Skip to content

5. korizmena nedjelja (A) – homilija


Uvod i pokajnički čin


Evanđelja navode kako je Isus uskrisio od mrtvih Jairovu kćer i jednako tako mladića iz Naina. Danas nam Ivanovo evanđelje opširno opisuje zgodu kako je Isus uskrisio od mrtvih svoga prijatelja Lazara (Iv 11, 1-45). Znamo: sve je njih Isus vratio u njihov redoviti život kojim su živjeli prije svoje smrti. Međutim, Isus je uskrsnuo u novinu života, uskrsnuo je tako da više ne bude podložan ni boli ni smrti. Uskrsnuo je u svome tijelu za vječnost. Tome se uskrsnuću i mi nadamo. S Kristom trpimo da bismo onda, njegovom milošću, bili dostojni i njegova uskrsnuća. Evo, da bismo današnju radosnu vijest dostojno čuli i prihvatili i ova sveta otajstva proslavili, pokajat ćemo se za sve svoje grijehe i propuste.

  • Gospodine, ti si Bog živih, a ne mrtvih, u tebi svi žive. Gospodine, smiluj se!
  • Kriste, svojim uskrsnućem otvorio si nam širom vrata Nebeskoga kraljevstva. Kriste smiluj se!
  • Gospodine, ti nas pozivaš da budemo vjerni Duhu kojega primamo, te tako budemo dostojni navjestitelji tvoje radosne vijesti spasenja. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju


U Ivanovu evanđelju često se suprotstavljaju svijet i nebesko kraljevstvo, odnosno duh i tijelo. Svijet se protivi Božjem kraljevstvu, a tijelo Duhu. Tako, na primjer, čitamo: Duh je onaj koji oživljuje, tijelo ne koristi ništa (Iv 6,63). Iz naviještanja Crkve može se steći dojam da ona govori isključivo o duhovnim i nadzemaljskim vrjednotama, tako da bi sve, što bi bilo od ove zemlje, bilo, ako ne baš protivno Bogu, ono čovjeka sigurno odvraća od njegova pravog cilja.


Vi niste u tijelu, nego u Duhu


Kao da i Pavao danas govori na takav način (Rim 8, 8-11). Veli: Oni koji su u tijelu, ne mogu se Bogu svidjeti. A vi niste u tijelu, nego u Duhu, ako duh Božji prebiva u vama. Međutim, Pavlova misao ovdje nipošto nije tako jednostavna i jednostrana. On ovdje, zapravo, hoće reći da bi bili izgubljen oni koji bi se pouzdavali samo u tijelo, koji uopće ne bi bili u Duhu. Nema ovdje govora o preziranju tjelesnoga i naravnog života, jer je Bog sve stvorio, i ono duhovno i ono tjelesno. Upravo zbog toga Pavao na drugom mjestu osuđuje one: koji zabranjuju ženiti se i nameću uzdržavati se od jela što ih je Bog stvorio da ih sa zahvalnošću uzimaju oni koji vjeruju i znaju istinu. I nastavlja: Doista, svako je Božje stvorenje dobro i ne valja odbaciti ništa što se uzima sa zahvalnošću jer se posvećuje riječju Božjom i molitvom (1 Tim 4,3-5). Dakle, kada Pavao ovdje kaže da kršćani ne bi trebali biti u tijelu misli u prvom redu na pogane i bezbošce koji traže samo ovozemne radosti i užitke, koji se predaju požudama tijela. Međutim, Pavao na određeni način misli i na Židove. Oni su se tada pouzdavali u tijelo, tj. u to da su po krvi Židovi, da su obrezani i da obdržavaju zakone o čistoći, žrtvama i slično. U Pavla je, inače, snažan naglasak na tome da smo besplatno spašeni žrtvom Isusa Krista i zato je važno da čovjek s vjerom prihvati to spasenje, što se ostvaruje u krštenju, te da onda nastoji prema tome i živjeti.

Što nam govore ove riječi? Koji puta je tanka razdjelnica između onoga što je razumljivo i dobro i onoga što znači podilaženje strastima. Mi molimo za kruh svagdanji. Radimo svojim rukama. Trudimo se uzdržavati svoju obitelj. Skrbimo se za zdravlje. Nastojimo podići blagostanje vlastite obitelji i našega društva. I sve je to u skladu s onim što je Bog rekao da zemlju sebi podložimo (Post 1,28). To je, nadalje, u skladu s onim što Pavao veli da trebamo s mirom raditi i svoj kruh jesti (2 Sol 3,12). Ali, evo događa se da itekako pretjeramo. Pa onda živimo, kao da je čovjekov život sveden samo na ovu zemlju i kao da je jedino važno skrbiti za ovozemni život. Sve naše misli, sva naša stremljenja, sve naše želje, sva naša maštanja, sve naše čežnje bivaju onda usmjerene samo prema ovozemnim probicima. Pa onda zaboravljamo na Božje zapovijedi, zaboravljamo na ljubav prema bližnjima, na molitvu, na vjerski život općenito. Evo samo primjera: tko od nas svake večeri u svojoj kući veli: Evo, na deset minuta ugasit ćemo sve televizore i računala i na miru se pomoliti? Kada su u pitanju djela ljubavi prema potrebitima i prema bližnjima općenito, kada je u pitanju nešto što je stvarno samo duhovno, koliko uzmemo vremena i snage? Zato se mudro veli u Knjizi mudrih izreka: Bolje je malo sa strahom Gospodnjim nego veliko blago i s njime nemir (Izr 15,16).


