Skip to content

32. nedjelja kroz godinu (A) – nacrt za homiliju

1


Uvod i pokajnički čin


Prije nekoliko dana sjetili smo se naših pokojnika, razmišljali o svetima na nebu, ali i o smislu našeg vlastitog života. Evo, i danas nam Crkva nudi Božju riječ koja govori o smislu života i smrti, o tome kako čovjekov život nije ograničen samo na ovozemnu stvarnost, o tome kako Bog želi biti naš Otac kroza svu vječnost. Saberimo se na početku ove svete mise, pokajmo se za sve svoje grijehe i propuste da bi za nas i ova Božja riječ kao i cijelo slavlje bili plodonosni.

  • Gospodine, ti si nas stvorio na svoju sliku, jer si nas ljubio prije postanka svijeta. Gospodine, smiluj se!
  • Kriste, za nas, prijatelje svoje, položio si svoj život na drvetu križa. Kriste, smiluj se!
  • Gospodine, ti nas pozivaš na vječno zajedništvo sa sobom i sa svojim Sinom. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju


I najveći sveci imali su svojih napasti, imali su trenutaka kada su gotovo posumnjali u osnovne stvari u koje su vjerovali. Ponajčešće ta napast i te sumnje idu u ovome smjeru: ima li smisla naše nastojanje oko kršćanskog života, kad ionako ne možemo biti sigurni ima li stvarno nečega iza ovoga života ili ne? Rekao bih da svakom čovjeku ponekad dođu takve misli. Ima li stvarno nešto iza smrti? Isplati li se, prema tome, živjeti čestito? Usput rečeno, živjeti čestito isplati se uvijek, jer je čestit život u skladu s našom najdubljim ljudskom naravi. Međutim, ono mučno pitanje uvijek se iznova javlja: zar stvarno?


Nećemo da budete u neznanju


Slično je Pavao uočio među Solunjanima (1Sol 4, 13-18). Bit će da im se dogodila nekakva nesreća u kojoj su ljudi stradali ili neka epidemija koja je odnijela mnogo života. I ljudi su bili potreseni, bili su duboko ražalošćeni, neki od njih kao d su bili neutješni. Zato im Pavao piše: “Nećemo da budete u neznanju, braćo, o onima koji su usnuli”. Vjera u vječni život temelj je svake vjere. Za nas kršćane znakovito da Sveto pismo tvrdi kako je Bog nas stvorio na svoju sliku. Ako smo Bogu slični, onda za nas ne može biti trajne i konačne smrti. Nadalje, Isus jasno govori o vječnom životu. Kaže kako samo Sveto pismo Boga naziva Bogom Abrahamovim, Izakovim i Jakovljevim. “Nije on Bog mrtvih, nego živih”, zaključuje Isus. Isus zatim jasno govori onome razbojniku: “Još danas bit ćeš sa mnom u raju”. U svojom naučavanju redovito govori i vječnome životu, a u prispodobi o posljednjem sudu govori kako će ljudi biti razlučeni prema tome koliko su dobra činili, da bi ušli u konačnu vječnost. Ne varajmo se. To je temelj naše vjere. Bez toga naša vjera ne bi imala smisla. Tako Pavao na drugom mjestu tvrdi: “Ako se samo u ovom životu u Krista ufamo, najbjedniji smo od svih ljudi” (1 Kor 15,19). To je naše znanje i to je naša vjera. Ima i onih ljudi koji, možda, priznaju dobrotu evanđelja, ispravnost Božjih zapovijedi, koji tvrde da je dobro živjeti prema kršćanskim načelima, ali koji u isto vrijeme ne mogu prihvatiti vjeru u uskrsnuće. To mogu biti i dobri i čestiti ljudi, ali ne i kršćani, Jer kršćanin bez vjere u uskrsnuće nije kršćanin.


Da ne tugujete kao drugi koji nemaju nade


Pavao dalje veli: “Da ne tugujete kao oni koji nemaju nade”. To je stvarno odmjereno rečeno. Dvije su krajnosti. Jedna bi bila takvo tugovanje za pokojnicima, kao da nemamo nade. Događaju se, nažalost, stvarno tragične pogibije. Konačnom, rat je iza nas sa svim svojim strahotama. Tu su i tolike teške nesreće i stradanja u prometu. K tomu dolaze iznenadne i teške bolesti koje odnose živote i starijih i mlađih. I onda odjedanput se u kući i u srcu osjeti strašna praznina. I strašna bol. Događa se u takvim prilikama da se žalujući zatvore u svoju žalost i žalovanje i da ostatak života nikako iz toga ne izlaze, kao da nemaju kršćanske nade o vječnom životu. Nije to kršćanski stav. Pokojnima pokoj vječni, a nama živima Bože daj ustrajnost u dobru i vjeru u vječni život.

