Skip to content

5. korizmena nedjelja (A) – komentar evanđelja


Ja sam uskrsnuće i život!


Iv 11, 1-45

Bijaše neki bolesnik, Lazar iz Betanije, iz sela Marije i sestre joj Marte. Marija bijaše ono pomazala Gospodina pomašću i otrla mu noge svojom kosom. Njezin dakle brat Lazar bijaše bolestan. Sestre stoga poručiše Isusu: “Gospodine, evo onaj koga ljubiš, bolestan je.” Čuvši to, Isus reče: “Ta bolest nije na smrt, nego na slavu Božju, da se po njoj proslavi Sin Božji.” A Isus ljubljaše Martu i njezinu sestru i Lazara. Ipak, kad je čuo za njegovu bolest, ostade još dva dana u onome mjestu gdje se nalazio. Istom nakon toga reče učenicima: “Pođimo opet u Judeju!” Kažu mu učenici: “Učitelju, Židovi su sad tražili da te kamenuju, pa da opet ideš onamo?” Odgovori Isus: “Nema li dan dvanaest sati? Hodi li tko danju, ne spotiče se jer vidi svjetlost ovoga svijeta. Hodi li tko noću, spotiče se jer nema svjetlosti u njemu.” To reče, a onda im dometnu: “Lazar, prijatelj naš, spava, no idem probuditi ga.” Rekoše mu nato učenici: “Gospodine, ako spava, ozdravit će.” No Isus to reče o njegovoj smrti, a oni pomisliše da govori o spavanju, o snu. Tada im Isus reče posve otvoreno: “Lazar je umro. Ja se radujem što ne bijah ondje, i to poradi vas – da uzvjerujete. Nego pođimo k njemu!” Nato Toma zvani Blizanac reče suučenicima: “Hajdemo i mi da umremo s njime!” Kad je dakle Isus stigao, nađe da je onaj već četiri dana u grobu. Betanija bijaše blizu Jeruzalema otprilike petnaest stadija. A mnogo Židova bijaše došlo tješiti Martu i Mariju zbog brata njihova. Kad Marta doču da Isus dolazi, pođe mu u susret dok je Marija ostala u kući. Marta reče Isusu: “Gospodine, da si bio ovdje, brat moj ne bi umro. Ali i sada znam: što god zaišteš od Boga, dat će ti.” Kaza joj Isus: “Uskrsnut će brat tvoj!” A Marta mu odgovori: “Znam da će uskrsnuti o uskrsnuću, u posljednji dan.” Reče joj Isus: “Ja sam uskrsnuće i život: tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će. I tko god živi i vjeruje u mene, neće umrijeti nikada. Vjeruješ li ovo?” Odgovori mu: “Da, Gospodine! Ja vjerujem da si ti Krist, Sin Božji, Onaj koji dolazi na svijet!” Rekavši to ode, zovnu svoju sestru Mariju i reče joj krišom: “Učitelj je ovdje i zove te.” A ona, čim doču, brzo ustane i pođe k njemu. Isus još ne bijaše ušao u selo, nego je dotada bio na mjestu gdje ga je Marta susrela. Kad Židovi, koji su s Marijom bili u kući i tješili je, vidješe kako je brzo ustala i izišla, pođoše za njom; mišljahu da ide na grob plakati. A kad Marija dođe onamo gdje bijaše Isus i kad ga ugleda, baci mu se k nogama govoreći: “Gospodine, da si bio ovjde, brat moj ne bi umro.” Kad Isus vidje kako plače ona i Židovi koji je dopratiše, potresen u duhu i uzbuđen upita: “Kamo ste ga položili?” Odgovoriše mu: “Gospodine, dođi i pogledaj!” I zaplaka Isus. Nato su Židovi govorili: “Gle, kako ga je ljubio!” A neki između njih rekoše: “Zar on, koji je slijepcu otvorio oči, nije mogao učiniti da ovaj ne umre?” Isus onda, ponovno potresen, pođe grobu. Bila je to pećina, a na nju navaljen kamen. Isus zapovjedi: “Odvalite kamen!” Kaže mu pokojnikova sestra Marta: “Gospodine, već zaudara. Ta četvrti je dan.” Kaže joj Isus: “Nisam li ti rekao: budeš li vjerovala, vidjet ćeš slavu Božju?” Odvališe dakle kamen. A Isus podiže oči i reče: “Oče, hvala ti što si me uslišao. Ja sam znao da me svagda uslišavaš; no rekoh to zbog nazočnog mnoštva: da vjeruju da si me ti poslao.” Rekavši to povika iza glasa: “Lazare, izlazi!” I mrtvac iziđe, noge mu i ruke bile povezane povojima, a lice omotano ručnikom. Nato Isus reče: “Odriješite ga i pustite neka ide!” Tada mnogi Židovi koji bijahu došli k Mariji, kad vidješe što Isus učini, povjerovaše u nj.


