Skip to content

6. nedjelja kroz godinu (B) – homilija


Uvod i pokajnički čin


Onaj tko laže, veli poslovica, mora imati dobro pamćenje. Onaj koji vara, mora biti jako domišljat. Po sebi je najjednostavnije – biti čestit čovjek, vršiti svoje dužnosti, poštovati Boga i bližnjega. Biti pravi vjernik znači živjeti redovitim životom u zahvalnosti i jednostavnosti. O tome nam danas govori Božja riječ. Da bismo bili dostojni ove Božje mudrosti i ovih svetih otajstava, pokajat ćemo se za sve svoje grijehe.

  • Gospodine, ti si sve dobro stvorio. Gospodine, smiluj se!
  • Kriste, prošao si svijetom čineći dobro. Kriste, smiluj se!
  • Gospodine, ti nas pozivaš da jednostavnošću i čestitošću budemo sol zemlje i svjetlost svijeta. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju


Kad govorimo o velikim i svetim kršćanima, skloni smo pomisliti da su to ljudi koji žive na poseban, neobičan i izvanredan način i koji čine čudesa i – općenito – upadaju u oči. A kad pogledamo, što se od nas traži? Jednostavno, vršiti Deset zapovijedi. Slijediti Kristov evanđeoski nauk. Slaviti svete sakramente. Posvećivati svoj život molitvom. Što u tome ima posebno i izvanredno? Ili, kakav bi trebao biti čestit roditelj? Čarobnjak? Dobra vila? Ne. Normalna osoba koja bez ikakvih začuđujućih poteza odgaja svoje dijete. Eto, o toj jednostavnosti i običnosti kršćanskog života progovara nam danas sveti Pavao (1Kor 10, 31 – 11, 1).


Ili jeli ili pili, sve na slavu Božju činite


Veli Pavao: Ili jeli, ili pili, ili drugo što činili, sve na slavu Božju činite. Što čine normalni ljudi? Rade svoj posao. Brinu se za svoju kuću. Vesele se, ali i tuguju, žene i udaju, održavaju obiteljska slavlja, jedu i piju. K tome, naravno, pomažu jedni drugima i slave Boga. Sve su to stvari koje mogu činiti i oni koji nisu nužno kršćani, pa ni pravi vjernici. Pa po čemu se onda oni trebaju razlikovati od onih koji nisu kršćani? Jednostavno po tome: što god čine, nastoje na slavu Božju činiti. U svoje su vrijeme neki nazovikršćani tražili od vjernika da provode neobičan i čudan život u pretjeranim postovima i pokorama. Tako Pavao na drugom mjestu veli da ne treba prezirati Božjih darova, samo ako ih čovjek sa zahvalnošću uzima: Svako je Božje stvorenje dobro i ne valja odbaciti ništa što se uzima sa zahvalnošću jer se posvećuje riječju Božjom i molitvom (1 Tim 4,4-5). Prema tome, bogougodno je djelo kad čovjek, zazivajući Božju pomoć, odlazi na svoj posao i radi. Bogu služi onaj tko predano i s ljubavlju skrbi za svoju obitelj. Bogu je milo kada ljudi sa zahvaljivanjem jedu, piju i vesele se zajedničkom životu. Bogu je drago kada čovjek u nevolji ne očajava, nego svoje pouzdanje stavlja u njega. Bogu je osobito milo kada čovjek s pouzdanjem prihvaća patnju i nevolju. Bogu vjerno služi onaj koji u skladu sa svojom dobi i sa svojim silama nastoji u jednostavnosti srca služiti njemu i bližnjemu. Pravi smo vjernici kad ono što inače redovito činimo, činimo sa zahvalnošću, pouzdanjem i molitvom. Molitvom i čistom nakanom svakodnevno prikazujemo sebe Bogu, upravo onako kako nas apostol na drugom mjestu poziva: Prikažite svoja tijela za žrtvu živu, svetu, Bogu milu – kao svoje duhovno bogoslužje (Rim 12,1).


Ne budite na sablazan


Apostol nas dalje opominje: Ne budite na sablazan ni Židovima, ni Grcima, ni Crkvi Božjoj, kao što i ja svima u svemu ugađam ne tražeći svoju korist, nego što koristi mnogima na spasenje. I ovo je važno imati na pameti. Ako krivo postupamo i ako griješimo, time, naravno, vrijeđamo Boga ali i sebe onečovječujemo i iznakazujemo. Međutim, ima još jedna zlosretna posljedica grijeha: sablazan. Pogledajmo. Ako čovjek pretjera u alkoholu, Boga je povrijedio a sebe unazadio. A što je učinio svojoj obitelji? Kakav je primjer dao svojoj djeci i drugima? Ako kršćani čine zlo, onda uvelike odnemažu evanđelju, potamnjuju sliku Kristovu u ovome svijetu i daju za pravo onima koji vele da su svi isti i oni koji vjeruju i oni koji ne vjeruju; i oni koji idu u crkvu i oni koji ne idu; oni koji se mole i oni koji se ne mole. Štoviše, u svojoj će zlonamjernosti reći da su vjernici još gori. A prisjetimo se kako Isus očekuje da mi budemo sol zemlje i svjetlo svijeta, kako nas Isus poziva da budemo kao kvasac koji ljepotom evanđelja prožima tijesto ovoga svijeta. Ta nije li zlo koje vidimo oko sebe odraz naše mlakosti i nezauzetosti oko dobra, kao prvo u svojoj kući, pa onda i dalje? Ne trebamo ni vikati ni bučati. Potrebno je da savjesno živimo kao kršćani, pa kad bude prigoda da i javno promičemo evanđeoske vrednote.


