Skip to content

32. nedjelja kroz godinu (A) – homilija

 


Uvod i pokajnički čin


Svake nas nedjelje Božja riječ prosvjetljuje da uvidimo što je doista važno i potrebno. Pomaže nam da uvijek iznova preusmjerujemo svoj život prema dobru. Htjeli bismo danas, baš od srcu, otvoriti uho za Božju riječ, da ne prođe mimo nas kao riječ koju smo toliko puta čuli. Vjerujemo, naime, da je Božja riječ živa i istinita i da svaki puta kad je čujemo iznova progovara našem srcu. Da bismo bili dostojni Božje riječi i svetih otajstava koja ćemo slaviti, pokajat ćemo se za sve svoje grijehe i propuste.

  • Gospodine, od samih početaka ljudske povijesti ti uporno progovaraš srcu svakog čovjeka i usmjeravaš ga prema dobru. Gospodine, smiluj se!
  • Kriste, ti si utjelovljena Božja Riječ, ti si Put, Istina i Život. Kriste smiluj se!
  • Gospodine, pomozi nam da tvoju riječ i tvoje spasenje prihvaćamo svih srcem. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju


Jedna Ezopova basna pripovijeda kako su dvije žabe, nakon što je njihova bara presušila, krenule u potragu za novom barom. Kad su naišle na jedan zdenac u kojem je bilo vode, jedna je žaba predložila da skoče u nj. Nato druga odgovori: “Draga, a kako ćemo izići iz zdenca, ako i on presuši?” Očito je, da nam u životu valja planirati, koje posljedice za budućnost mogu imati neki naši današnji postupci. Tako je po sebi razumljivo da je prije neke gradnje potrebno imati i nacrt i proračun. I mi planiramo svoje putovanje, svoj godišnji odmor, svoje kućne troškove. Ludo je živjeti od danas do sutra. Evo, upravo o takvoj mudrosti i o takvoj ludosti govori današnje Evanđelje (Mt 25, 1-13).


Pet ih bijaše ludih…


Svadba je uvijek događaj kojemu se svi vesele, a osobito mladi, tim više, ako imaju neku posebnu ulogu. U Isusovo vrijeme bio je svadbeni običaj, da mladenku u njezin novi dom prate njezine najbolje prijateljice. Bila je to čast. Možemo samo zamisliti, koliko su se dugo djevojke urešivale i uljepšavale… Dodatna draž tome bio je običaj da mladoženja “bane” iznenada, bez najave. I sada Isus pripovijeda kako je jedna mladenka imala čak deset prijateljica (djevica) koje su imale čast da je prate. Veli Isus da ih je pet bilo ludih. U čemu je ludost? U silnoj žurbi, ushićenosti i pometnji, zaboravile su uzeti ulja za svoje svjetiljke. Očito se bile toliko zanesene uređivanjem i izborom odjeće, da su zaboravile na ono što je ključno: kako uopće misle noću ići u pratnji, ako nemaju ulja za svoje svjetiljke? Na ono temeljno – ulje – zaboravile su, a bavile su se, očito, onim što je od drugotnog značenja – urešivanjem i uljepšavanjem.

Ima li ludosti u nama i oko nas? Ima, nažalost i to na isti način kao i u Isusovoj prispodobi. Zamjenjujemo bitno nebitnim, a nebitno bitnim. Uopće ne mora biti loše i grešno ono što nas zaokuplja i čime se bavimo. Riječ je jednostavno o tome da zaboravljamo ono što je jedino bitno – život s Bogom i u Bogu. Pogledajmo. Silnu snagu trošimo na to da nam se dijete upiše u željenu školu i da je završi. Radimo i više i teže da bismo si mogli priuštiti i ovo i ono. Kao da smo natjecatelji na olimpijskim igrama, dajemo se voditi načelom citius, altius, fortius (brže, više, jače). I onda ne zapažamo kako se sve više udaljavamo od svoje obitelji, otuđujemo od svojih bližnjih, odalečujemo do Boga. A neka se tu – ne dao Bog! – uključe i neke strasti, neki grijesi, eto nas kako ludujemo, ne misleći kako je sve prolazno. Baš kako veli Psalam: Dani su čovjekovi kao sijeno, cvate k’o cvijetak na njivi; jedva ga dotakne vjetar, i već ga nema, ne pamti ga više ni mjesto njegovo (Ps 103,15-16). Čemu sve ono što stječemo i postižemo, ako jednoga dana to sve ostaje iza nas? Živjeti od danas do sutra, živjeti samo za ovozemne vrijednosti ludost je, kao što je onim djevojkama bila uzaludna i ljepota i ukrašavanje i sjajne haljine… To nije ništa vrijedilo bez ulja za svjetiljke.


