Skip to content

32. nedjelja kroz godinu (B) – nacrt za homiliju


Uvod i pokajnički čin


Puno je toga vrijednog i lijepog u ljudskom životu. Mi se veselimo i zdravlju i uspjehu u poslu i svemu onome što nam život čini lakšim i ljepšim. Veselimo se kad dođemo do svog stana, do automobila, do mogućnosti da lijepo provedemo ljeto… Sve su to Božji darovi i hvala Bogu na tome. Međutim, sve je to u isto vrijeme i privremeno i propadljivo. Ima, ipak, nešto u ovome svijetu i u ovome životu što ima trajnu vrijednost i što nikada ne propada. To su dobra djela učinjena iz ljubavi. To je ono što se uvijek isplati, to je ono što nas čini pravim ljudima, to je ono po čemu postajemo najsličniji Bogu, jer je Bog ljubav. O tome nam danas govori Božja riječ. A htjeli bismo je plodonosno primiti, kao što bismo htjeli i dostojno proslaviti ovu euharistiju. Zato ćemo na početku zazvati na nas Božje milosrđe.

  • Gospodine, nas i sav svijet stvorio si jer si nas od početka ljubio. Gospodine, smiluj se!
  • Kriste, prije postanka svijeta određen si za našeg Spasitelja. Kriste smiluj se!
  • Gospodine, ti nas pozivaš da budemo u ovome svijetu oruđe tvoga milosrđa i tvoje ljubavi. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju


Bajke i priče volimo. Tamo se sve tako lijepo posloži. Eno, glavni junak u pravom trenutku pomogne nekom nevoljniku, nekom čovjeku ili čak nekoj slabašnoj životinjici, kad gle, taj se nevoljnik pretvori u spasitelja. Tako se ispostavi da je bijedni prosjak zapravo kraljević, da je siromašna starica dobra vila, a neka nemoćna životinjica zapravo dobri čarobnjak. Pa onda glavni junak, koji je ne razmišljajući ni o kakvoj nagradi pomogao nevoljniku, doživi da bude stostruko nagrađen. A sve zato jer je bio dobra srca te mu je Bog dao da u pravom trenutku pravoj osobi iskaže milosrđe. I onda, naravno, mislimo, to je svijet bajki i u bajkama je to moguće. A u životu? Svakodnevni je život nešto bitno drugačije, on je bojno polje gdje vrlo često pobjeđuju i vladaju oni koji su silni, bezobzirni, nasilni i bezdušni.


Povijest Ilije i udovice iz Sarfate


A evo, kao da se neka slična, bajkovita potka znade naći i u nekim biblijskim izvješćima. Kao na primjer u današnjem prvom čitanju (1Kr 17, 10-16). Dolazi Ilija siromašnoj udovici koja je imala sina. Udovica je posjedovala još samo malo brašna u ćupu i nešto ulja u vrču. Ilija ju je nagovorio da od toga prvo njemu spremi obrok, a tek onda za sebe i za svoga sina. Žena je povjerovala i – gle! Božjim čudom nije nestajalo više ni brašna ni ulja dokle je god glad vladala onim krajem. K tome, kad se udovičin sin na smrt razbolio i gotovo izdahnuo (što stoji u sljedećem odlomku koji danas nismo pročitali), Ilija ga je ozdravio. Stvarno, kao u bajci. Pomogneš namjerniku kojega nisi ni čuo ni vidio i za kojega ne znaš što je i čime se bavi i gle – to ti se stostruko isplati. Pa bismo onda mogli pomisliti da tako nešto ima samo u bajkama i u bajkovitim biblijskim pričama. No promotrimo bolje ovo izviješće.


Okolnosti spomenutih događaja


Promotrimo, ipak, malo podrobnije što se zapravo dogodilo. U gradu je glad. Ona udovica je sama i nezaštićena i zacijelo siromašnija od većine stanovnika onoga grada. Obuzeta je strašnom tjeskobom. Ostalo joj je namirnica samo za jedan obrok. I, zacijelo, nije joj toliko strašno što će ona gladovati i možda umrijeti od slabosti i iscrpljenosti, nego joj je strašno što će njezin sin, taj maleni dječak, također umrijeti. A strašno je gledati vlastito dijete kako umire, dok mu ne možeš pomoći. I gle, dolazi čovjek, a ipak se po nečemu vidjelo da je Božji čovjek. Dolazi, dakle, taj čovjek i traži ono posljednje od te udovice, da posljednji obrok za sebe i svoga sina podijeli s njime, i to tako da prvo njemu zgotovi da blaguje. Ilija joj obećava da će se, po Gospodnjoj riječi, zbiti čudo da u njezinu ćupu neće nestati brašna ni u vrču ulja.

