Skip to content

5. vazmena nedjelja (A) – nacrt za homiliju


Uvod i pokajnički čin


Gospodin Isus danas u evanđelju (Iv 14, 1-12) veli: “Ja sam Put, Istina i Život.” Njegov je put, znamo, put vjernosti i poslušnosti. Biti Bogu vjeran i podložan njegovoj volji, nadalje je jedino istinito i jedino to vodi do potpunog, pravog i vječnog života. Mi smo, nažalost, svjesni da toliko puta nismo išli tim putom. Zamolit ćemo Gospodina da od nas ukloni svaki grijeh, da u nas ulije svoju snagu da bismo mogli ići njegovim putom koji je jedini istinit i koji već ovdje, na zemlji, ispunja naš život dubokim smislom i čini nas dostojnima vječnoga života.

  • Gospodine Isuse, ti si Put kojim i mi želimo ići. Gospodine, smiluj se!
  • Kriste Gospodine, ti si jedini istinit, jedini svet. Kriste, smiluj se!
  • Gospodine Isuse, ti si život za kojim žudimo i koji se za nas u potpunosti ostvaruje u vječnosti. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju


Veći dio nas sjeća se onih tužnih dana na početku domovinskog rata kada je bilo mnoštvo što izbjeglica, što prognanika. Strašno je bilo gledati prognanike koji su doslovno sve izgubili, a još je strašnije bilo kad je netko bio prognanik. U toj nesreći, u tome jadu ljudi su bili nesretni i ogorčeni. Pa je tako dolazilo do napetosti i među onima među kojima toga i nije trebalo biti. Djelatnici Karitasa i Crvenog križa sjećaju se koji puta prepirki i svađa jer su neki smatrali da nema pravednosti u podjeli pomoći. Reklo bi se, svi su bili tankih živaca i lako je moglo doći do prepirke, pa i do koje teške riječi. Kada danas na to gledamo velimo da je to razumljivo i da je čudo da nije bilo i većih problema. Hvala Bogu, to je iza nas.

Da ne bismo pomislili kako je to ponašanje tipično samo za nas, evo kako je isto bilo u prvoj kršćanskoj zajednici. Očigledno da su ljudi uvijek ljudi i da se ljudsko ponašanje u nekim osnovnim prigodama ne mijenjaju, bez obzira na vrijeme i društvene okvire. Čuli smo u prvom čitanju (Dj 6, 1-7) kako je u apostolskoj Crkvi došlo do poteškoća, U toj je, naime, zajednici bilo kršćana iz Palestine i kršćana grčkog jezika. Apostol Luka izvješćuje o čemu se radilo: “Židovi grčkog jezika stadoše mrmljati protiv domaćih Židova što se u svagdanjem služenju zanemaruju njihove udovice.” Kao što vidimo i onda je bilo poteškoća oko karitasa odnosno socijalne službe. Očito je sukob bio dosta ozbiljan kad su apostoli, kao vrhovni autoriteti, morali uzeti stvar u svoje ruke. Danas ne želimo govoriti o problemu oko služenja siromasima, nego prvenstveno o tome kako su apostoli pod vodstvom Duha Svetoga našli doista najbolji način da riješe poteškoću koja se stvorila.


Dvanaestorica sazvaše mnoštvo učenika


Apostoli na čelu s Petrom bili su Gospodnji učenici. Na njih je u svoj sili sišao Duh Sveti na dan Pedesetnice. Petra je Isus prozvao i učinio Stijenom na kojoj će sazidati Crkvu svoju. Apostoli su, svakako, imali pravo i mogućnost “presjeći” i odlučiti. A što oni čine. Veli Luka, pisac Djela apostolskih: “Dvanaestorica nato sazvaše mnoštvo učenika i rekoše: ‘Nije pravo da mi napustimo riječ Božju da bismo služili kod stolova.'” Sazvali su mnoštvo učenika i ponizno rekli da služba oko stolova ne bi trebala biti njihova služba. Oni, apostoli, trebaju se posvetiti Božjoj riječi. Apostoli, dakle, priznaju da u Crkvi ima i treba biti različitih službi koje treba vrednovati i promicati. Međutim, apostoli to nisu tek tako rekli, nego su tako stvarno mislili i tako djelovali. Poniznost apostola proizlazi iz njihove vjere u Boga i u vjerno djelovanje Duha Svetoga. Naime, Duh je Sveti počinuo na svakom kršteniku. Isti je to Duh koji djeluje u učenicima i u apostolima. Nema bojazni, nema tjeskobe, nema osjećaja ugroženosti. Samo jednostavnost i prostodušna radost.


