Skip to content

6. nedjelja kroz godinu (B) – homilija


Uvod i pokajnički čin


Onaj tko laže, veli poslovica, mora imati dobro pamćenje. Onaj koji vara, mora biti jako domišljat. Po sebi je najjednostavnije – biti čestit čovjek, vršiti svoje dužnosti, poštovati Boga i bližnjega. Biti pravi vjernik znači živjeti redovitim životom u zahvalnosti i jednostavnosti. O tome nam danas govori Božja riječ. Da bismo bili dostojni ove Božje mudrosti i ovih svetih otajstava, pokajat ćemo se za sve svoje grijehe.

  • Gospodine, ti si sve dobro stvorio. Gospodine, smiluj se!
  • Kriste, prošao si svijetom čineći dobro. Kriste, smiluj se!
  • Gospodine, ti nas pozivaš da jednostavnošću i čestitošću budemo sol zemlje i svjetlost svijeta. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju


Kad govorimo o velikim i svetim kršćanima, skloni smo pomisliti da su to ljudi koji žive na poseban, neobičan i izvanredan način i koji čine čudesa i – općenito – upadaju u oči. A kad pogledamo, što se od nas traži? Jednostavno, vršiti Deset zapovijedi. Slijediti Kristov evanđeoski nauk. Slaviti svete sakramente. Posvećivati svoj život molitvom. Što u tome ima posebno i izvanredno? Ili, kakav bi trebao biti čestit roditelj? Čarobnjak? Dobra vila? Ne. Normalna osoba koja bez ikakvih začuđujućih poteza odgaja svoje dijete. Eto, o toj jednostavnosti i običnosti kršćanskog života progovara nam danas sveti Pavao (1Kor 10, 31 – 11, 1).


Ili jeli ili pili, sve na slavu Božju činite


Veli Pavao: Ili jeli, ili pili, ili drugo što činili, sve na slavu Božju činite. Što čine normalni ljudi? Rade svoj posao. Brinu se za svoju kuću. Vesele se, ali i tuguju, žene i udaju, održavaju obiteljska slavlja, jedu i piju. K tome, naravno, pomažu jedni drugima i slave Boga. Sve su to stvari koje mogu činiti i oni koji nisu nužno kršćani, pa ni pravi vjernici. Pa po čemu se onda oni trebaju razlikovati od onih koji nisu kršćani? Jednostavno po tome: što god čine, nastoje na slavu Božju činiti. U svoje su vrijeme neki nazovikršćani tražili od vjernika da provode neobičan i čudan život u pretjeranim postovima i pokorama. Tako Pavao na drugom mjestu veli da ne treba prezirati Božjih darova, samo ako ih čovjek sa zahvalnošću uzima: Svako je Božje stvorenje dobro i ne valja odbaciti ništa što se uzima sa zahvalnošću jer se posvećuje riječju Božjom i molitvom (1 Tim 4,4-5). Prema tome, bogougodno je djelo kad čovjek, zazivajući Božju pomoć, odlazi na svoj posao i radi. Bogu služi onaj tko predano i s ljubavlju skrbi za svoju obitelj. Bogu je milo kada ljudi sa zahvaljivanjem jedu, piju i vesele se zajedničkom životu. Bogu je drago kada čovjek u nevolji ne očajava, nego svoje pouzdanje stavlja u njega. Bogu je osobito milo kada čovjek s pouzdanjem prihvaća patnju i nevolju. Bogu vjerno služi onaj koji u skladu sa svojom dobi i sa svojim silama nastoji u jednostavnosti srca služiti njemu i bližnjemu. Pravi smo vjernici kad ono što inače redovito činimo, činimo sa zahvalnošću, pouzdanjem i molitvom. Molitvom i čistom nakanom svakodnevno prikazujemo sebe Bogu, upravo onako kako nas apostol na drugom mjestu poziva: Prikažite svoja tijela za žrtvu živu, svetu, Bogu milu – kao svoje duhovno bogoslužje (Rim 12,1).


Ne budite na sablazan


Apostol nas dalje opominje: Ne budite na sablazan ni Židovima, ni Grcima, ni Crkvi Božjoj, kao što i ja svima u svemu ugađam ne tražeći svoju korist, nego što koristi mnogima na spasenje. I ovo je važno imati na pameti. Ako krivo postupamo i ako griješimo, time, naravno, vrijeđamo Boga ali i sebe onečovječujemo i iznakazujemo. Međutim, ima još jedna zlosretna posljedica grijeha: sablazan. Pogledajmo. Ako čovjek pretjera u alkoholu, Boga je povrijedio a sebe unazadio. A što je učinio svojoj obitelji? Kakav je primjer dao svojoj djeci i drugima? Ako kršćani čine zlo, onda uvelike odnemažu evanđelju, potamnjuju sliku Kristovu u ovome svijetu i daju za pravo onima koji vele da su svi isti i oni koji vjeruju i oni koji ne vjeruju; i oni koji idu u crkvu i oni koji ne idu; oni koji se mole i oni koji se ne mole. Štoviše, u svojoj će zlonamjernosti reći da su vjernici još gori. A prisjetimo se kako Isus očekuje da mi budemo sol zemlje i svjetlo svijeta, kako nas Isus poziva da budemo kao kvasac koji ljepotom evanđelja prožima tijesto ovoga svijeta. Ta nije li zlo koje vidimo oko sebe odraz naše mlakosti i nezauzetosti oko dobra, kao prvo u svojoj kući, pa onda i dalje? Ne trebamo ni vikati ni bučati. Potrebno je da savjesno živimo kao kršćani, pa kad bude prigoda da i javno promičemo evanđeoske vrednote.


