Skip to content

Abrahami ili Jone (Još jednom na temu naše međubiskupijske solidarnosti)


Nije pitanje kanalizacije zvanja iz dijeceza, koje njima obiluju, u one, koje njima oskudijevaju, — pitanje, što je ponovo u ovo zadnje vrijeme izašlo na tapet, — stvar, koja ovisi samo o dobroj volji i širini srca na odgovornim crkvenim mjestima. Nije ni samo stvar, pastoralne propagande i organizacije. Nije ni samo stvar veće ili manje religioznosti vjernika. Igraju u tome ulogu i mnogi naravni momenti. I oni socijalni. I oni financijski. Igrali su je i u nedavnoj prošlosti.

U vremenu poslije rata bilo je to kod nas lakše nego danas. Djece je tada, barem u moralno još sačuvanim, patrijarhalnim, krajevima, bilo izobila. A sve su više išla u školu: država je to forsirala. Sve ih je više završavalo i osmoljetke. A svijet je, uglavnom, bio još religiozan: barem tradicionalno religiozan. Pa je djecu rado slao u sjemeništa. I onda, kad djeca baš nijesu imala, svjesnog, poziva na svećeništvo. Rješavao je tim, na, za svoj ukus, najjednostavniji i najsretniji, način, problem njihove eksistencije i daljega školovanja. Problem, koji je bivao sve teži: natalitet je naglo rastao, a selo je bila pritisla ekonomska kriza; u ono doba još nijesu bile otvorene granice za odlazak na rad u inozemstvo. Svaki je biskup u tim krajevima, samo ako su svećenici o tomu govorili narodu i ako je imao financijskih mogućnosti, da djecu školuje, a od roditelja što manje traži, dobivao, iz provincije, sa sela, obilje molbi za primitak u sjemenište. I više, nego što mu je trebalo.

Pa su se neki takvi biskupi i sami sjetili, da bi bilo grjehota pustiti, da dio tih potencijalnih svećeničkih zvanja propane, kad ih u drugim dijecezama nemaju, a krvavo ih trebaju. I upućivali su, — kandidate, kojih sami nijesu mogli primiti, a koji su, koliko toliko, udovoljavali uvjetima, — da šalju molbe za primitak dijecezama, za koje su znali, da su u oskudici. Isto su to radili i viši redovnički poglavari iz tih krajeva sa svojim pretičkom. I oni su prekobrojne kandidate upućivali ili oskudnijim provincijama svoga reda ili drugim redovima, koji su bili u kritičnoj situaciji sa zvanjima. A kada se je još, i u široj javnosti, čulo za te “rudnike zvanja”, počeli su biskupi iz “suhih” dijeceza i formalno hvatati veze s “bogatijim” kolegama, ili su, — osobito su to činili redovnici, — slali “emisare” na takve terene i kapacitirali i odvodili kandidate. Postalo je to već bilo sistemom.

Neke su se s te strane pasivne dijeceze na taj način izvukle iz krize i malo pomalo popunile sva ili skoro sva svoja prazna pastoralna mjesta; na primjer baš Dubrovnik i Kotor. A osobito su se naglo “pomladile” i “potkožile” mnoge redovničke provincije: pa i one, koje su oduvijek, i u predratno doba, kuburile s podmlatkom. Bilo je to nešto za našu Crkvu providencijalno.

Samo, imalo je to i svoje sjene. Nijesu sve to bila solidna ni puna zvanja. Bilo je i poluzvanja. Mladića, koji su “slučajno” i više silom prilika, nego od svoje volje, upadali u sjemenište. A bilo je i “računaša”. Nijesu svi ti “stranci” dugo ostajali u sjemeništu. Istupali bi, prelazili na druge, svjetovne, škole, odlazili u druga zvanja. Ne bi ni došli do bogoslovije ni do novicijata. Ali, dio bi ih ostao, svršio nauke, zaredio se. Neki su od njih ostali sve do danas vrijedni i dobri. Neki nijesu: osobito među redovnicima. Pošli su za parolama modernizma i kontestacije: bilo ih je, pa su i apostatirali. Teško je, dakako, reći, je li to bilo više prokletstvo polovičnih zvanja, ili tragična pogreška njihovih poglavara, koji su ih slali u inozemstvo, na “zapad”, gdje su im se zarazili modernizmom i lajicizacijom.

