Skip to content

6. vazmena nedjelja (A) – nacrt za homiliju

Snimio: Igor Brautović

Uvod i pokajnički čin


Slavimo svetu misu, ponosimo se svetim krštenjem, Knjigu Božje riječi nazivamo Svetim Pismom. Kad kažemo da je nešto sveto, onda mislimo da je to povezano s Bogom. Zato apostoli svoje vjernike i nazivaju svetim, tj. Božjima, jer su kršteni i Bogu posvećeni Riječju i kupelju vodom, tj. svetim krštenjem. Nažalost, u našim je životima puno toga što zatamnjuje ono sveto i plemenito u nama što od Boga dobivamo. Zato ćemo se pokajati za sve svoje grijehe i propuste da budemo dostojni ovih svetih otajstava.

  • Gospodine, govoriš svome narodu: Sveti budite! Jer sam svet ja, Gospodin, Bog vaš! Gospodine, smiluj se!

  • Kriste, ti si jedini svet, jedini Gospodin. Kriste, smiluj se!
  • Gospodine, ti posvećuješ svoju Crkvu milošću Duha Svetoga. Gospodine, smiluj se!


Nacrt za homiliju


Jako davno kada sam kao dječak ministrirao, pričest se dijelila samo na pričesnoj ogradi, pri čemu su vjernici klečali. Dogodilo se jedanput da je prigodom pričešćivanja jedna hostija pala na zemlju. Župnik ju je, naravno, podigao, a onda je na to mjesto stavio rupčić s kaleža. Na to mjesto nitko više nije kleknuo do konca mise. Na koncu mise župnik je to mjesto oprao i brižljivo posušio, da bi se i posljednja moguća mrvica sačuvala od obeščašćivanja. Kad pogledamo stare liturgijske knjige, vidjet ćemo kako su one prepune takvih odredaba koje štite uzvišenost i svetih obreda i kršćanskih svetinja. Uzmimo, na primjer, odredbu koja je vrijedila sve do sedamdesetih godina prošloga stoljeća prema kojoj je rupčić koji dolazi na kalež (tzv. “purifikatorij”) mogao prati samo subđakon i onaj koji je viši (đakon, svećenik…), nipošto nezaređeni službenik ili laik. Kakvo je to bilo strahopoštovanje! Mnoge od tih odredaba liturgija je napustila, međutim, to nipošto ne znači da u našem kršćanskom životu ne treba biti dubokog poštovanja prema svetom.


Krist neka vam bude svet


Apostol Petar potiče nas danas u drugom čitanju (1Pt 3, 15-18): “Gospodin – Krist neka vam bude svet, u srcima vašim, te budete uvijek spremni na odgovor svakome koji od vas zatraži obrazloženje nade koja je u vama…” Možda je danas došlo vrijeme kada priznajemo sve manje veličina i autoriteta, kada sve stavljamo u pitanje i kada se, u biti, baš i ne želimo nikome klanjati. Dobro je, međutim i glede ovoga pitanja zaviriti malo u povijest, točnije rečeno u povijest spasenja.

Odnos prema svetome u Starome zavjetu. Sjećamo se one zgode iz Biblije kad je Mojsije ugledao grm koji gori, a nikako ne izgara. Božji je glas opomenuo Mojsija da izuje obuću s nogu, jer je mjesto na kojem je stajao sveto tlo. Spominje se tako da je Bog smrću kaznio Uzu koji je samo pridržao rukom kovčeg Saveza, što nije smio učiniti jer nije bio svećenik (2 Sam 6,6-7). Kasnije, kad je bio sagrađen hram, točno se znalo gdje tko smije pristupiti: gdje muškarci, gdje svećenici, a gdje samo veliki svećenik. Konačno, svi židovski propisi o obrednoj čistoći i idu za tim da narod “očiste” od ostatka svijeta i učini dostojnima Božje blizine. Sličnu ulogu imale su i stroge odredbe o čistoj i nečistoj hrani. A što reći o bogohulnoj psovci? Bilo je to jasno: “Tko prokune Boga, smrću neka se kazni”.

Odnos prema svetom u našoj nedavnoj prošlosti. Kao što smo na početku pripomenuli, donedavni su liturgijski propisi bili veoma strogi, jer se njima htjelo zaštititi i naglasiti ono što je sveto. Uzmimo samo kao primjer odredbu o euharistijskom postu. Onaj tko je htio ići na pričest (svećenik ili laik, svejedno), osim što je, naravno, trebao biti u Božjoj milosti, morao je od ponoći do pričesti postiti tako da ništa nije smio uzeti od hrane ili tekućine.