Nasljedovatelji moji budite, kao što sam i ja Kristov


Neki od vas će reći – čini se, s pravom – da je danas osobito teško odgajati djecu i da je jako zahtjevno živjeti kao pravi vjernik. Okruženi smo lošim ponudama jeftine zabave, vidimo kako se neke bitne vrijednosti omalovažavaju. Npr. tko danas govori o bračnoj vjernosti, o suzdržljivosti, o molitvi, o predanju, žrtvovanju za druge, o štedljivosti… Ukratko, u ovome svijetu nije nam lako odmah vidjeti koji je naš put. Evo, Pavao na koncu veli: Nasljedovatelji moji budite, kao što sam i ja Kristov. Duhovan čovjek u nekim životnim dvojbama uvijek se zapita: A što bi Isus sada učinio? Znamo, Isus je jeo i pio, išao na svadbu i na gozbe, putovao i odmarao se, imao prijatelje i protivnike, radio je kao mladić svojim rukama, poštovao Josipa i Mariju, obdržavao židovske vjerske zakone, plaćao porez… Jednom riječju, bio je naš Gospodin Isus, kako veli molitva Crkve nama u svemu jednak osim u grijehu.[1] Međutim, Isus je iznad svega vršio volju svoga nebeskoga Oca. Kada je trebalo, ponio je i iznio svoj križ sve do Golgote.

Ideal jednostavnosti – a ipak posebnosti – kršćanskog života osobito je lijepo opisan u jednom starom kršćanskom spisu:

Kršćani se ne razlikuju od ostalih ljudi ni područjem gdje stanuju, ni jezikom, ni načinom života. Ne žive u svojim vlastitim gradovima, ne služe se nekim neobičnim jezikom, ne provode neki osobit život… Prihvaćaju svugdje domaće običaje u odijevanju, hrani i uopće načinu života, oni žive i time predlažu izvanredan i, po jednodušnom mišljenju svih, nevjerojatan način života… Da kažem jednostavno, što je duša u tijelu, to su kršćani u svijetu. I kršćani se šire u svijetu, ali nisu od svijeta. Nevidljiva duša stanuje zatvorena u vidljivom tijelu, ali nije od tijela.[2]

Dao Gospodin da svatko od nas može poput ovih drevnih kršćana u jednostavnosti srca ljubit Boga i bližnjega i tako biti živi znak Kristova spasenja u ovome svijetu.


[1] Četvrta euharistijska molitva.

[2] Poslanica Diognetu, 5,1-4; Usp. Časoslov II., 613-614.

dr. Zvonko Pažin

dr. Zvonko Pažin

Župnik u Čepinu i profesor liturgike na KBF-u u Đakovu
dr. Zvonko Pažin

P o v e z a n i   t e k s t o v i

Htijenjem do očišćenja – razmišljanje uz 6. ... U današnjem evanđeoskom odlomku (Mk 1, 40-45) sveti Marko opisuje kako Isus liječi jednoga gubavca koji je kleknuo pred njega i zamolio da ga ...
6. nedjelja kroz godinu (B) – nacrt za homil... Uvod i pokajnički čin Danas je sve više osamljenih i onih koji se osjećaju ostavljenima i odbačenima. A Isus pristupa svakom čovjeku: i...
Šesta nedjelja kroz godinu (B) RAZMIŠLJANJA UZ SVETOPISAMSKA ČITANJA Lev 13,1-2.45-46 U svim kulturama svijeta postoji razlikovanje između svetog i profanog, č...
6. nedjelja kroz godinu (B) – komentar evanđ... Jean-Marie Melchior Doze, Isus liječi gubavca I ODMAH NESTA S NJEGA GUBE I OČISTI SE Mk 1,40-45 I dođe k njemu neki gubavac, klekne...
Isusova promidžba – razmišljanje uz 6. nedje... U današnjem Evanđelju, osim što je doista ganutljivo ozdravljenje gubavca, vrlo je uočljivo da mu Isus nakon što ga je očistio od gube zabranj...
Do NOT follow this link or you will be banned from the site!