… A pet mudrih.


Veli Isus da je bilo pet mudrih djevica. Mudre su djevojke prvo pripravile ulje, pa su se onda dale na spremanje i ukrašavanje. Zar to nije očito? Mudre djevojke nisu zaboravile ni na ljepotu ni na ukrašavanje. Njihova se mudrost očituje u tome da su znale što je bitno, a što nebitno, što je prvotno, a što može slijediti tek nakon toga.

Upravo je u tome i naš život. Pravi Kristov vjernik ima zanimanje kao i svi drugi. Radi, trudi se, odgaja djecu, uređuje kuću, ide na godišnji odmor, bavi se sportom, druguje sa svojim prijateljima, ide na svadbu…, ukratko, naizvan život kao i svaki drugi čovjek. Međutim, pravi Božji čovjek u isto vrijeme zna što je temeljno i bitno. Kao prvo, ne želi činiti zlo, ne želi griješiti. Neće sudjelovati ni u kakvom zlu, kao što to na primjer može biti: prijevara, oholo ponašanje, nepoštovanje svojega i tuđega braka, nesavjesno rukovanje s općim dobrom… Nadalje, Božji čovjek stavlja Boga na prvo mjesto. Sluša Božju riječ. Ne zanemaruje molitvu i nedjeljnu misu. Nastoji vršiti Božje zapovijedi i to su prvotne vrijednosti u njegovu životu. I Isus je tako činio: jeo je i pio, išao na svadbu, posjećivao svoje prijatelje, sudjelovao na gozbama, ali je uvijek i u potpunosti vršio volju svoga nebeskoga Oca. I baš zato što je bio svome Ocu poslušan, prihvatio je strahotu križa. Zato Isus veli: Tražite stoga najprije Kraljevstvo i pravednost njegovu, a sve će vam se ostalo dodati. (Mt 6,33)


Bdijte, dakle, jer ne znate dana ni časa


One lude djevice su naknadno otišle kupiti ulja, ali je bilo prekasno. Nisu uspjele ući u svadbenu dvoranu. Nije nam ugodno slušati prispodobe i priče koje nemaju sretan završetak. Međutim, život je jednostavno takav. Onaj tko ne uči cijele školske godine, ponavljat će razred. Onome tko ne plaća svoje obveze, blokirat će se primanja… Tako je i za nas važno, da se oko dobra neprestano trudimo. Toliko puta odgađamo izvršavanje naših dobrih odluka… A ne znamo, hoće li sutra biti prigode. U svakom poslu, u svakom dobrom djelu, odlaganje je najpodmuklije zlo. Evo. Pomirit ću se sa svojim bratom? Stignem do Božića. Trebao bih ići redovito na misu? Kad se riješim ovih poslova oko kuće. Trebao bih se više posvetiti svojoj obitelji? Kad se riješim dugova. To je tako otrovno. Ne odbacujemo svoje dobre odluke, samo ih odgađamo. A u stvarnosti, kad odgađamo svoje odluke, zapravo ih odbacujemo. Zato Isus jednostavno veli: Bdijte dakle jer ne znate ni dana ni časa! To nije prijetnja. To nije zastrašivanje. Opomena je to da živimo razborito. Tako nas i Pavao opominje: Dok imamo vremena, činimo dobro svima, ponajpače domaćima u vjeri (Gal 6,10).

dr. Zvonko Pažin

dr. Zvonko Pažin

Župnik u Čepinu i profesor liturgike na KBF-u u Đakovu.
dr. Zvonko Pažin

P o v e z a n i   t e k s t o v i

Snalažljive djevice – razmišljanje uz 32. ne... Za čovjeka bi se moglo reći da je biće snova i planova, jer nema toga tko ne pravi planove i tko ne nastoji ostvariti svoje snove. Samo je pit...
32. nedjelja kroz godinu (A) – komentar evan... Evo zaručnika! Iziđite mu u susret! Mt 25, 1-13 »Tada će kraljevstvo nebesko biti kao kad deset djevica uze svoje svjetiljke i i...
32. nedjelja kroz godinu (A) – nacrt za homi... Uvod i pokajnički čin Prije nekoliko dana sjetili smo se naših pokojnika, razmišljali o svetima na nebu, ali i o smislu našeg vlastitog...
Meditacija uz 32. nedjelju kroz godinu (A) Dajte nam od svoga ulja Dok nisam vidio koliko to strašno puno vremena oduzima, rado sam igrao šah na računalu. Zanimljivo je to. Povuč...
33. nedjelja kroz godinu (A) – homilija Uvod i pokajnički čin Pobožan je onaj čovjek koji živi po Bogu, to jest, vrši njegove zapovijedi i slijedi evanđeoski put. Po Bogu živjet...