7. vazmena nedjelja (A) – nacrt za homiliju

Uvod i pokajnički čin

Kada govorimo o molitvi, možda nam se i nesvjesno stvara slika molitve kao čina uvjeravanja. Pokušavamo Boga uvjeriti da postupi ovako i onako. Pa sve to onda izgleda kao mučni pregovori Hrvatske s Europskom unijom. Međutim, duhovni nam pisci uporno govore da je molitva razgovor s Bogom, odnosno da nam molitva kao takva uvijek koristi, bez obzira postupio li Bog po našim željama ili ne. Molitva je traženje Boga, molitva je razgovor s Bogom, molitva je stavljanje u Božju blizinu, dolazak pred Božje lice. Molitva nas uvijek oplemenjuje. Saberimo se na početku ove mise i stanimo pred lice Božje, da nas on očisti svojom nazočnošću te da tako mognemo dostojno proslaviti ova sveta otajstva.

  • Gospodine, tebe su hvalili svi narodi, slavili svi proroci. Gospodine, smiluj se!

  • Kriste ti si u molitvi neprestano bio povezan sa svojim Ocem čineći uvijek ono što je njemu milo. Kriste, smiluj se!

  • Gospodine, ti nas učiš d uvijek valja moliti i nikada ne sustati. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju

U današnje smo vrijeme naviknuti na vrijeme slavlja i euforije i onda na vrijeme “triježnjenja”. Najočitije to bude oko Nove godina i u danima koji slijede. “U visokom ritmu” slavimo Božić, Stjepana i Ivana i onda Novu godinu. Nakon toga se još malo veselimo do Tri kralja, a onda se nastavlja siječanj – mršav i siromašan i iznad svega dug. Nastupa triježnjenje. Svakodnevica.

Vratiše se u Jeruzalem

Možda bi se to moglo reći i za apostole u vremenu Kristove smrti i uskrsnuća. Najprije su se apostoli bili ponadali da će Isus uspostaviti ovozemno židovsko kraljevstvo. Onda je nastupio šok. Isus je osuđen kao zločinac i veleizdajnik, smaknut i pokopan. A trećega dana nastupa novi obrat. Isus je uskrsnuo. Međutim, uskrsnuli Isus nije slavodobitno umarširao u Jeruzalem pred velikoga svećenika i Pilata, nego se neredovito ukazivao učenicima ostavljajući ih u nedoumici. I, na koncu, kako veli današnji odlomak (Dj 1, 12-14), uzašao je na nebo, ostavio ih, a da oni pravo nisu znali što im je činiti i što sa svojim životima. Bili su zbunjeni. Što učiniti? Jesu li dotadašnje tri godine s Isusov bile same sebi svrha? Trebaju li sada živjeti od uspomena i vratiti se svome prijašnjem životu?

Bijahu postojani u molitvi…

I onda su učinili ono što je bilo najrazboritije. Sva preostala jedanaestorica apostola, zajedno s Isusovom majkom, njegovom braćom i s nekim ženama sabrali su se u jednoj prostoriji i molili. Veli Luka: “Svi bijahu jednodušno postojani u molitvi…” Nisu znali što im je činiti, znali su da ne mogu sami ni znati ni činiti. Zato su tražili Božje prosvjetljenje i Božju pomoć. Svi zajedno. Znamo što se kasnije dogodilo. Bog im je uslišao molitvu. Po Isusovu obećanju poslao im je svjetlost i snagu Duha Svetoga. Tada su se ispunili mudrošću i silom da su mogli hrabro i s uvjerenjem naviještati Evanđelje sve do krajeva zemlje. Na osnovu toga su onda apostoli znali da sve njihovo djelovanje, sva mudrost i sva snaga ne dolazi od njih samih, nego isključivo od Duha Svetoga. Znali su naime tko su i kakvi su bili prije silaska Duha Svetoga. Evo, to čini molitva, to čini Bog po svome Svetom Duhu.

Uspješnost molitve

Kada gledamo sebe kao molitelje, možemo se upitati, zar je sve tako jednostavno? Budeš postojan u molitvi i onda ti Bog dade sve što moliš? Evo jedne pričice koja ovo pitanje može osvijetliti:

Otac je obećao dvojici svojih sinova da će ih sljedećeg dana voditi na pecanje ako bude lijepo vrijeme. Mlađi je sin uvečer molio da sutra bude lijepo vrijeme, ali ujutro je pljuštalo i pljuštalo. Stariji reče mlađemu: “Vidiš da Bog nije čuo tvoju molitvu!” Mlađi je odgovorio: “Naravno da je čuo, samo što je rekao ‘ne’!”

Isus, istina, veli: “Kucajte i otvorit će vam se, tražite i naći ćete…” Međutim, duhovni su pisci oduvijek upozoravali da Bog sluša naše molbe, ali vrši svoju volju. Ne govorimo li svaki puta u Očenašu “budi volja tvoja”? Valja, nadalje, naglasiti kako hrvatska riječ “molitva” može u svom značenju dovesti u zabludu. Naime, nije molitva – molitva po tome što bi se sastojala od molbi i moljakanja. Molitva je naše nastojanje da se povežemo s Bogom, naša želja da osluškujemo njegov glas, da otkrivamo Božju volju za nas, da tražimo snage da je vršimo. Molitva je naše nastojanje da svoj život u potpunosti uskladimo s Božjom voljom. U tome smislu molitva je pronalaženje samoga sebe, otkrivanje vlastitog poziva, nalaženje vlastitog “ja”, traženje vlastitog mjesta u kraljevstvu Božjem. Što to konkretno može značiti? Može značiti da u molitvi i u drugovanju s Bogom na primjer otkrijem da Bog zna i prihvaća moju patnju i želi je uključiti u spasonosno trpljenje Kristovo, da bih s njime bio i proslavljen. Može značiti da me Bog poziva na strpljivost, praštanje, odricanje od nekih mojih loših sklonosti. Molitva prosvjetljava, upućuje, jača, daje smisao, usrećuje i donosi mir. Molitva i druženje s Bogom čovjeka preobražava, prosvjetljuje, daje čovjeku posebnu snagu. Molitva od običnog ovozemnog čovjeka čini čovjeka Božjega. To su upravo bili Božji velikani kao Benedikt, Franjo, Leopold Mandić…

Blagoslov molitve

Predanje Bogu u molitvi i u vlastitom životu čovjeka preobražava i donosi duboki mir. Kad smo izvan molitve, kad ne prepoznajemo Božju volju i kad je ne želimo slijediti, onda nam je život ispunjen nemirom, onda nam je život prepun neispunjenih čežnji, onda uvijek iznova žudimo za većim i boljim i – nikada ne možemo naći mira ni spokoja, baš kako reče Augustin: “Za sebe si nas stvorio, o Bože, i naše je srce nemirno dok se ne smiri u tebi.” Naprotiv, čovjek molitve, čovjek Božji vazda u Bogu vidi smisao svoga života, oskudijevao ili obilovao, bio zdrav ili bolestan, bio priznavan ili odbacivan…

Apostoli u molitvi s Isusovom majkom i s nekim ženama nisu znali što je pred njima i za što bi trebali moliti. Pa ipak su bili postojani u molitvi. Bog ih je uslišio i ispunio snagom Duha Svetoga. Duh ih je ispunio mudrošću i snagom, a oni su sami bili i ostali blagoslov za sve naraštaje vjernika. Neka dar i duh molitve i u nama urodi istim plodovima.