Međutim velika ih je većina, — onih, koji su došli do oltara, — ostala vjerna Bogu i Crkvi. Korektni su. Vrše svoje pastoralne dužnosti. Lojalno služe Crkvi i dušama u novome kraju. Neki i s puno elana, okretnosti, revnosti. Zadovoljni su s njima i biskupi i vjernici.

Samo, svi su oni, i oni najbolji, izloženi jednoj trajnoj “napasti”. Većina ih ipak osjeća nostalgiju za svojim “starim krajem”. Ostalo im je u njemu pola srca. “Voljeli bi”, da ih je zapalo služiti Crkvi u njihovu zavičaju. Vuče ih nešto onamo. Osjećaju žrtvu svoga svećenikovanja i apostolovanja daleko od “svojih”. Ali je, najviše njih, i junački nosi. Ostaju, mirno i veledušno, u svojoj novoj dijecezi. Svjesni su, da im je to moralna obveza i da ne bi bilo “fair”, da, iza kako su slobodno došli u novu dijecezu i na njezin se trošak iškolovali, bježe natrag u svoje gnijezdo. Nitko ih nije silom k sebi doveo. Preuzeli su, ili formalnu, ili implicitnu, obvezu, da će, ako već postanu svećenici, i ostati u dijecezi, koja ih je primila i ponudila im svoje gostoljublje: da će služiti njezinim duhovnim potrebama i njezinim vjernicima. Valja im ostati pri riječi i pri obećanju. Pogotovu, kad ih na novom mjestu krvavo trebaju, a u njihovu starom kraju ima dovoljno svećenika. Bilo bi tragično, da se drukčije opredijele: samo po svome instinktu. Pokojoj dijecezi bio bi to nož u srce.

No bilo ih je, i koji su popustili napasti. Osobito među sjemeništarcima i bogoslovima. Pa su, iza kako su u novom kraju realizirali zvanje, potpuno ili napola, silom htjeli natrag, k “svojima”. Javljali su se, direktno ili preko posrednika, biskupu svoje stare dijeceze i nudili mu se, molili ga, da ih primi: u svoje sjemenište, ako su još bili u sjemeništu, ili da ih inkardinira, ako su već bili svećenici. A svomu su novome biskupu dodijavali sve, dok ih ne bi pustio. I navodili sve moguće razloge. Nemaju volje. Neobično im. Ne razumiju se sa kolegama ili sa svijetom iz novoga kraja. A stari bi ih biskup, najviše od obzira ili na intervenciju kojega svećenika, primao. I, to se zna, “otkupljivao” od novoga biskupa. Podmirio bi mu troškove, što ih je imao oko školovanja “povratnika”.

Osobito su neke dijeceze bile u tomu pogledu nesretne. Od sve te “pomoći” sa strane ne bi im na koncu ostalo ništa ili skoro ništa.

