Skip to content

6. nedjelja kroz godinu (A) – homilija


Uvod i pokajnički čin


Isus je naviještao Kraljevstvo Božje. Njegovi su sunarodnjaci – uključujući i apostole! – očekivali, da će on uspostaviti jako židovsko kraljevstvo koje bi onda bilo okosnicom Božjega kraljevstva na zemlji s Jeruzalemom kao stjecištem svih naroda i pravog bogoštovlja. Međutim, Isus želi da se Božje kraljevstvo ukorijeni u srcu svakoga čovjeka, tako da svijet i svoje bližnje gledamo Božjim očima i volimo Božjim srcem. Baš kao što bi mati htjela da se sva njezina djeca međusobno vole onako kako ih ona sve zajedno i svakog pojedinačnoga voli. Nažalost, zbog naših grijeha, propusta, nemarnosti, zbog nečistoće našega srca, Bože kraljevstvo nikako da u potpunosti zaživi u nama. Zato ćemo se pokajati za svoje grijehe pa da možemo plodonosno čuti i prihvatiti Božju riječ i snagom ovih svetih otajstava u životu je i provoditi.

  • Gospodine, ti si sve dobro stvorio, a čovjeka postavio da mudro upravlja zemljinom. Gospodine, smiluj se!
  • Kriste, ti si svojom smrću i uskrsnućem podigao paloga čovjeka i učinio ga dionikom svoje božanske naravi. Kriste, smiluj se!
  • Gospodine, ti nas pozivaš da svojim životom sve više i više doprinosimo da tvoje kraljevstvo raste i napreduje u ovome svijetu. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju


Prepune su nam novine, radio i televizija strašnih vijesti o zločinima, zlostavljanjima, prijevarama… Koji puta se čudimo i pitamo kako to da je do tada – naizgled – miran i samozatajan čovjek mogao počiniti neki straši zločin. Svi susjedi, rođaci i prijatelji govore, kako bi stavili ruku u vatru da je to miran, staložen i čestit čovjek, a ono… Što se to događa u ljudima? Koje to tajne skriva ljudska duša? Evo, upravo o tome nam govori današnje evanđelje (Mt 5, 17-37).


Svaki koji se srdi


Za početak Isus veli kako nije došao dokinuti Stari zavjet, nego nadopuniti, dati mu pravo značenje. Pa onda započinje: Čuli ste da je rečeno starima: “Ne ubij! Tko ubije, bit će podvrgnut sudu.” A ja vam kažem, svaki koji se srdi na brata svoga, bit će podvrgnut sudu. Pa onda Isus nabraja i druge slučajeve davanja pogrdnih imena. I za sve isto veli: svaka srdžba, ružna riječ teška je gotovo kao ubojstvo. Što time Isus želi reći? Dvoje. Prvo. Isus ulazi u srž problema. On nas poziva da držimo čistim vlastito srce: misli i želje. Drugom zgodom on objašnjava zašto je to važno. Veli: Iz srca izviru opake namisli, ubojstva, preljubi, bludništva, krađe, lažna svjedočanstva, psovke (Mt 15,19). Tako se, nažalost, stvarno može dogoditi da čovjek godinama u sebi gaji mržnju ili zavist, da godinama žudi za tuđom stvari, da godinama žudi za ružnom osvetom. I onda – gle! – dođe prigoda i dogodi se zlo i zločin koji ostale ljude zaprepasti. Kako je mogao, reći će. Međutim, očito je: on je to godinama u svom srcu zapravo činio i sada se samo ostvarilo ono što je u sebi nosio. Drugo. Važno je paziti na misli i na riječi zato što riječ koji puta siječe oštrije od mača, riječ zna zaboljeti više od udarca. Riječi imaju veliku moć. U dobru, ali i u zlu. Riječ nije tek huk vjetra, vježbanje ljudskih glasnica. Riječ izriče osobu, ono što on misli i želi. Zato je silno važno da pazimo što govorimo. A što je s mislima?


Svatko tko s požudom pogleda


To nam Isus govori u nastavku. Veli: Čuli ste da je rečeno: “Ne čini preljuba!” A ja vam kažem: Tko god s požudom pogleda ženu, već je s njome učinio preljub u srcu. Zvuči prestrogo? Uopće ne. Ja sam ono što mislim, što osjećam, što želim, ne nužno ono što činim. Čovjek ružnim mislima – kao što je ovdje riječ o mislima na preljub – onečišćuje sebe, onečišćuje sliku svoga bližnjega. Čak, ako se nikada i ne ostvari ono što je u požudi poželio učiniti, i tada je njegovo srce onečišćeno. Nadalje, mi samo mislimo da je naša duša zaključana soba. Ne. Ono što čovjek misli, ono o čemu mašta i sanja, ono za čim žudi, nužno se i na izvan očituje, nužno nas uvjetuje i to se na neki način i na izvan osjeti, sluti, vidi. To nas uvjetuje, to nas obilježava. Pa onda u sebi jesmo ili zlobnici, ili zavidnici ili mrzitelji ili preljubnici. Onda smo u sebi i po sebi izobličili onu Božju sliku na koju smo stvoreni, onaj milosni Kristov dar po kojem smo spašeni i učinjeni pravim djetetom Božjim.


