Skip to content

4. nedjelja kroz godinu (A)


Blaženstva – pogled na novi svijet, u vječnost


Jednom, kad prođu nebo i zemlja, oni koji uđu sa Gospodinom u vječnost neće više imati nejasnoća, neće više trebati pouke, neće biti ni Hrama, ni Svetog Pisma. Neće više trebati reći ni jednu jedinu riječ jer vidjet ćemo ga kao što Jest. Tamo će konačno čovjekovo znanje, želje i život postati jedno – postat će vječni, ničime ograničeni. A dok se to ne dogodi, Gospodin nas svojom Riječju vodi put tog života, privlači nas sebi svojim uputama.

Te upute, tu Riječ nije lako čuti, nije lako svoj život usmjeravati tragom vječnosti. Kome su riječi evanđelja koje smo upravo čuli hit (Mt 5, 1-12a)? Tko im se divi? Tko ih uze za svakodnevni program svog života? Malo ih je. Kraljevstvo Božje i čovjekovo kraljevanje su dva ne samo različita, nego često i oprečna načina razmišljanja i života. Jer Isus je Sin Očev i brat svima a čovjek je najčešće bez Oca i bez braće; ide mimo ili čak protiv svih pa, u konačnici, i protiv sebe.

A Isus je, odrekavši se svog božanstva, došao živjeti među nas ljude kao čovjek s čovjekom, postao nam brat. Kao čovjek je živio prvi dio onoga što nam danas govori: bio siromašan, mnogočime ožalošćen, krotak, gladan i žedan pravednosti, milosrdan, čist srcem, mirotvorac, progonjen i ubijen.

Darom Očevim, zahvatom silom Očeve koji ga je uskrisio od mrtvih, na njemu se ostvario i drugi dio: zadobio je Kraljevstvo, utješen je, baštini zemlju, nasićen je pravednošću, zadobio milosrđe, gleda Boga i Sin je Božji.

Taj isti put kojim će sam poći u vječnost, Isus nama predlaže. To je put do ispunjenja identiteta sina Božjega, to je put života. Taj put čovjeku nije lako prihvatiti: svatko od nas ima svoje strahove, svoje predrasude. Osim toga, to nije suvremeno: razgovori koji se danas vode na ulici, u kafiću, pa i među nama samima, često ne upućuju u tom pravcu. Ni opća klima u sredstvima javnog priopćavanja ili medijima, ne pridonosi tome. Naprotiv, često puta kao da želi odvući: zar Crkva ni u 21. stoljeću ne kani mijenjati svoj stav, kažu nam?

Problem je, navodno, što Crkva ima krute dogme. Rijetko se, s druge strane, čuje da netko od onih navodno „suvremenih“, navodno „otvorenih“ za druga mišljenja, uđe u dijalog i kaže što je to neispravno i nečovječno u nauku Crkve, gdje to Crkva ide protiv čovjeka? Koja od crkvenih uputa je štetna za obitelj, za društvo u cjelini?

Ili, podignimo, braćo i sestre, pogled malo više i pitajmo se kakav bi to trebao biti čovjek koji će izgrađivati društvo 21.,22. i narednih stoljeća. Svakako bi trebao biti čovjek nesebičan, ne pohlepan da svijet ne strovali u rat ili ekološku propast, suosjećan i otvoren za probleme oko sebe pa i cijelog čovječanstva, ne ohol nego discipliniran u prihvaćanju pravne države i prava drugoga te snage razuma i istine, željan pravednosti, na svim razinama, plemenit i širokog srca za promicanje i unapređivanje svih oblika života i kulture, otvorenog i ka istini usmjerenog duha, mirotvorac te spreman i boriti se i trpjeti za dobro a ne neki poltron ili čovjek beskičmenjak-borac samo za vlastiti džep.

Evo, a nije li to čovjek kojeg oslikavaju blaženstva koja nam je izrekao Gospodin Isus? U čemu bi vjernik zbog svoje vjere onda trebao biti smatran staromodnim? U čemu neispravan?

Zbog toga što brani pobačaj? A tko bi od nas ili od njih koji brane pravo žene da odluči o tome hoće ili neće ubiti dijete, tko bi volio biti ubijen-pobačen? Tko bi od njih svojoj majci odobrio – da mu sad prizna kako ga je htjela pobaciti, ali da ju je spriječila sami neka viša sila – tko bi od tih naprednih i slobodoumnih svojoj majci rekao: imala si potpuno pravo na to! Tko bi od njih svoj život dao pod nečije pravo pa radilo se to i o majci? Samo zbog materijalnih uvjeta ili srama od susjeda? Nije li Bog jedini Gospodar života a ne babe iz komšiluka i eventualno iznenađene i zaprepaštene rođake i kolegice?

Riječ Blaženstva jest Isusova riječ nama. Njome izlazi u susret čovjeku koji traži istinu o sebi; one čovjeka uvode u stvarnost bez privida. Društvo koje bi po njima živjelo išlo bi prema punom razvitku svih svojih potencijala, i duha i tijela: i u čovječnosti, i u gospodarstvu i u kulturi. One su lijek našim zlima, istina koja liječi srce od laži i obmana kojima je često podložno.

Duh kojim odiše ovaj govor i uz čiju pomoć ga je moguće živjeti, daje On, samo ako mu se dovoljno otvorimo, daje neusporedivu bistrinu i jasnoću. On nam vraća pravo lice Oca nebeskoga i naš lik – njegova smo djeca!

Nije slučajno, stoga, da je Crkva ove riječi uzela i u bogoslužju na dan Svih Svetih. Riječi Blaženstava se pokazuju kao putokaz, kao mali prozorčić u onu stvarnost koju ćemo, nadamo se, uživati kroz svu vječnost; bez obzira što nam je to možda prejako svjetlo pa nas bole oči duha dok ga promatramo. Ipak, učimo se, pripravljajmo se za ono svjetlo u kojem ćemo ga vidjeti kao što Jest, kad bude s našeg oka svake suze nestalo i kad bude zasićena svaka naša želja. Kad bude postalo jasno da On nije samo ljubav, milosrđe nego i blaženstvo – sreća bez kraja (sv. Augustin)!

dr. Ivica Čatić

dr. Ivica Čatić

Župnik u Rumi, profesor Novoga zavjeta na KBF-u u Đakovu i urednik stranice sveto-pismo.net
dr. Ivica Čatić

P o v e z a n i   t e k s t o v i

Poradi Isusa – razmišljanje uz 4. nedjelju k... Odlomak današnjeg Evanđelja (Mt 5, 1-12a) donosi nam poznati Isusov proglas blaženstava kojim je otvorio svoj govor na gori. Njegove riječi su...
4. nedjelja kroz godinu (A) – komentar evanđ... Blago siromasima duhom Mt 5, 1-12 Ugledavši mnoštvo, uziđe na goru. I kad sjede, pristupe mu učenici. On progovori i stane ih naučavat...
4. nedjelja kroz godinu (A) – homilija Uvod i pokajnički čin Ljudi teže za prvim mjestima, zlatnim medaljama i medaljama za zaslužne građane. Neki su tražili da još za njihov...
4. nedjelja kroz godinu (A) – nacrt za homil... Uvod i pokajnički čin Središnji dio Isusovog naviještanja i najvažniji njegov govor svakako je Govor na gori, odnosno njegova blaženstv...
Usmjeriti se prema Kristovu kraljevstvu – ra... Konac liturgijske godine na jasan i izričit način nas podsjeća i na smisao našega kraja života. Zato nas i svetkovina Krista kralja uči sagledav...