Žena je povjerovala. Tko zna kako i zašto. Vjerojatno je to bila pobožna žena. Možda je to učinila iz očaja u smislu: ovo je ionako posljednji obrok, pa što Bog da. Ako i izgubim taj posljednji obrok, izgubila sam samo jedan obrok. A ako je to stvarno istina, spasit ću sebe i sina. Onim jedim posljednjim obrokom ne bih spasila ništa. Možda su se takve misli rojile glavom te žene. Ne znamo. Međutim ono što je najvažnije, udovica je postupila kako je Ilija rekao. Povjerovala je. I bilo joj je blagoslovljeno. Čak je po istom proroku dobila da joj je sin ozdravio od smrtne bolesti.


Mi vjernici?


Ne moramo se izgovarati. Svakodnevno imamo prigode činiti djela milosrđa. Namjerno velimo djela milosrđa, jer ona mogu biti i tjelesna i duhovna. I to je ono što se uvijek isplati. To je ono što je uvijek vrijedno. Govorimo o djelima milosrđa. Evo što nam o tome govori kršćanska tradicija. Ona čak nabraja tjelesna djela milosrđa pa veli da su to: gladna nahraniti, žedna napojiti, siromaha odjenuti, putnika primiti, bolesnika i utamničenima pohoditi, itd.… Kao duhovna djela milosrđa navodi: dvoumna svjetovati, neuka poučiti, grešnika pokarati, žalosna utješiti, uvredu oprostiti, nepravdu podnositi, za žive i mrtve moliti. Koliko se oko svega toga trudimo? Koliko smo od svega toga propustili? A koliko bismo mogli učiniti! Naravno, zacijelo nam se neće odmah uzvratiti u nekom vidljivom obliku kao što je to bilo s onom udovicom, ali ostaje ono što je najvažnije. Budemo li se oko tih djela milosrđa trudili, već sada ćemo imati duboki duhovni mir i radost. Već sada ćemo osjećati da smo sinovi Oca nebeskoga koji daje da kiša pada pravednima i nepravednima. Već sada ćemo odražavati Božje lice u svijetu, tj. njegovu dobrotu i milosrđe, već sada ćemo biti nebesnici. A ono o čemu nam govori kršćanska tradicija, tako je jednostavno. Nabrajajući duhovna i tjelesna djela milosrđa kršćanska nam tradicija zapravo govori da se prema ljudima postavljamo onako kako bismo se postavljali prema nama najbližima, npr. prema našoj djeci ili kao što bismo htjeli da se ponašaju drugi prema nama. I puni strpljivosti, nježnosti, svakovrsne pažnje. Da budemo drugima blizi, ljubazni i puni ljubavi onako kako je i Bog prema nama. I gle – nebo će se spustiti na zemlju. Tako neka bude. Amen.

dr. Zvonko Pažin

dr. Zvonko Pažin

Župnik u Čepinu i profesor liturgike na KBF-u u Đakovu
dr. Zvonko Pažin

P o v e z a n i   t e k s t o v i

Kupuje li se budućnost novcem? – razmišljanj... Događaj opisan u današnjem evanđeoskom odlomku (Mk 12, 38-44) prigoda nam je razmišljati o značenju i ulozi novca u našem ljudskom životu, a n...
32. nedjelja kroz godinu (B) – homilija Uvod i pokajnički čin Uglavnom ćemo se složiti da nam se osobito ne sviđaju ljudi koji se pretvaraju da su nam prijatelji a, zapravo, i...
Govor vjere – uz evanđelje 32. nedjelje kroz godin... Dati riječ Bogu ili znakovima moći Tko je barem povremeno pratio osvrte, zaključke, pitanja, stavove i izvješća o nedavnoj Biskupskoj...
32. nedjelja kroz godinu (B) 1Kr 17,10-16 Sve ono što je Izrael postao nakon izlaska iz Egipta došlo je u pitanje. Stoga se Ilija pojavljuje iznenada kako bi najavi...
Između bogataša i udovice – razmišljanje uz ... U današnjem evanđeoskom odlomku vidimo kako Isus iznosi zaključke o socijalnom stanju u društvu svoga vremena, te time svojim sunarodnjacima...
Do NOT follow this link or you will be banned from the site!