Skip to content

30. nedjelja kroz godinu (A) – homilija

Snimio: Igor Brautović

Uvod i pokajnički čin


Velikani prošlih vremena mogu nam biti uzorom i poticajem. Tako uvijek iznova s divljenjem gledamo prve kršćanske zajednice koje su – uza sve svoje ljudske slabosti – pokazale veliku životnost slijedeći Krista unatoč velikim kušnjama i nevoljama. Danas nas Božja riječ na poseban način poziva da i mi svoje kršćanstvo iskazujemo ne samo riječima, nego i djelima, poput onih drevnih kršćana. Na početku ove svete mise pokajmo se, stoga, za sve svoje grijehe i propuste.

  • Gospodine, ti si nam poslao svojega Sina kao vjernoga svjedoka svoje beskrajne ljubavi. Gospodine, smiluj se!
  • Kriste, vjernost svome Ocu i ljubav prema nama pokazao si sve do smrti, smrti na križu. Kriste smiluj se!
  • Gospodine, ti nas pozivaš da svednevice svojim životom svjedočimo tvoje spasenje u ovome svijetu. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju


Kada danas iščitavamo Sveto pismo, možemo reći da su neki događaji opisani posve vjerno, s puno pojedinosti. To je slučaj sa svetopisamskim opisima osnivanja kršćanskih zajednica, odnosno s obraćenjem i pokrštavanjem novih vjernika. Evo. Pavao bi došao u neki grad, propovijedao u sinagogi i po kućama i uskoro bi osnovao malu kršćansku zajednicu. Toliko je puno putovao, toliko gradova obišao, toliko malih kršćanskih zajednica osnovao, tako da se nije mogao puno zadržavati u jednome gradu. Tako je bilo i sa Solunjanima.


Nasljedovatelji naši i Gospodinovi


Kao što je to u većini grčko-rimskih gradova bio slučaj, i Solun je bio grad u kojem je bilo ljudi iz različitih skupina: različitih narodnosti, jezika i vjerskih uvjerenja. Bilo je i bogatih i siromašnih i onih srednjih, a bilo je i robova. Među prvim vjernicima bilo je i Židova. I već u nekoliko mjeseci Pavlova propovijedanja, ti su se ljudi obratili. Prihvatili su evanđelje, što je uvijek – pogotovo u ono vrijeme – bilo teško. Naime, Židovi su trebali prihvatiti Isusa kao Mesiju, a trebali su svoje srce otvoriti i drugim narodima, to jest, priznati da su oni pred Bogom jednaki, te da u Boga nema pristranosti, što za Židove nije uvijek bilo jednostavno, jer je u njima bila duboko usađena svijest da su oni izabrani Božji narod. Sa svoje strane, pogani su trebali napustiti stara idolopoklonstva, magiju i vračanje i svoj stari, grešni način života. I – gle! – to se u velikoj mjeri i dogodilo. Veli danas Pavao u drugom čitanju (1Sol 1, 5c-10) kako u drugim krajevima s divljenjem govore o Solunjanima: kako dođosmo k vama, kako se od idola obratiste k Bogu da biste služili Bogu živomu i istinskomu i iščekivali s nebesa Sina njegova koga uskrisi od mrtvih, Isusa koji nas izbavlja od gnjeva što dolazi. Stvarno je to čudo Božje! Članovi prve kršćanske zajednice u Solunu za malo vremena su se posvema obratili i počeli živjeti novim životom, da su im se i drugi divili. Naravno, ovdje treba biti razborit. Nisu oni postali besprijekorni i bezgrešni. Međutim, u njihovim se životima ipak dogodilo posvemašnje obraćenje. Više to nisu bili isti ljudi. Postali su nasljedovatelji Krista Gospodina i Pavla, njegovog apostola. Zato Pavao veli: I vi postadoste nasljedovatelji naši i Gospodinovi.

To je pouka i poruka i za nas. Naravno da je moguće promijeniti ono nekršćansko u nama. Naravno da je – uz Božju milost – moguće da postanemo i ostanemo novi ljudi koji se ne suobličuju ovome svijetu. Ne možemo se izgovarati da su današnja vremena nesklona evanđeoskom načinu života, da je u svakodnevnici nemoguće vršiti baš sve zapovijedi i slijediti evanđeoske naputke, da je u našem obiteljskom i inom okruženju neostvarivo stvarno živjeti prema evanđelju. To nikad nije bilo jednostavno, ali je uvijek bilo moguće. Ta zar je Solunjanima bilo lako ostati vjernima Kristu? Njima koji su bili kap u moru poganskog i neevanđeoskog svijeta? Pa ipak su bili sol zemlje i svjetlost svijeta.