PIŠE: Alberto Maggi; prijevod: dr. sc. Zdenko Ilić


Radosna vijest, donesena po Isusu, jest da smrt ne samo da ne prekida život, nego ostvaruje da taj život procvjeta u novi oblik, potpuni i definitivni. Sudbina onoga koji je povjerovao u Isusa i uzdao se u njega opisana je u današnjem Ivanovom ulomku u događaju s Lazarom: „Bijaše neki bolesnik, Lazar iz Betanije…“ Ovo je jedini put u ovom evanđelju da se nekom bolesniku spominje ime. Ime Lazar znači „Bog koji pomaže“. „Iz sela“ – mjesto je to koje simbolizira neshvaćanje, nerazumijevanje, opoziciju; mjesto je to navezano na tradiciju te novosti, koju Isus donosi, stvara velike poteškoće. „Iz sela Marije i sestre joj Marte…“ Po ovim trima likovima evanđelist Ivan predstavlja zajednicu u kojoj se nalazi bolesnik zbog čega šalju k Isusu. Čudno, Isus uopće ne reagira; ni prstom da bi maknuo. Lazar, Isusov učenik, nije dobro, bolestan je, umire, a kada Isus dođe, on se već nalazi u grobu.

„Kad je dakle Isus stigao, nađe da je onaj već četiri dana u grobu.“ Zašto četiri dana? Vjerovalo se da je duh pokojnika bdio nad lešom puna tri dana. Kada se zbog raspadanja nije više moglo prepoznati pokojnikovo lice, silazio je u carstvo mrtvih. Isus ne ulazi u selo, mjesto neprihvaćanja. Da bi ga se susrelo, potrebno je izaći iz sela, napustiti tradiciju.

Pogledajmo kako Ivan opisuje susret Isusa sa zajednicom koju predstavljaju dvije sestre. Prva reakcija jedne od sestara – Marte, je prigovor upućen Isusu. Poslali s k njemu vijest da je Lazaru loše a on nije ni prstom maknuo.

Dakle, prva reakcija je prigovor: „Gospodine, da si bio ovdje, brat moj ne bi umro. Ali i sada znam…“ – ona se nadovezuje na ono što zna, na predaju – „što god zaišteš od Boga, dat će ti“. Da bismo shvatili svu dinamiku ovog dijaloga, potrebno je znati sljedeće: glagol ‘zaiskati’ označava zahtjev nižega prema višemu, dok kada je zahtjev među jednakima, koristi se glagol ‘zamoliti’. Prema tome, Marta misli da je Isus niži od Boga; nije razumjela da se u Isusu očituje Božja punina.

Isus joj odgovori: „Uskrsnut će brat tvoj.“ Marta mu oštro replicira: „Znam da će uskrsnuti o uskrsnuću, u posljednji dan.“ Ona vjeruje da je uskrsnuće na kraju vremenâ i to ne donosi utjehu i potporu onome tko tuguje za voljenom osobom. No, kada će se to dogoditi? Danas? Sutra? Za mjesec dana? Za godinu dana? Na kraju svega? Očito da ćemo na posljetku svi umrijeti što i nije baš neka utjeha za ovaj trenutak. Marta, dakle, zna da će se uskrsnuće dogoditi „u posljednji dan“. Ovdje se radi o farizejskom vjerovanju u uskrsnuće: živi se, umire, odlazi se u prebivalište mrtvih gdje se čeka posljednji dan kada će pravedni uskrsnuti. Na sve ovo Isus izriče riječi koje potpuno mijenjaju shvaćanje života, smrti i uskrsnuća.