Postoji i druga krajnost. Neki nazovi pravi kršćani prekoravat će oni koji imalo tuguju za svojim pokojnicima, jer to je, eto, nekršćanski. Ne i ne! Pavao ne govori da ne treba tugovati, nego da ne treba tugovati kao pogani bez nade. Žalovanje je redovit i razumljiv proces koji se događa u čovjeku zbog gubitka bliske osobe. Ta i Isus je plakao za prijateljem Lazarom! Tugovanje je duboko ljudski čin, ono je izraz ljubavi prema pokojniku i razumljivo je da će bliska osoba koja je umrla cijeloga našega života imati posebno mjesto u našemu srcu. To je razumljivo i to je normalno. Prema tome, ako tugujemo, onda trebamo tugovati kao kršćani. Žalujemo i tugujemo, jer nas srce boli, ali u isto vrijeme imamo u svome srcu čvrstu nadu uskrsnuća mrtvih. Zato je u našem tugovanju uvijek prisutna i uskrsna pjesma, uskrsna nada, pa i uskrsna radost, jer ćemo se u vječnosti susresti s našim pokojnima.


Ako vjerujemo da je Isus umro i uskrsnuo


Evo konačnog utemeljenja naše nade i vjere u vječni život. Pavao veli: “Doista, ako vjerujemo da je Isus umro i uskrsnuo, onda će Bog i one koji usnuše u Isusu, privesti zajedno s njime.” Pogledajmo. Sve vjere svijeta govore o nekakvom vječnom životu. I mi kršćani. Međutim, mi imamo Isusa koji je prvijenac onih koji su umrli i uskrsnuli. On je već prošao tim putem. On je uskrsnuo i ukazao se učenicima. Njegovo uskrsnuće temelj je propovijedanja apostola. Krist je umro za nas, ali je za nas i s nama uskrsnuo. Pavao kasnije tumači: Mi u nevoljama ovoga života s Isusom zajedno umiremo, da bismo s njime uskrsnuli. Zapravo, već sada, snagom njegova vazmenog otajstva po Duhu Svetome u nama struji nebeski život, mi smo već sada u Kristu dionici nebeskih visina. Krist je naš Spasitelj, naša Glava i Prvijenac. U njemu i po njemu imamo pouzdan pristup nebeskim tajnama. Cijeli je naš život po Kristu i u Kristu i s Kristom. To je razlog zašto su toliki veliki i sveti ljudi bili ispunjeni tolikim žarom i tolikom radošću. To je razlog zašto, na primjer, na kršćanskim grobovima piše “usnuo”, “počiva”, “u Kristu”. Pavao zaključuje današnji odlomak: “I tako ćemo uvijek biti s Gospodinom. Tješite se dakle uzajamno ovim riječima”. Nakon tragedije koja se zacijelo dogodila među kršćanima u Solunu Pavao ih poziva da se međusobno tješe ovom kršćanskom nadom. To je i nama poziv. Dok tugujemo valja nam se izdignuti iznad očajanja, trebamo se međusobno tješiti i pomagati upravo riječima vjere. Gospodin je trpio, umro je ali i uskrsnuo. To nam je jedini put. Kroz nevolju i patnju preko smrti stići do uskrsnuća s Gospodinom. Jer, njegova je riječ neprevarljiva, a njegova obećanja čvrsta.

dr. Zvonko Pažin

dr. Zvonko Pažin

Župnik u Čepinu i profesor liturgike na KBF-u u Đakovu.
dr. Zvonko Pažin

P o v e z a n i   t e k s t o v i

Snalažljive djevice – razmišljanje uz 32. ne... Za čovjeka bi se moglo reći da je biće snova i planova, jer nema toga tko ne pravi planove i tko ne nastoji ostvariti svoje snove. Samo je pit...
32. nedjelja kroz godinu (A) – komentar evan... Evo zaručnika! Iziđite mu u susret! Mt 25, 1-13 »Tada će kraljevstvo nebesko biti kao kad deset djevica uze svoje svjetiljke i i...
32. nedjelja kroz godinu (A) – homilija   Uvod i pokajnički čin Svake nas nedjelje Božja riječ prosvjetljuje da uvidimo što je doista važno i potrebno. Pomaže nam da uvi...
Meditacija uz 32. nedjelju kroz godinu (A) Dajte nam od svoga ulja Dok nisam vidio koliko to strašno puno vremena oduzima, rado sam igrao šah na računalu. Zanimljivo je to. Povuč...
Krist Kralj (A) – nacrt za homiliju Uvod i pokajnički čin Na početku knjige Otkrivenja Ivan navodi Gospodinove riječi: "Ja sam Alfa i Omega, govori Gospodin Bog - Onaj koj...