Sve u nevolji mnogoj


I nije im bilo lako. Toga je i Pavao bio itekako svjestan. Zato govori hvaleći ih: I vi postadoste nasljedovatelji naši i Gospodinovi: sve u nevolji mnogoj prigrliste Riječ s radošću Duha Svetoga. Upravo to. U nevolji mnogoj. Možemo samo zamisliti kakve su to sve bile nevolje. Bilo je podsmijeha, poruga, progona i patnji poradi evanđelja. Događali su se razdori i unutar obitelji, baš zbog riječi Božje, jer nisu svi povjerovali. Vjernici su počeli živjeti drugačije od ostalih, što je puno puta vodilo do razdora, pa i otvorenog neprijateljstva. Osim toga, mnogi su od njih živjeli u oskudici, iako su teško i naporno radili. Konačno, svakome pojedinome od njih zacijelo nije uvijek bilo lako ostaviti stari način života, koji nije bio toliko zahtjevan, a koji se protivio evanđeoskom putu.

Upravo to. Nikad nije bilo lako biti čestit i Bogu vjeran. Takav je čovjek uvijek lud u očima ovoga svijeta. Kršćanin uvijek mora puno toga žrtvovati – da se ne bi odrekao Krista. To onda, naravno, znači vršiti baš svaku zapovijed, vršiti je predano i potpuno, bez obzira na to kakva bila moja osobna stremljenja, kakvo bilo okružje u kojem živim i kako se drugi odnosili prema istim zapovijedima. Baš kao što je drage uspomene kardinal Kuharić na početku ratnih strahota u Hrvatskoj govorio (navodim po sjećanju): Ako je on zapalio tvoju kuću, ti nemoj njegovu… To je taj napor, ali napor koji donosi duboki nutarnji mir…


Postadoste uzorom svim vjernicima


I onda Pavao izriče naročito lijepu pohvalu Solunjanima: Prigrliste Riječ s radošću Duha Svetoga tako da postadoste uzorom svim vjernicima u Makedoniji i Ahaji. Od vas je doista ne samo riječ Gospodnja odjeknula po Makedoniji i Ahaji, nego se i vaša vjera u Boga posvuda tako proširila te nije potrebno da o tome govorimo. Evo velikog i uzvišenog ploda obraćenje i vjere solunskih kršćana: postali su uzorom ostalim vjernicima, tako da se Božja riječ proširila i na druga područja.

Upravo je to najveći izazov za današnju Crkvu i za nas, današnje vjernike. Mi propovijedamo riječ, slavimo naša sveta otajstva, obilježavamo i slavimo naše blagdane i svetkovine, imamo vjeronauk u školama, čuvamo svoju kršćansku tradiciju i ponosni smo na svoje kršćanske korijene. Međutim, jesmo li stvarno obraćeni? Možemo li sebe smatrati uzorom svim vjernicima? Svjedočimo li mi svojim životom svoju vjeru? Jesmo li mi znak ovome vremenu? Ili možda svi mi pomalo – računajući ovdje i samoga sebe – živimo kao i oni koji Krista ne priznaju, ali, eto, imamo svoje običaje i svoju tradiciju. Prestrogo? Ne znam baš. Samo nekoliko primjera: je li nam imalo neugodno u savjesti kad nedjeljom idemo u kupovinu? Bi li se moglo reći da se naše poimanje predbračnog i bračnog morala razlikuje od onih koji Krista ne priznaju? A što reći o nemoralnom poslovanju?

Pravi vjernik je nužno znak, svjetlost svijeta, kvasac, znak protivljenja. Ako to nije, je li stvarno Kristov? Neka svatko od nas – ovdje uključujem i sebe! – ispita danas svoje srce, jesmo li Kristovi stvarno ili samo po imenu.

dr. Zvonko Pažin

dr. Zvonko Pažin

Župnik u Čepinu i profesor liturgike na KBF-u u Đakovu.
dr. Zvonko Pažin

P o v e z a n i   t e k s t o v i

Ovisnici ljubavi – razmišljanje uz 30. nedje... Zanimljiv je upit i spor prikazan u današnjem evanđeoskom odlomku (Mt 22, 34-40). Farizeji kušaju Isusa o Zakonu i zapovijedima da ispitaju njeg...
30. nedjelja kroz godinu (A) – nacrt za homi... Uvod i pokajnički čin Bog nam se uvijek obraća na nama razumljivom jeziku. Njegove zapovijedi nisu nerazumljive, nestvarne, neizvršive....
30. nedjelja kroz godinu A RAZMIŠLJANJE UZ SVETOPISAMSKA ČITANJA Izl 22,20-26 Oslobodivši Izraelce iz Egipatskog ropstva, Gospodin im je ponudio sklapanj...
Meditacija uz 30. nedjelju kroz godinu A NE TLAČI PRIDOŠLICU! Čuli smo zacijelo onu strašnu latinsku izreku: “Homo homini lupus – čovjek je čovjeku vuk”.  Zar doista? Pogleda...
Cijena ljubavi – razmišljanje uz 30. nedjelj... Čuli smo u današnjem evanđeoskom odlomku kako zakonoznanac postavlja Isusu pitanje koje je bilo vrlo značajno u židovstvu: Koja je zapovijed n...