„Reče joj Isus: Ja sam“ – ‘Ja sam’ je božansko ime, ali u prezentu; ne kaže Ja ću biti. „Ja sam uskrsnuće“. Uskrsnuće neće biti u budućnosti, kako to Marta vjeruje, nego je sadašnjost s Isusom, jer joj reče: “Ja sam uskrsnuće  i život.“ Isus je uskrsnuće i život. Zatim, evo važne Isusove izjave o životu i smrti: „Tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će.“

Dakle, jedan učenik, kao Lazar, koji je pristao uz Isusa, čak i kada je mrtav, nastavlja živjeti. Ili, drugim riječima: tko vjeruje pa makar i umre, živjet će.

Obraćajući se živoj zajednici, a koja plače za mrtvim, Isus izjavljuje: „Tko god živi i vjeruje u mene“ – oni koji su pristali uz njega – „neće umrijeti nikada“. Isus jamči da smrt ne prekida život, nego uvodi u novu dimenziju odnosno u cjelovito i definitivno postojanje.

Isus je došao promijeniti poimanje života i smrti. Gospodin ne uskrisuje mrtve, nego živima daje život sposoban smrt nadvladati. Vječni život nije više neka nada za budućnost nego sigurnost sadašnjosti. Pred takvom radikalnom promjenom života i smrti, Isus pita Martu: „Vjeruješ li to?“, odnosno, vjeruješ li da oni koji me prihvate imaju život sposoban i smrt nadvladati?

Odgovori mu: “Da, Gospodine! Ja vjerujem“ – napokon ne kaže da zna, nego da vjeruje i da prianja uz njega – „da si ti Krist“ – bijaše predviđena ekskomunikacija za one koji su u Isusu prepoznavali Krista – „Sin  Božji, onaj koji dolazi na svijet!“ Rekavši te riječi, ona poziva Mariju, kriomice. Zašto kriomice? Sve dok zajednica vjeruje da je Isus neki prorok, poslanik od Boga, uživa simpatije naroda, čak i od poglavara. No, kada u Isusu prepoznaje Mesiju, započinju problemi za nju.

Isus – potvrđuje evanđelist – „ne bijaše ušao u selo“. Selo uvijek označava mjesto tradicije koje teško prihvaća novost donesenu po Isusu a u tom selu i Židovi i vođe naroda čine pogrebnu povorku zajedno s Lazarovim sestrama zbog bratove smrti. Ovdje treba razlikovati dva grčka glagola: ‘plakati’ i ‘jecati’.

Sestre i Židovi plaču a to označava očaj zbog nečega čega više nema. Isus, sve to vidjevši, ovdje prevode „potresen u duhu“ što nije točno. Isus nije potresen nego „osupnut“. Isus se uznemirio jer vidi da njegova zajednica jednako misli kao i njezini neprijatelji Židovi. Još uvijek nisu shvatili novost koju im je rekao – da je život koji on daruje sposoban i smrt nadvladati.

Isus je već rekao: „Tko obdržava moje riječi, nikada neće umrijeti“ – ali ga još uvijek ne razumiju. Stoga, „Jako uznemiren, upita: kamo ste ga položili?“, to jest jeste li vi oni koji ste ga nekamo stavili? Isus „nije zaplakao“ nego „jecao“. Evanđelist Ivan razlikuje plač Židova i sestara koji je zapravo plač očaja te Isusov jecaj koji je izraz žalosti.

Isus, još uvijek uznemiren, odlazi na grob – bijaše to pećina – „a na nju navaljen kamen“. Svi poznajemo onu narodnu: „staviti kamen iznad“, što znači da je sve gotovo. Kada se stavi kamen na grob, znači da on razdvaja svijet mrtvih od svijeta živih to jest da između ta dva svijeta nema kontinuiranosti, nema komunikacije.

I evo nam sada tri glagola u imperativu kojima Isus zapovijeda svojoj zajednici: ‘odvalite’, ‘odriješite’ i ‘pustite’.