Zaplaka Isus


Istu nam pouku na veoma dirljiv način daje danas i Gospodin Isus (Iv 11, 1-45). Lazar, brat Marte i Marije naglo je umro. A Lazar je bio Isusov istinski prijatelj. Toliko je puta Isus u njegovoj kući našao utočište, okrjepu i mir, okružen ljubavlju i pažnjom Lazara i njegovih sestara. Ivan danas tankoćutno izvješćuje kako je Isus bio sav potresen kad je vidio tolike suze ne samo Marte i Marije, nego i mnogih drugih Židova. Lazar je, očito, bio divan čovjek. Svi su za njim iskreno plakali. I, kad je došao na njegov grob, Isus više nije mogao izdržati. Rasplakao se. Razumijemo li što to znači? Neki bi, nazoviduhovni ljudi na Isusovom mjestu mirno i umišljeno rekli: Dobro je da je Lazar umro. Sad je barem s Bogom u nebu. Zna Isus da je u nebu bolje nego na zemlji. Pa ipak, Isus plače za svojim prijateljem. Jer, znamo, Isus je nama u svemu jednak, osim u grijehu. Ne može Isus prezirati ono što je Bog dao, a dao je da čovjek određeno vrijeme živi baš na ovoj zemlji.

To nam je na veliku utjehu. Razumljivo je i normalno da se trudimo u ovom životu a da tugujemo, kada se dogodi zlo: bolest, nesreća, smrt… Sve to Bog vidi, Bog zna; On s nama suosjeća. Konačno, utjelovljeni Sin Božji, naš Gospodin Isus, i sam je prošao putovima kušnje, nevolje, žalosti, patnje i smrti. Kada se dogodi nevolja, velika nevolja, mi znamo i vjerujemo: ako itko vidi, Bog vidi, ako itko razumije, Bog razumije, ako itko ima sućuti, Bog ima. Uvijek smo pred Božjim očima, uvijek smo u njegovim rukama i u njegovu srcu. Štoviše, veli Bog čovjeku: u dlanove sam te svoje urezao (Iz 49,16).


Oživit će i smrtna tijela vaša


I sada dolazi ono najvažnije. Bog je stvorio ovaj svijet. On je dao da živimo na ovoj zemlji, da budemo njegovi suradnici u izgradnji, čuvanju, poboljšanju svijeta u kojem živimo. Međutim, koliko god mi bili uspješni, koliko god nam Bog dao i zdravlja i umješnosti i uspješnosti, jednoga dana čovjek treba sve ovo napustiti. Treba umrijeti. I to je ona gorčina koja nas sve čeka i to je ono što svakodnevno pritišće naš život. Zato veli danas Isus Lazarovoj sestri Marti: Ja sam uskrsnuće i život: tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će. I tko god živi i vjeruje u mene, neće umrijeti nikada. Po svom nedokučivom naumu, Bog je dao da ovaj naš ovozemni život bude ograničen i vremenom i našim mogućnostima. Bog, zapravo, daje da sadašnje naše življenje bude priprava za budući, trajni i nepromjenjivi život. Kako se to zbiva? Čuli smo Isus govori: Tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će. Vjera u Isusa jamstvo je vječnoga života. Pavao to još podrobnije danas tumači: Ako li Duh Onoga koji uskrisi Isusa od mrtvih prebiva u vama, Onaj koji uskrisi Krista od mrtvih, oživit će i smrtna tijela vaša po Duhu svome koji prebiva u vama. Mi nismo samo od ove zemlje. U nama je Duh Isusa Krista. On nas već ovdje čini građanima neba.

To je radost svih nas i to je naša nada. U nama je božanski život, u nama je božanska snaga. Zato Isus na drugom mjestu veli: Što je od tijela rođeno, tijelo je; i što je od Duha rođeno, duh je (Iv 3,4). Lazarovo uskrsnuće znak je trajnog uskrsnuća, a Isusovo uskrsnuće zalog je naše vječnosti. Zato s pouzdanjem kročimo stazom ovoga života jer je naš pratitelj – Duh Kristov, a naša budućnost – Krist uskrsnuli.

dr. Zvonko Pažin

dr. Zvonko Pažin

Župnik u Čepinu i profesor liturgike na KBF-u u Đakovu.
dr. Zvonko Pažin

P o v e z a n i   t e k s t o v i

Odvaliti kamen nevjere – razmišljanje uz 5. ... Današnji evanđeoski odlomak (Iv 11, 1-45) daje nam razmišljati o jednom od najvećih čudesa koja je učinio Isus, a to je uskrišenje Lazara iz B...
5. korizmena nedjelja (A) – komentar evanđel... Ja sam uskrsnuće i život! Iv 11, 1-45 Bijaše neki bolesnik, Lazar iz Betanije, iz sela Marije i sestre joj Marte. Marija bijaše ono poma...
5. korizmena nedjelja (A) – nacrt za homilij... Uvod i pokajnički čin Zajednica vjernika, Crkva, Tijelo je kojemu je Krist glava. On je jedan od nas. Stalo mu je do nas i kad nam je t...
Meditacija uz 5. korizmenu nedjelju (A) Ta bolest nije na smrt Može se čovjek junačiti i kazati da ga ničega nije strah. Međutim, kada se stvarno suoči sa smrću svojih najbliž...
Smrt kao svjedočanstvo života – razmišljanje... Postoji tema u ljudskom životu o kojoj ljudi nerado govore, a nitko je ne može izbjeći. To je tema smrti. Upravo tu temu nam sugerira današnji...