De pronađite, braćo


Apostoli dalje govore učenicima: “De pronađite, braćo, između sebe sedam muževa na dobru glasu, punih Duha i mudrosti. Njih ćemo postaviti nad ovom službom, a mi ćemo se posvetiti molitvi i posluživanju Riječi.” Apostoli, dakle, poklanjaju puno povjerenje zajednici učenika. Ta na njima počiva Duh Isusa Krista. I još nešto valja zapaziti. Apostoli priznaju i uvažavaju različitost službi. Budući đakoni, u prijevodu to znači “poslužitelji”, preuzet će služenje, a apostoli prvenstveno propovijedanje. Apostoli se ne žele miješati u njihov budući rad. Oni će već znati činiti ono što je dobro i pravedno.


Oni pomolivši se, polože na njih ruke


I sada dolazi ono što je najljepše. Poslušajmo ponovno: “Prijedlog se svidje svemu mnoštvu pa izabraše Stjepana… (i druge, njih ukupno sedmoricu) Njih postave pred apostole, a oni pomolivši se, polože na njih ruke.” Pogledajmo. Naravno da se prijedlog apostola svidio svima. Ta bili su uvažavani. I onda, gle suradnje u Duhu Svetome! Učenici su postavili svoje kandidate pred apostole, apostoli polažu na njih ruke i postavljaju ih u službu. Niti učenici bez crkvenog autoriteta ne postavljaju suradnike kako im se prohtije, niti apostoli, kao najviši autoritet, ne nameću svoja rješenja ni svoje kandidate. Narod izražava svoju volju, a apostoli je pečate sakramentalnim pečatom i autoritetom učenika Gospodnjih.


Mi i apostolska Crkva


Nameće se po sebi usporedba onih vremena s prilikama u današnjoj Crkvi. Koliko je u današnjoj Crkvi apostolske svetosti, poniznosti i jednostavnosti? Koliko mi imamo povjerenja u druge koji su, na svoj način, ali poput nas također dionici darova Duha Svetoga? Međutim, da ovo nije mjesto ni trenutak govoriti o pitanjima neke više crkvene politike. Puno je primjerenije da se u ovom trenutku svatko od nas upita kako se odnosimo prema svojim bližnjima i u obitelji i u Crkvi i u društvu. Je li uvijek naša najveća, najvažnija. Treba li uvijek naša riječ zadnja biti? Uvjereni smo da najbolje znamo i da smo uvijek baš sto posto u pravu? Ne krije li se u nama dio one đavolske napasti bit ćete kao bogovi, pa onda, pogotovo imamo li neki društveni položaj, smatramo sebe, kako to ružno veli jedan naš izraz, “malim bogovima”? Krist je išao putem poniznosti. Nije došao da mu se služi, nego da on služi i život svoj dade za mnoge. Nadalje, Krist je bio ponizan, poslušan Ocu sve do smrti na križu. Apostoli su sebe nazivali robovima-slugama Krista Gospodina. Vidjeli smo dobar ishod ovakvog poniznog djelovanja apostola: “I riječ je Božja rasla, uvelike se množio broj učenika u Jeruzalemu i veliko je mnoštvo svećenika prihvaćalo vjeru.” Tamo gdje je Duh Božji, tamo je mir i radost.

Ne zaboravimo: “Bog se oholima protivi, a poniznima daruje svoju milost”.

dr. Zvonko Pažin

dr. Zvonko Pažin

Župnik u Čepinu i profesor liturgike na KBF-u u Đakovu.
dr. Zvonko Pažin

P o v e z a n i   t e k s t o v i

Po Sinu do Oca – razmišljanje uz 5. vazmenu ... U današnjem evanđeoskom odlomku (Iv 14, 1-12) Isus poučava svoje učenike da trebaju imati povjerenja u njega, to jest u sve što im je govorio ...
5. vazmena nedjelja (A) – komentar evanđelja... Ja sam Put, Istina i Život Iv 14, 1-14 Neka se ne uznemiruje srce vaše! Vjerujte u Boga i u mene vjerujte! Kad odem i pripravim vam mj...
5. vazmena nedjelja (A) – homilija Uvod i pokajnički čin Kad je ono Isus počeo propovijedati, ljudi nisu htjeli prepoznati njegovu veličinu. Nazarećani su se čudili da ta...
Meditacija uz 5. vazmenu nedjelju (A) NIJE PRAVO DA MI NAPUSTIMO RIJEČ BOŽJU Kažu da američko pravilo dobrog poslovanja ovako savjetuje poslodavce i općenito voditelje poslova: “Kad daješ...
Putem preko Istine do Života – razmišljanje ... Tekst današnjeg Evanđelja odiše ozračjem napetosti koje je vladalo među učenicima za vrijeme posljednje večere kad je Gospodin najavio svoj odlazak od...