30. nedjelja kroz godinu (A) – nacrt za homiliju
Uvod i pokajnički čin
Bog nam se uvijek obraća na nama razumljivom jeziku. Njegove zapovijedi nisu nerazumljive, nestvarne, neizvršive. Bog nam progovara u svoj jasnoći i potiče nas da činimo ono što se može lako razumjeti i uz određeni napor izvršiti, baš kao što kaže sama Božja riječ: “Ova zapovijed što ti je danas dajem nije za te preteška niti je od tebe predaleko” (Pnz 30,11). I danas nam Bog progovara u svoj jednostavnosti. Htjeli bismo se otvoriti njegovoj riječi i njegovu milosnom djelovanju u ovim svetim otajstvima. Zato ćemo se pokajati za sve svoje grijehe i propuste i zazvati na nas Božje milosrđe.
- Gospodine, ti nas još po drevnim prorocima potičeš da ljubimo bližnjega kao sebe samoga. Gospodine, smiluj se
- Kriste, ti si svoju ljubav prema nama pokazao tako da si za nas svoj život položio na drvetu križa. Kriste, smiluj se!
- Gospodine, ti želiš da tvoja Crkva po ljubavi prema bližnjemu bude slika tvoje ljubavi prema svakom čovjeku. Gospodine, smiluj se!
Nacrt za homiliju
U crkvi i u našem kršćanskom životu govorimo često o pobožnosti. Što je pobožnost? Prvo što nam padne na pamet jest da se pobožnost sastoji u molitvama, u odlascima u crkvu nedjeljom i preko tjedna, u hodočašćima, u ispovijedi i pričesti, u postovima i tome slično. Bez sumnje, pobožnost se očituje u svemu što smo nabrojili. Međutim, čini nam se da nam sama riječ “pobožnost” ukazuje na ono što je bitno. Riječ “pobožnost” izražava da se nešto čini po-Bogu, pobožno. Drugim rječima, pobožnost se sastoji u tome da čovjek čini ono što bi Bog činio, odnosno da vrši Božje zapovijedi. A Božje su zapovijedi ponajčešće sasvim određene i odnose se na redoviti život izvan crkve i molitava. Upravo je danas o tome riječ.
Ne tlači pridošlicu
Prvo čitanje (Izl 22, 20-26) govori o tome kakav treba biti naš odnos prema slabima i nezaštićenima. Takvi su Bogu osobito dragi i Bog ih želi osobito zaštititi, jer se slabi i siromašni mogu pouzdati samo u Božju zaštitu. Čuli smo što Bog govori: “Ne tlači pridošlicu niti mu nanosi nepravde, jer ste i sami bili pridošlice u zemlji egipatskoj. Ne cvilite udovice i siročeta!” U vremenu kada je ova zapovijed pisana, bila je ona osobito važna. U ondašnjem društvu nisu postojale nikakve socijalne ustanove, nikakva socijalna prava. Udovice, siročad, dakle, djeca bez roditelja, stranci bez posjeda, siromasi i invalidi, svi su oni bili prepušteni samima sebi i dobrodušnosti drugih ljudi. I onda je bilo strašno kada moćni, zdravi i bogati ne samo da nisu pomagali takvima, nego su ih dodatno iskorištavali i ugnjetavali. Tu je Božja riječ osobito tvrda. Nakon što opominje svoj narod da ne tlače udovice, siročad i pridošlice, izriče opomenu: “Ako ih ucviliš i oni zavape k meni, sigurno ću njihove vapaje uslišati. Moj će se gnjev raspaliti i mačem ću vas pogubiti. Tako će vam žene ostati udovice a djeca siročad.” Nema tu “ali” i “kao”. Opomena je jasna a prijetnja strašna. Ta se riječ i na nas odnosi. Strašna je stvar kad se nadimamo, uzdižemo, kad svojom moći gazimo slabije od sebe, bilo to na cesti, bilo u čekaonici. Nažalost, istinita je ona poslovica koja veli: “Sit gladnu ne vjeruje.” Pa onda i ne primjećujemo kako smo bešćutni, kako ne opažamo i ne primjećujemo potrebita čovjeka, kako nismo spremni pomoći, nego, naprotiv, služimo se svojim položajem svojom moći da sebi prigrabimo bolje mjesto i bolje komade. A dogodi se koji puta da onaj “tko visoko leti nisko padne”. Zar nam se treba dogoditi nesreća, bolest, siromaštvo ili smrt drage osobe pa da vidimo kako je nadutost luda, a ljudska moć prolazna? Zar nam se treba dogoditi da tek u mirovini shvatimo kako više ljudima nismo važni i kako sada drugi tlače nas, baš kako smo mi tlačili druge dok smo “vedrili i oblačili” na svom položaju? Valja imati srca prema potrebitu. Prisjetimo se kako su mnogi od nas iskusili što znači biti izbjeglica i prognanik!
