Skip to content

5. korizmena nedjelja (B) – nacrt za homiliju


Uvod i pokajnički čin


Danas, u dubokoj korizmi zajedno smo s Isusom koji ide u svoju muku i smrt i koji govori: „Duša mi je sada potresena i što da kažem?“ Gospodin Isus potresen je stojeći pred teškim i odlučnim trenucima svoga života. Pa ipak, daje pravu riječ utjehe sebi i nama. Riječ koja govori o smislu patnje i umiranja. Htjeli bismo danas otvoriti svoje srce toj Isusovoj riječi da nas ispuni, da nas ohrabri i da nam pokaže pravi put u našim životnim poteškoćama. Zato ćemo zazvati na nas Božje milosrđe.

  • Gospodine, bio si ponižen i podnio si smrt za naše spasenje. Gospodine, smiluj se!
  • Kriste, poput pšeničnog zrna koje je niknulo na novi život ti si svojim uskrsnućem obasjao sav svijet. Kriste smiluj se!
  • Gospodine ti i nama daješ da po patnjama i nevoljama svoga života, pa i po svojoj smrti budemo dionici tvoga uskrsnuća i tvoje proslave. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju


Mi ljudi volimo da nam se lijepo govori o budućnosti i o danima koji stoje pred nama. Zato barem krišom pogledamo horoskop gdje nam se uglavnom kaže da će – uz neke manje poteškoće – ipak biti sve uredu. To znaju i političari koji na osnovu obećanja o svijetloj budućnosti dobivaju glasove birača. Dolaze onda i novovjeki propovjednici i iscjelitelji koji obećavaju i zdravlje i sreću i unutarnji mir i još puno toga ukoliko se budemo služili određenim tehnikama. Međutim, stvari u životu nisu baš tako jednostavne. Čini nam se stoga da je vrlo suvremena sljedeća opomena iz Svetog pisma (2 Tim 4,3-4): Jer doći će vrijeme kad ljudi neće podnositi zdrava nauka nego će sebi po vlastitim požudama nagomilavati učitelje kako im godi ušima; od istine će uho odvraćati, a bajkama se priklanjati.

U današnjem Evanđelju, Isus nam pokazuje pravi put koji je daleko od bajki (Iv 12, 20-33).


Da se proslavi Sin Čovječji


Evo prve neobične izjave Isusove: „Došao je čas da se proslavi Sin Čovječji.“ Što sve ljudi u povijesti nisu činili i što danas ne čine da se proslave! Cezar je išao osvajati Galiju, Napoleon je stigao čak u Moskvu, športaši godinama treniraju… Za sve te ljude proslava znači neki uspjeh zbog kojega onda ubiru pohvale i ovacije… I tako onda dobiju medalje, nagrade, o njima pišu novine, od njih se traže autogrami, mladi imaju njihove postere u svojim sobama, oni budu počasni predsjednici nekih dobrotvornih društava…

A o kakvoj svojoj proslavi govori Isus? Znamo: Isus govori o svojoj smrti, točnije o svojoj smrti i uskrsnuću. I to je proslava. I to je Božji naum. I to je Božji način gledanja. Evo slike kako to Isus objašnjava.


Ako pšenično zrno ne umre…


Isus veli: „Zaista, zaista, kažem vam: ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo“. Ovo je stvarnost, ovo je zakon koji je Bog postavio na ovoj zemlji. Pšenično zrno treba ići u zemlju. Čovjek mora trpjeti. Čovjek mora umrijeti. I to je stvarnost. I zato su lažni proroci svi oni koji naučavaju mir, radost i sigurnost samo u ovome životu.


Ako li umre, donosi obilat rod


Naravno, Isus ide dalje: „Ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod.“ To je paradoks koji vidimo u ovom životu: zrno u zemlji kao da se počinje raspadati, kao da ga počinje obuzimati trulež, ali, gle, iz te prividne gnjiloće zameće se nova biljka, biljka koja donosi plod, plod višestruko brojniji od onog posijanog sjemena.

Upravo se to dogodilo Isusu. Ljudski govoreći bio je upravo satrt, odbačen, ismijan, ponižen, trnjem okrunjen, umro je kao posljednji zločinac… Puk mu je okrenuo leđa, a ni učenici nisu bili uz njega. Jedan ga je izdao, drugi zatajio, drugi se razbježali – uz časnu iznimku Ivana. Međutim, Isus je uskrsnuo. Znamo, uskrsnuo je tako da više nikada ne umre. Uskrsnuo je tako da više nikad ne osjeti bol i patnju… Uskrsnuo je u svom – kako mi to velimo – proslavljenom tijelu. Uskrsnuli Isus pripada nebu, on ulazi u nebesku slavu.


Mi kao zrno


Naravno, i mi smo tu. Isus nam poručuje: „Tko ljubi svoj život, izgubit će ga. A tko mrzi svoj život na ovome svijetu, sačuvat će ga za život vječni.“ To je onaj Isusov govor o križu, o smrti, o ustrajnosti do konca. Isus nam ne daje isprazna obećanja. Naprotiv, on nam govori stvarnost kakva jest. To znači da je život ispunjen i nevoljama i patnjom i tjeskobama. To znači da čovjek treba „umirati sebi“, da treba prihvaćati kušnje koje život donosi. Međutim, kušnja, nevolja, patnja pa i smrt u pravom i prenesenom značenju nisu sami sebi svrhom. Smrt rađa životom, rađa uskrsnućem.

Tvrda je ovo riječ, ali jedina ispravna i jedina prava. Ne valja nam se zavaravati lažnim nadama. Čovjek i inače u životu, a i u duhovnom životu do pravih vrijednosti dolazi samo preko žrtve. Jer, mi kršćani kada trpimo, s Kristom trpimo i kada umiremo s Kristom umiremo, da bismo zajedno s njime mogli i uskrsnuti i biti proslavljeni. U toj nadi i u toj radosti iščekujemo blagdan Kristova uskrsnuća.

dr. Zvonko Pažin

dr. Zvonko Pažin

Župnik u Čepinu i profesor liturgike na KBF-u u Đakovu
dr. Zvonko Pažin

P o v e z a n i   t e k s t o v i

Služiti Isusu – razmišljanje uz 5. korizmenu... U nizu tema o kojima razmišljamo ovih korizmenih nedjelja današnje Evanđelje (Iv 12, 20-33) na poseban način ocrtava profil Isusova učenika is...
5. korizmena nedjelja (B) – homilija Uvod i pokajnički čin Povijesne knjige i dnevni tisak daju nam vjerovati da ljudsko društvo počiva na njihovim političkim vođama i inim...
5. korizmena nedjelja B – komentar evanđelja... AKO PŠENIČNO ZRNO, PAVŠI NA ZEMLJU, UMRE, DONOSI OBILAT ROD Iv 12,20-33 A među onima koji su se došli klanjati na Blagdan bijahu i ...
5. nedjelja korizme (B) Jr 31,31-34 Za proroka Jeremiju u temelju svega jest Gospodinovo lice koje je iskusio i doživio Onoga koji je odlučio intervenirati u p...
Proslaviti se sa Sinom Čovječjim – razmišlja... U današnjem evanđeoskom odlomku čitamo kako se glas o Isusu proširio ne samo među domicilnim stanovništvom Judeje i Galileje gdje je Isus djel...