Odnos prema svetome danas


Mnoge smo prestroge liturgijske odredbe napustili, jer, stvarno, nismo htjeli robovati slovu zakona. Konačno, i Isus je ustajao protiv izvanjskog obdržavanja Zakona. Stvarno, svi smo mi djeca Božja i ne bismo trebali sa strahom pristupati Božjim svetinjama. Doista, zašto vjernik koji je kršten, npr. ne bi mogao prati crkveno rublje, pa i onaj rupčić s kaleža? Međutim, s druge strane, možemo se također upitati jesmo li možda otišli predaleko?

Općeniti stav prema autoritetu. Koliko god to moglo zvučati staromodno, način na koji poštujemo drugoga čovjeka pokazuje našu sposobnost da poštujemo vrhovni Autoritet – Boga. Koliko danas pokušavamo učiti mlađe naraštaje da imaju poštovanja prema djedu ili baki, prema susjedima, prema starijim osobama? Učimo li – i svojim primjerom! – svoju djecu da poštuju svoje nastavnike i profesore koji nipošto ne moraju biti savršeni? Koliko mi sami znademo imati poštovanja prema svome okolišu, prema društvenim vlasništvu? Koliko pokazujemo poštovanja, obzira i ljubavi prema prometnim pravilima i prema drugim sudionicima u prometu? Što je nama uopće sveto? Naš želudac i naši probici?

Poštovanje prema Bogu. Možda su stari propovjednici i suviše grmjeli protiv psovke kao da je to jedini i najveći grijeh. Međutim, mislimo li stvarno da je nebitno kako izgovaramo Božje ime i kako govorimo o vlastitim svetinjama? Prisjetimo se samo npr. da zakon svake države štiti svoje svetinje kao na primjer zastavu, grb i himnu. Je li doista Bog svet u našim životima? Je li Krist stvarno svet u našim životima? Ima li križ važno mjesto u našim domovima? Uzimamo li u ruke Bibliju kao Božju riječ s poštovanjem i ljubavlju? Jesu li nama stvarno svete naše crkve da se u njima dolično ponašamo? Je li stvarno po sebi razumljivo da po zakucima crkava (klasična su mjesta kor i pod korom) prepričavamo događaje od subote navečer, žvačemo žvakaće gume…? Koliko je molitva sveta i važna u našim životima?

Petar u današnjem odlomku govori o tome da Krist treba biti u našim srcima i zbog toga da bismo mogli drugima približiti Krista. Naš je kršćanski poziv bitno misionarski. Koliko stvarno naš kršćanski život i naš stav prema svetome može nekoga drugoga oduševiti za Krista i njegovo spasenje? Važno je i odsudno kakvo i koje mjesto u našim životima zauzimaju naše kršćanske svetinje. Vrijeme je da se oda sna prenemo iz svoje učmalosti i kolotečine, te da počnemo cijeniti i štovati ono što je u našoj vjeri i sveto i uzvišeno i božansko i spasonosno. Jer, ako sami sebe ne cijenimo, ako svoje svetinje ne cijenimo, kako možemo očekivati da to drugi čine?

dr. Zvonko Pažin

dr. Zvonko Pažin

Župnik u Čepinu i profesor liturgike na KBF-u u Đakovu.
dr. Zvonko Pažin

P o v e z a n i   t e k s t o v i

Osposobljeni za cjelovitu ljubav – razmišlja... Svi ćemo se složiti da je ljubav najvažniji sadržaj života. Nema čovjeka kojemu nije primarni cilj, smisao i plan: ljubiti i biti ljubljen. Lj...
6. vazmena nedjelja (A) – komentar evanđelja... Ja ću moliti Oca i on će vam dati drugoga Branitelja Iv 14, 15-21 "Ako me ljubite, zapovijedi ćete moje čuvati.  I ja ću moliti Oca i...
6. vazmena nedjelja (A) – homilija Uvod i pokajnički čin Što je sveto i što je svetinja? Neki će se zaklinjati da je njihov nogometni klub svetinja. Za drugoga će to biti...
Šesta vazmena nedjelja (A) Dj 8,5-8.14-17 Nakon Stjepanovog pogubljenja, novozaređeni đakoni i helenistički judeokršćani uslijed progona napuštaju Jeruzalem (8,1) i pronose Rij...
Šesta vazmena nedjelja (A) – komentar evanđe... JA ĆU MOLITI OCA I ON ĆE VAM DATI DRUGOGA BRANITELJA Iv 14,15-21 "Ako me ljubite, zapovijedi ćete moje čuvati.  I ja ću moliti Oca i on će vam dat...