Ne postupaj kao lihvar
Božja riječ danas nastavlja sasvim jasno: “Ako uzajmiš novca kome od moga naroda, siromahu koji je kod tebe, ne postupaj prema njemu kao lihvar! Ne nameći mu kamata! Ovdje se ne radi o kamatama koje su razumljive u bankarskom poslovanju, nego o tome da se lihvarskim kamatama bogat čovjek još više bogati na račun tuđe nevolje i nesreće. To se danas, nažalost, čini i na razini država. U davna su vremena jake države prisiljavale one slabije da im plaćaju danak. Danas bogate države namjerno daju nepovoljne kredite malim državama i njihovim potkupljivim ministrima pa onda lijepo svake godine ubiru danak koji se zove kamata, a glavnica duga ostaje. To znači zakonito pljačkati jednu državu i narod. Međutim, i u našim svakodnevnim postupcima mi kršćani trebamo znati sljedeće: ako je nešto u skladu sa zakonom, to ne mora nužno značiti da je to isto u skladu s Božjim zakonom, zakonom naše savjesti. Mnoge su se nepravde u našoj zemlji, nažalost, dogodile (i događaju se!) posve u skladu sa zakonom. Međutim, onaj tko tako čini treba znati da ga to pred Bogom nipošto ne ispričava. Jer, grijesi prijevare i pljačke nisu grijesi na mah, nisu grijesi trenutka i strasti, nego su proračunati svjesni i zlonamjerni grijesi. Ako je u zakonu za nešto nastupila zastara, to čovjeka pred Bogom ne opravdava. Doista, svima nama, baš svima, na višoj i nižoj razini tako je potrebna obnova duha. Neka nas Bog učini savjesnima, poštenima i dobrohotnima.
Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga
Ovo što smo do sada rekli Isus sažima u jednu već poznatu zapovijed (Mt 22, 34-40): “Ljubi bližnjega svoga kao sebe samoga”. Možda nam jedna duhovita narodna priča može pomoći da bolje razumijemo ovu zapovijed. Kršćanin, siromah čuvao je seoske krave. Dotrča on kadiji, dakle, turskome sucu govoreći: “Kadija, tvoja krava ubola moju kravu!” Na to kadija hladno odgovori da se tu ništa ne može, jer za stoku nema suda. Nato će seljak: “Nisi ti mene dobro razumio: moja krava ubola tvoju kravu!” Na to kadija reče kako treba pogledati u knjige, pa da vidi kako treba presuditi. Seljak je odgovorio: “Kad nisi gledao za moju kravu u knjige, ne trebaš ni za svoju!” Eto, ljubiti bližnjega kao sebe sama zlatno je pravilo. Kada nekome nešto činim (ili ne činim) uvijek bih se trebao zapitati, kako bih se ja sada osjećao da sam na njegovu mjestu? Ili još bolje, što bi Isus učinio da je na mojem mjestu? Neka nas u tome vodi Božja riječ i jača njegova milost.