Prošlog ljeta proputovao je kroz Sarajevo riječki nadbiskup-koadjutor Msgr. J. Pavlišić, sa dva svoja svećenika u pratnji. Prenoćio je u Sarajevu, u nadbiskupskom dvoru. Našao sam se i ja s njim, za večerom. Kazivao nam je, da putuje u Hercegovinu, na mladu misu jednome svome bogoslovu, koji je iz Hercegovine došao u njihovo sjemenište, za riječko-senjsku nadbiskupiju. A veli: jedini je od sviju, koji je u njoj i ostao, sve do ređenja. Svi drugi pitomci, koji su im se iz drugih dijeceza javljali u sjemenište, ili su tokom studija istupili ili su se povratili u svoje dijeceze: prije ili poslije ređenja. Bilo me je skoro stid, kad sam to čuo. Jer, i ja sam ih nekoliko bio spremio na Rijeku iz vrhbosanske nadbiskupije, dok sam, kao sarajevski kanonik, bio referent za sjemeništa. I puno sam se tada veselio, kako ćemo i mi iz Bosne pomoći našoj, opustošenoj, sirotici Liki. A, eto, svi su ih ti ostavili na cjedilu: i Liku i te osirotjele vjernike. Morali su se, veli Nadbiskup, pouzdati samo u Boga i u sebe. Pa, kad im ljudi nijesu htjeli pomoći, pomogao im je Bog. Imaju danas, od svih naših dijeceza, relativno najviše mladoga klera. Imaju, — čini mi se, da je rekao, — preko sedamdeset mladih svećenika. Ali svi su oni sa teritorija njihove nadbiskupije. Osim, eto, toga jednoga Hercegovca. “Za sjemena”.

Ne služi nam to nimalo na čast. Prava je to svjedodžba siromaštva i za naš apostolski osjećaj i za našu, kršćansku i svećeničku, pa i narodnu, solidarnost. Treba to jednom i javno kazati. I javno pokuditi. Za onom večerom u Sarajevu i dobio sam inspiraciju za ovaj članak.

Pustimo, uostalom, po strani ljude! Pustimo po strani, i da je to povlačenje riječi! I to od ljudi, koji su se dali Bogu u službu i opredijelili za svetište, ali onda i rekli zbogom onima, koji su u njih gledali kao ozebao u sunce, i lijepo otprhnuli natrag u svoje rodno gnijezdo. Onima, koji su istupili, jer se nijesu osjećali pozvanima, nitko ni ne zamjera. Bila im je i pred Bogom dužnost, da odu. Pustimo po strani ljude! Ali, jesu li ti bjegunci i prebjezi tim svojim postupkom obradovali i počastili Boga? Zar se za njihovim dolaskom u takvu pasivnu dijecezu nije krila ruka Providnosti i spasiteljska volja Božja? Ona je udesila, da im se zatvore vrata sjemeništa u njihovoj rodnoj dijecezi, a otvore u ovoj, potrebnijoj. Božje je to bilo poslanje; poseban Božji poziv. Bio je to Božji dar mnogim dušama, koje su, bez svoje krivnje, bile ostale bez kruha (Tuž. 4, 4.) Božje riječi i Božje milosti. Bog je sam, na taj način, svakoga toga mladoga čovjeka poslao u tuđinu, kao ono jednom Abrahama (Post. 12, 1.), i dao mu apostolsku i misionarsku misiju. A on je, eto, — tu časnu i providencijalnu misiju, — stresa s ramena i otima joj se kao Jona (Jon. 1, 3.). Izabire ono, što je njemu draže, lakše, zgodnije, a na račun, viših, Božjih milosnih planova. Ostavlja duše, koje na njega tako željno i nestrpljivo čekaju, i povlači se pred Isusovim, jasno izrečenim, pozivom, kao onaj bogati mladić iz Evanđelja (Mat. 19, 22.; Mark. 10, 22.; Luk. 18, 23.). Žao mu “kuće”; žao mu zavičaja.

Nije to znak ni velike vjere, ni apostolskoga srca, ni iskrene ljubavi prema Bogu i dušama. Što se mene tiče, ja sam uvijek, kad bih čuo, da se je koji takav “vratio”, bio među onima, koji su mu to zamjerili. I uvijek sam sve, koji su se spremali na takav korak, a upitali me za savjet, od toga odvraćao. A nije mi nikada bilo pravo, ni kad bi koji biskup takve natrag primio u rodnu dijecezu ili sjemenište, mjesto da im odgovori, kako su nekada, iz Rima, odgovarali na molbe za sekularizaciju nezadovoljnim redovnicima: “Perseveret in sancto proposito!” Svakoga takova pogađa i postiđuje Isusova riječ: “Nitko, tko stavi ruku svoju na plug, pa se stane obazirati natrag, nije priličan za kraljevstvo Božje!” (Luk. 9, 62.).

