svoje grijehe. Tako nam Pismo i na drugim mjestima pokazuje kako valja gledati istini u oči i priznati svoje ludosti i svoje grijehe: Mi sagriješismo, mi bezakonje počinismo, zlo učinismo, odmetnusmo se i udaljismo od zapovijedi i naredaba tvojih. Nismo slušali sluge tvoje, proroke koji govorahu u tvoje ime našim kraljevima, našim knezovima, našim očevima, svemu puku zemlje (Dn 9,5-6).

Ne vrijedi nam uljepšavati svoj život. Nevolja je u tome što današnje društvo teško priznaje svoje moralne stranputice. Ne želimo priznati da je uzrok svakovrsnih i velikih društveni nedaća i nesreća upravo to što zanemarujemo Božje zapovijedi, to jest, što gubimo poštovanja prema starijima, Boga zaboravljamo, žurimo i žudimo samo za ovozemnim užicima: uvijek više, uvijek jače, uvijek luđe, bez limita, bez obzira u ludosti i pijančevanju… A istina je očita: zanemarujemo i Boga i svoje bližnje i svoju dušu. I tako postajemo prazni i isprazni.


Znam da ste uradili ono iz neznanja


Međutim, Petar se ne želi zaustaviti na tim žalosnim činjenicama. Ne. On naviješta evanđelje, radosnu vijest. Očito je, veli Petar, da ono zlo koje su oni počinili nije bilo nužno iz zlobe i zle volje. Veli: Znam da ste uradili ono iz neznanja, kao i glavari vaši. To je baš tako. Redovito čovjek nije ni svjestan koliko je zlo ono zlo koje čini. Tako se mladom čovjeku čini da je tek pustom zabavom ludovanje na cesti i pretjerivanje u alkoholu. A posljedice, ipak, mogu biti strašne. Tako i mi u našem životu. Ta nitko od nas nije iskvaren do srži, rijetko kada će netko od nas počiniti neku ludost iz čiste zlobe, pakosti ili mržnje. U tome i jest tajna zla: čovjek i ne zamijeti kako padne u njegove mreže. A posljedice mogu biti strašne: razdori u obitelji, teško vrijeđanje Boga i bližnjega…

Zbog svega toga, nužno je da čovjek bude poučljiv. Ako sam neke loše stvari učinio iz neznanja ili iz lakomislenosti, potrebno je da budem ponizan i poučljiv, pa da primim i prihvatim dobrohotne opomene i savjete. Koje savjete? Kao prvo, tu su Božje zapovijedi, tu je evanđeoski nauk, ali tu je i naučavanje Crkve koja se trudi upravo Božji i evanđeoski nauk prevesti u ovaj naš današnji svijet. Ludo je misliti da sve najbolje znam i da sam ja najbolji sudac samome sebi. Mudar čovjek jest poučljiv čovjek, mudar je čovjek onaj koji sebe neprestano ispituje i popravlja. Zašto bismo na svom vlastitom iskustvu trebali naučiti da je zlo – zlo, kada imamo Božje zapovijedi i nauk Crkve?


Bog ga uskrisi od mrtvih… mi smo tome svjedoci


Veli Petar dalje u svome govoru: Bog Isusa uskrsnu od mrtvih! Božju ljubav i njegovo spasenje uopće nije mogla omesti ljudska pakost koja je osudila i pogubila Isusa. Naprotiv, rekao bi Augustin, Felix culpa – sretnoga li grijeha!, jer je Bog čovjeka spasio upravo po Kristovoj muci i smrti. Na drugom mjestu Pavao progovara o tvrdokornosti svojih zemljaka – Židova koji nisu htjeli Isusa priznati za Spasitelja, pa onda zaključuje: Bog je baš dopustio da mnogi Židovi ne povjeruju, da bi se evanđelje počelo naviještati i drugim narodima (usp. Rim 11,11-13).

Isusovo uskrsnuća jest središte i srce evanđelja – radosne vijesti spasenja. Unatoč ljudskim grijesima i slabostima, unatoč čovjekovu protivljenju, unatoč tome što su narodni prvaci Isusa odbacili i dali pogubiti, Bog sve nas – zločince i grešnike – spasava po istom svome Sinu. Zato smo puni nade, zato smo puni radosti. Ne postoji nikakva sila na ovome svijetu koja nas može istrgnuti iz Kristova spasenja. Ako smo i griješili, možemo se s pouzdanjem njemu obratiti, jer znamo da je došao, umro i uskrsnuo ne zbog pravednih nego zbog grešnih. Naravno, to nas nipošto ne opravdava da se prepustimo svojim slabostima: opečaćeni smo pečatom Boga živoga, da živimo kao djeca Božja. Pa ipak, ako se i dogodi da pogriješimo protiv Boga i svojih bližnjih, znamo, Bog uvijek prima naše pokajanje, baš kako lijepo veli sveti Ivan: Dječice moja, ovo vam pišem da ne griješite. Ako tko i sagriješi, zagovornika imamo kod Oca – Isusa Krista, Pravednika (1 Iv 2,1). Zato, s jedne strane, naravno, ne mirimo se s vlastitim grijesima, ali, s druge strane, sebi i svima drugima govorimo: Bog je veći od naših slabosti, on prima naše pokajanje i on nas u Kristu spašava sada i u vječnosti. Ta upravo zbog toga je Krist umro i uskrsnuo.

To je naša nada i to je naša radost. Tu radost i tu nadu želimo – svojim životom – vedro i radosno naviještati ovome svijetu: Gospodin je uskrsnuo! S njime smo i mi uzdignuti u nebeska prostranstva. Zato nam je srce prepuno radosti i zato neprestance hvalimo Gospodina – Aleluja!

dr. Zvonko Pažin

dr. Zvonko Pažin

Župnik u Čepinu i profesor liturgike na KBF-u u Đakovu
dr. Zvonko Pažin

P o v e z a n i   t e k s t o v i

Biti otvorene pameti – razmišljanje uz 3. va... U današnjem odlomku iz Lukina evanđelja (Lk 24,35-48) čitali smo dodatna svjedočanstva o tome kako su se osjećali apostoli na sam dan uskrsnuć...
3. vazmena nedjelja (B) – nacrt za homiliju Uvod i pokajnički čin Isus dolazi među apostole, a oni se plaše misleći da vide Duha. Međutim, Isus je među njima bio stvarno živ, razg...
3. vazmena nedjelja (B) Duccio di Buoninsegna, Isus se ukazuje učenicima Dj 3,13-15.17-19 Nakon ozdravljenja uzetoga na vratima jeruzalemskog hrama, reakcija ...
3. vazmena nedjelja (B) – komentar evanđelja... Lk 24,35-48 Nato oni pripovjede ono s puta i kako ga prepoznaše u lomljenju kruha. Dok su oni o tom razgovarali, stane Isus posred njih i ...
Opipljivi dokaz uskrsnuća? – razmišljanje uz... Evanđeoskim odlomkom vraćamo se na sam dan uskrsnuća Gospodnjega kada su učenici bili još uvijek nemalo zbunjeni svime što se dogodilo, te su ...