Nasljedovatelji moji budite, kao što sam i ja Kristov


Neki od vas će reći – čini se, s pravom – da je danas osobito teško odgajati djecu i da je jako zahtjevno živjeti kao pravi vjernik. Okruženi smo lošim ponudama jeftine zabave, vidimo kako se neke bitne vrijednosti omalovažavaju. Npr. tko danas govori o bračnoj vjernosti, o suzdržljivosti, o molitvi, o predanju, žrtvovanju za druge, o štedljivosti… Ukratko, u ovome svijetu nije nam lako odmah vidjeti koji je naš put. Evo, Pavao na koncu veli: Nasljedovatelji moji budite, kao što sam i ja Kristov. Duhovan čovjek u nekim životnim dvojbama uvijek se zapita: A što bi Isus sada učinio? Znamo, Isus je jeo i pio, išao na svadbu i na gozbe, putovao i odmarao se, imao prijatelje i protivnike, radio je kao mladić svojim rukama, poštovao Josipa i Mariju, obdržavao židovske vjerske zakone, plaćao porez… Jednom riječju, bio je naš Gospodin Isus, kako veli molitva Crkve nama u svemu jednak osim u grijehu.[1] Međutim, Isus je iznad svega vršio volju svoga nebeskoga Oca. Kada je trebalo, ponio je i iznio svoj križ sve do Golgote.

Ideal jednostavnosti – a ipak posebnosti – kršćanskog života osobito je lijepo opisan u jednom starom kršćanskom spisu:

Kršćani se ne razlikuju od ostalih ljudi ni područjem gdje stanuju, ni jezikom, ni načinom života. Ne žive u svojim vlastitim gradovima, ne služe se nekim neobičnim jezikom, ne provode neki osobit život… Prihvaćaju svugdje domaće običaje u odijevanju, hrani i uopće načinu života, oni žive i time predlažu izvanredan i, po jednodušnom mišljenju svih, nevjerojatan način života… Da kažem jednostavno, što je duša u tijelu, to su kršćani u svijetu. I kršćani se šire u svijetu, ali nisu od svijeta. Nevidljiva duša stanuje zatvorena u vidljivom tijelu, ali nije od tijela.[2]

Dao Gospodin da svatko od nas može poput ovih drevnih kršćana u jednostavnosti srca ljubit Boga i bližnjega i tako biti živi znak Kristova spasenja u ovome svijetu.


[1] Četvrta euharistijska molitva.

[2] Poslanica Diognetu, 5,1-4; Usp. Časoslov II., 613-614.

dr. Zvonko Pažin

dr. Zvonko Pažin

Župnik u Čepinu i profesor liturgike na KBF-u u Đakovu
dr. Zvonko Pažin

Latest posts by dr. Zvonko Pažin (see all)

P o v e z a n i   t e k s t o v i

Htijenjem do očišćenja – razmišljanje uz 6. ... U današnjem evanđeoskom odlomku (Mk 1, 40-45) sveti Marko opisuje kako Isus liječi jednoga gubavca koji je kleknuo pred njega i zamolio da ga ...
6. nedjelja kroz godinu (B) – nacrt za homil... Uvod i pokajnički čin Danas je sve više osamljenih i onih koji se osjećaju ostavljenima i odbačenima. A Isus pristupa svakom čovjeku: i...
Šesta nedjelja kroz godinu (B) RAZMIŠLJANJA UZ SVETOPISAMSKA ČITANJA Lev 13,1-2.45-46 U svim kulturama svijeta postoji razlikovanje između svetog i profanog, č...
6. nedjelja kroz godinu (B) – komentar evanđ... Jean-Marie Melchior Doze, Isus liječi gubavca I ODMAH NESTA S NJEGA GUBE I OČISTI SE Mk 1,40-45 I dođe k njemu neki gubavac, klekne...
Isusova promidžba – razmišljanje uz 6. nedje... U današnjem Evanđelju, osim što je doista ganutljivo ozdravljenje gubavca, vrlo je uočljivo da mu Isus nakon što ga je očistio od gube zabranj...