Skip to content

4. nedjelja kroz godinu (A) – homilija


Uvod i pokajnički čin


Ljudi teže za prvim mjestima, zlatnim medaljama i medaljama za zaslužne građane. Neki su tražili da još za njihova života ulice i gadove nazivaju njihovim imenima. Pitamo se: u čemu je čovjekova prava veličina, ona koja ostaje kroza svu vječnost? O tome nam govori današnja Božja riječ. Otvorimo svoje srce toj riječi i svetim otajstvima koja započinjemo slaviti. Zazovimo na se Božje milosrđe.

  • Gospodine, ti si maleni izraelski narod izabrao da bude tvoje baština iz koje će niknuti spasenje za cijeli svijet. Gospodine, smiluj se!
  • Kriste, bio si ponizan do smrti, smrti na križu. Kriste, smiluj se!
  • Gospodine, ti i nas pozivaš da u jednostavnosti srca ljubimo tebe iznad svega, a bližnje svoje kao same sebe. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju


Ljudi se rado sakrivaju iza određene titule, naglašavaju svoje podrijetlo, svoju naobrazbu, svoje slavne pretke. Pa se onda lako može dogoditi da čovjek sam sebi umisli i puno više od onoga što jest i što vrijedi, da zaboravi ono ljudsko u sebi i – što je još gore – da ne vidi ono ljudsko i istinsko vrijedno u jednostavnu i običnu čovjeku. Danas smo čuli zanimljiv odlomak iz Prve poslanice svetoga Pavla Korinćanima (1Kor 1,26-31). Korint je bio lučki i kozmopolitski grad. Bilo je u njemu i Grka i Rimljana, Židova i pripadnika ostalih azijskih naroda. Bilo je grčkih filozofa, rimskih govornika, židovskih učitelja, bogatih brodovlasnika i trgovaca, ali je, u isto vrijeme, bilo puno siromašnih radnika i robova.


Nema mnogo mudrih


Nije bilo lako Pavlu propovijedati u Korintu niti podržavati tek začetu kršćansku zajednicu. Naime, u prvoj je kršćanskoj zajednici bilo dosta običnih i siromašnih ljudi. A u isto je vrijeme u Korintu bilo mudrih i vještih filozofa i govornika kao i sposobnih židovskih pismoznanaca. Svi su oni bili skloni s visoka gledati na kršćane koji su većinom bili priprosta roda, siromašni i ne baš obrazovani. Pa su se onda neki kršćani počeli kolebati: kako da se oni suprotstave mudrim i vještim filozofima i židovskim pismoznancima? Da nisu, možda, ipak kršćani u zabludi? Premalena su zajednica, neugledna i prejednostavna.

Pavla, naprotiv, ni malo ne zabrinjava nizak društveni položaj korintskih kršćana. Mirno govori: Gledajte, braćo, sebe, pozvane: nema mnogo mudrih po tijelu, nema mnogo snažnih, nema mnogo plemenitih. Kad bismo se danas malo osvrnuli po crkvi – što, naravno, nećemo učiniti, jer nema potrebe! – vidjeli bismo isto. Obični smo ljudi. Međutim, jeste li zapazili što Pavao za njih veli? To da su pozvani. Tu je i naša snaga, mudrost i jakost. Bog nas je pozvao u život. Bog nas je po svetom krstu pozvao u svoju Crkvu i u svoje nebesko kraljevstvo. Zato se ne želimo osvrtati na svoje podrijetlo, značenje, stupanj obrazovanja ili mjesto na društvenoj ljestvici. Bog nas je pozvao. Ovdje smo, jer je to Bog htio. To nam je dovoljno.


Lude svijeta izabra Bog


Sad Pavao ide dalje. Maloprije je bio rekao da među kršćanima, možda, nema mnogo mudrih po tijelu, to jest mudrih prema mjerilima ovoga svijeta. Međutim, to nipošto ne znači da kršćanin nije mudar. Baš naprotiv: ako je spoznao Krista, koji je sama Mudrost, ako kroči putem njegova evanđelja, onda je itekako mudar i to u najvećoj i najvažnijoj mudrosti za čovjeka, u mudrosti koja daje smisao i odgovor i za sadašnji i za budući život. Zato Pavao hrabro dalje nastavlja i sokoli svoje vjernike. Veli: Nego lude svijeta izabra Bog da posrami mudre, i slabe svijeta izabra Bog da posrami jake; i neplemenite svijeta i prezrene izabra Bog, i ono što nije da uništi ono što jest… Upravo tako. Pogledajmo: zar nije i sam naš Gospodin Isus Krist tako izgledao u očima svojih protivnika? I lud i slab i prezren i odbačen? Pa ipak, kad je bio do kraja prezren i odbačen, kad je bio najslabiji, kad je bio odbačen, kad je na križu umirao, upravo tada je bio najjači i upravo je tada pokazao da je Božja mudrost jača od svega i da Božja ljubav pobjeđuje i samu smrt, što se i pokazalo u Kristovu uskrsnuću.