„Odvalite kamen.“ Vi ste oni koji ste stavili kamen kako bi spriječili komunikaciju između mrtvih i živih. „Kaže mu pokojnikova sestra Marta“. Čudno, evanđelist ističe da je Marta pokojnikova sestra, a ne Lazarova. Zato što je ideja smrti ona koja dominira nad tom zajednicom. „Gospodine, već zaudara.“ Smrt se smatra stvarnom, potpunom trećeg dana, kada započinje nepovratni proces raspadanja tijela. Dakle, četvrtog dana tijelo je već bilo u raspadanju a posljedica smrti je smrad. „Ta četvrti je dan.“ Reče joj Isus: „Nisam li ti rekao: budeš li vjerovala, vidjet ćeš slavu Božju.“ No, kada je Isus pitao Martu vjeruje li u to, nije li joj zapravo rekao: „Vjeruješ li da tko živi i vjeruje ne umire?“ A sada joj kaže: „Ako vjeruješ, vidjet ćeš slavu Božju.“ Što to znači? Da se sa nerazorivim životom, sposobnim smrt nadvladati, očituje slava Božja. Slava je Božja život sposoban smrt nadvladati. „Odvališe dakle kamen.“ Po treći puta pojavljuje se riječ kamen. „I povika Isus iza glasa…“ – on se obraća živome – „Lazare, izlazi!“ – jer kraljevstvo mrtvih nije mjesto za Isusovog učenika. Tko je pristao uz Isusa, ima duha u sebi, a duh je život. A ondje gdje je život, ne može biti smrti.

No, čudno, dok je Isus zvao Lazara, piše evanđelist: „I mrtvac iziđe.“ Dakle, evo nam problema. Ako je mrtav, ne može izaći; ako je živ, onda nije ni bio mrtav. Zašto ona evanđelist napisa da je mrtvac izišao? I još k tome: „noge mu i ruke bile povezane povojima“. Kod Židova, leš se prao vodom i octom nakon čega bi bio prekriven povojem. Oni nikada nisu vezali leš. Zašto se to ovdje dogodilo? Jer „biti svezan“ bijaše simbol smrti. Primjer imamo u 116 psalmu: „užeta smrti sapeše me“. Zajednica je ta koja mora promijeniti sliku o smrti i uskrsnuću. Ona je ta koja ga je svezala užetima smrti, smatrajući smrt kao nepovratnu činjenicu. I evo nam ponovno Isusove zapovijedi: „Odriješite ga.“ Odriješiti mrtvaca – zajednica je ta koja se odrješuje straha smrti.

Posljednja Isusova – čudna – zapovijed, ne kaže: „Hajdemo mu ususret, prihvatimo ga, neka dođe među nas.“ Između ostalog Lazar nestaje bez da je Isusu ili svojim sestrama uputio riječ. Isus reče: „Pustite neka ide.“ A kamo to Lazar mora ići? Ili, kamo to mora ići jedan mrtvac? Mora nastaviti put prema Ocu. Glagol ‘ići’ u Ivanovu evanđelju koristi se samo za Isusa da bi označio njegov hod prema Ocu.

Dakle, što nam to evanđelist želi reći?

Zajednica je ta koja se mora osloboditi ideje smrti kao kraja svega jer, dokle god se plače jedna osoba kao mrtva, ne može se iskusiti kao živa. Stoga, treba odvezati mrtvoga, odriješiti ga, pustiti ga ići prema Ocu, gdje se Lazar već nalazi, živ, živ više nego ikad.

dr. Zdenko Ilić

dr. Zdenko Ilić

Crkveni sudac i profesor crkvenoga prava na KBF-u u Đakovu
dr. Zdenko Ilić

P o v e z a n i   t e k s t o v i

5. korizmena nedjelja (A) – komentar evanđel... Ja sam uskrsnuće i život! Iv 11, 1-45 Bijaše neki bolesnik, Lazar iz Betanije, iz sela Marije i sestre joj Marte. Marija bijaše ono po...
Odvaliti kamen nevjere – razmišljanje uz 5. ... Današnji evanđeoski odlomak (Iv 11, 1-45) daje nam razmišljati o jednom od najvećih čudesa koja je učinio Isus, a to je uskrišenje Lazara iz B...
5. korizmena nedjelja (A) – homilija Uvod i pokajnički čin Evanđelja navode kako je Isus uskrisio od mrtvih Jairovu kćer i jednako tako mladića iz Naina. Danas nam Ivanovo ...
5. korizmena nedjelja (A) – nacrt za homilij... Uvod i pokajnički čin Zajednica vjernika, Crkva, Tijelo je kojemu je Krist glava. On je jedan od nas. Stalo mu je do nas i kad nam je t...
Meditacija uz 5. korizmenu nedjelju (A) Ta bolest nije na smrt Može se čovjek junačiti i kazati da ga ničega nije strah. Međutim, kada se stvarno suoči sa smrću svojih najbliž...