Ako hoćeš, možeš držati zapovijedi,


Pa ipak, reći će netko, tko je taj, koji stvarno može tako živjeti, razmišljati i postupati, kako gore govori Isus? Današnja Božja riječ ne želi u tome smislu dati uzmaka našoj malodušnosti. Čuli smo kako jasno i odlučno govori današnje prvo čitanje. Veli: Ako hoćeš, možeš držati zapovijedi, u tvojoj je moći da budeš vjeran. Gospodin je preda te stavio vatru i vodu: za čim hoćeš pruži ruku svoju. Pred čovjekom je i život i smrt: što on više voli, to će mu se dati. Naš je kršćanski nauk da je čovjek, prvo, slobodan i, drugo, kadar činit dobro. Krivovjeran je nauk da je čovjek neslobodan i nesposoban činiti dobro. Istina jest, da smo mi i slabi i ranjeni grijehom, ali ne nesposobni. Bog nas je slobodne stvorio i Bog je onaj koji nam, po Isusu Kristu, unatoč naših slabosti, daje snagu činiti dobro. I nemamo izgovora, baš kao što nemaju izgovora učenici koji za svoj školski neuspjeh optužuju profesore i sustav školstva.

Vidimo, kako nas, zapravo, današnje Božja riječ hrabri. Neće Bog od nas tražiti neostvarivo, baš kao što ni roditelji neće tražiti od svoje djece da učine ono što je stvarno izvan njihove moći. Velika je Božja sila u nama. Bog nas sokoli, jača i ohrabruje da se uvijek trudimo oko dobra, štoviše, da činimo ono što običnim ljudima izgleda nemoguće. Kada bi se Isusovi slušatelji snebivali, smatrajući da je neka zapovijed neostvariva, Isusu bi mirno odgovarao: Ljudima je to nemoguće, ali Bogu je sve moguće. (Mt 19,26). Zato su onda apostoli, obični i jednostavni ljudi, podložni slabostima, učiniti tako velike stvari. Govoreći o svome teškom životu u oskudici, tjelesnim i duhovnim naporima, nevoljama i nedaćama, Pavao mirno objašnjava kako uopće može ustrajavati u svojoj preteškoj apostolskoj službi. Veli: Sve mogu u Onome koji me jača! (Fil 4,13).

Bog nas poziva na velike stvari. Poziva nas da već danas, ovdje u sebi i oko sebe izgrađujemo njegovo kraljevstvo: kraljevstvo istine i života, kraljevstvo svetosti i milosti, kraljevstvo pravde, ljubavi i mira.[1]


[1] Rimski misal, Predslovlje svetkovine Krista Kralja.

dr. Zvonko Pažin

dr. Zvonko Pažin

Župnik u Čepinu i profesor liturgike na KBF-u u Đakovu.
dr. Zvonko Pažin

P o v e z a n i   t e k s t o v i

Božja riječ ispunjenju teži – uz evanđelje 6... Mt 5, 17-37 Reče Isus svojim učenicima: »Nemojte misliti da sam došao ukinuti Zakon ili Proroke. Nisam došao ukinuti, nego ispuniti. Za...
Zakona oslobođeni? – razmišljanje uz 6. nedj... Počesto i u naše vrijeme pojedinci koji ne prihvaćaju konkretne i ozbiljne zahtjeve koje vjera stavlja pred ljude, usuđuju se tumačiti Evanđel...
6. nedjelja kroz godinu (A) – komentar evanđ... Čuli ste da je rečeno starima, a ja vam kažem Mt 5, 17-37 "Ne mislite da sam došao ukinuti Zakon ili Proroke. Nisam došao ukinut...
Pravednost po mjeri kraljevstva nebeskog – r... U današnjem evanđeoskom tekstu postoje dvije temeljne linije misli prema kojima se upravlja i naše razmišljanje. Naime, dok s jedne strane izriče Isus...
Meditacija uz 6. nedjelju kroz godinu (A) AKO HOĆEŠ, MOŽEŠ Kad smo išli u prvi razred osnovne škole s divljenjem smo gledali one iz drugog razreda. Zamisli, oni već uče tablicu množenja! To n...