Naravno, i mi smo tu. Možemo izgledati ludi zato što poštujemo drugog čovjeka, što praštamo, što savjesno vršimo svoje dužnosti, što čuvamo svetinju vlastite obitelji, što ustežemo ruku od krađe i prijevare, što se ne borimo za prva mjesta, što se ne iscrpljujemo zbog velikih materijalnih probitaka. Međutim, Duh Gospodina našega Isusa Krista koji je u nama čini nas mudriji od mudrijaša ovoga svijeta i snažnijima od silnika ovoga svijeta. I zato imamo svoj mir. Eto, upravo za tim težimo i takvima bismo htjeli biti u što većoj mjeri.


Da se ni jedan smrtnik ne bi hvalio pred Bogom


Završava Pavao s važnom napomenom: …da se ni jedan smrtnik ne bi hvalio pred Bogom. Sve to što jesmo i sve to što postižemo, čisti je Božji dar. Ako kažemo da je ludo da se čovjek pouzdaje u svoju tjelesnu snagu, u snagu svoga uma u čvrstoću svojih političkih veza, u silu svojega bogatstva, jednako je tako ludo da se čovjek hvasta svojim duhovnim postignućima. Sve ako bi čovjek savršeno molio, silnu pokoru činio, razdao sav svoj imutak, kako veli Pavao, a kad bi se svime time hvalio kao svojim postignućem, bio bi mu to uzaludno. Gdje je oholost i uznositost, tamo nema Boga. Naprotiv, za sve što god postižemo u duhovnom životu, trebamo Bogu zahvaliti. Božji je to dar. Mi se možemo radovati, ako uspijevamo suzbijati u sebi mržnju i zavist, možemo se veseliti svaki puta kad učinimo kakvo dobro djelo. Možemo na svoj način biti ushićeni kada vidimo kako napredujemo u dobru. Ali u svemu tome trebamo gledati čisti Božji dar. Nitko se ne može i ne smije hvastati. Niti ja svojim svećeništvom niti vi time što ste od malih nogu u crkvi ili što niste sudionici privatizacijskih afera… Za sve ono što jesam kao vjernik, Bogu zahvaljujem i molim ga da svoju milost izlije na svakoga čovjeka.

Slično danas u evanđelju proglašava i sam Isus. Veli: Blago siromasima duhom, blago progonjenima zbog pravednosti, blago gladnima i žednima pravednosti, blago mirotvorcima, blago čistima srcem… Ne govori se o silnima i strašnima, o mudrima i o mudracima. Čovjek je velik onoliko koliko je u njemu velik Bog. Sve ostalo je tlapnja, baš kao mjehur od sapunice.

dr. Zvonko Pažin

dr. Zvonko Pažin

Župnik u Čepinu i profesor liturgike na KBF-u u Đakovu.
dr. Zvonko Pažin

P o v e z a n i   t e k s t o v i

4. nedjelja kroz godinu (A) Blaženstva - pogled na novi svijet, u vječnost Jednom, kad prođu nebo i zemlja, oni koji uđu sa Gospodinom u vječnost neće više imati nej...
Poradi Isusa – razmišljanje uz 4. nedjelju k... Odlomak današnjeg Evanđelja (Mt 5, 1-12a) donosi nam poznati Isusov proglas blaženstava kojim je otvorio svoj govor na gori. Njegove riječi su...
4. nedjelja kroz godinu (A) – komentar evanđ... Blago siromasima duhom Mt 5, 1-12 Ugledavši mnoštvo, uziđe na goru. I kad sjede, pristupe mu učenici. On progovori i stane ih naučavat...
4. nedjelja kroz godinu (A) – nacrt za homil... Uvod i pokajnički čin Središnji dio Isusovog naviještanja i najvažniji njegov govor svakako je Govor na gori, odnosno njegova blaženstv...
33. nedjelja kroz godinu (A) – homilija Uvod i pokajnički čin Pobožan je onaj čovjek koji živi po Bogu, to jest, vrši njegove zapovijedi i slijedi evanđeoski put. Po Bogu živjet...