Naravno je i shvatljivo, da čovjek visi na svome rodnome kraju. A nitko, na koncu, ne mora ni u tuđinu, ni u misije. Nitko ne mora biti ni apostol. Ali, ako je Gospodin već nekoga pozvao, — na koji bilo način; pa i ovakvim “Božjim slučajem”, — da “ostavi mreže i oca” (Mat. 4, 20. 22.; Mark. 1, 18. 20.; Luk. 5, 11.), i on mu se odazvao, mora “vjerovati Bogu” (Gal. 3, 6.) i ostati uz tu svoju, Božju, misiju. U žrtvi i jest najdublji smisao i najviša vrijednost apostolata. A Bog će je već zasladiti, tu žrtvu: danas, sutra. I iznutra i izvana. I male župe, i dijasporske župe, — ako se o takvima radi, — imaju svoje prednosti: ne mora se čovjek na njima satirati ekstenzivnom pastorizacijom; može se sav koncentrirati na intenzivnu, dubinsku, individualnu, duhovnu pastvu. A svaki kraj ima, uz svoje eventualne nedostatke, i svoje dobre strane. Potrebno je samo, da ih čovjek otkrije i da se prilagodi i aklimatizira. I da, ni u kojem slučaju, ne uzme za kriterij dinare, godižbinu i karijeru: to bi u ovako svetom poslu bilo već nešto kao simonija i svetogrđe. Bio bi to onaj oskvrnjeni apostolat “turpis lucri gratia”, protiv kojega toliko grme i sv. Petar (1. Petr. 5, 2.) i sv. Pavao (1. Tim. 3, 8.; Tit. 1, 7. 11.).

Nažalost bude koji put i njega. Bilo ga je osobito po Srbiji. Beogradska nadbiskupija ima danas samo šaku svećenika, — na prste se mogu izbrojiti, — a imala bi ih, — po onome, što sam ja o tom, najviše slučajno, slušao, pred rat, i uz rat, i iza rata, možda i pedeset, da su svi oni, koji su joj dolazili “u goste” i po njoj hospitirali, u njoj i ostali. Ali sve su to bile “ptice selice”. Netko je u njoj tražio “utočište”, netko “slobodu”, netko opet “mjesto”, a bilo ih je, pa su dolazili, i da se doškoluju ili i doktoriraju, a onda bi najedanput dobili “neodoljiv” poziv “kući”, u inozemstvo, na “specijalizaciju”, a “misija”, “ekumenizam”, “dijaspora”, neka gledaju, kako će.

Ne daj, Bože, da se to ikada više ponovi! Ali ne će, valjda, u ovoj našoj, današnjoj, novoj, kampanji za pomoć siromašnim dijecezama. Ne će već radi toga, što je nestalo negdašnjeg obilja kandidata i ondje, gdje ih je prije bilo. Nitko danas ne mora na taj način tražiti kruha. Tko im danas pođe u pomoć, poći će iz nadnaravnog idealizma. Znat će, da misionarstvo i apostolat nijesu igra za djecu sa trga (Mat. 11, 16. 17.; Luk. 7, 32.); igra od jednoga sata (Iv. 5, 35.). Bit će to Abrahami, a ne će biti Jone. Skinut će s nas Hrvata zao glas, što nas bije: da smo uvijek, — i uz riziko denacionalizacije — spremni u tuđinu i u emigraciju, za kruhom, — a u zadnje vrijeme i za dolarom i markama, — ali da smo neizlječive lokalne patriote, kad valja poći za bijelim zastavama Kristovim: u apostolat i u misije. Tada nam je daleko i do Senja i Like.

Popravit ćemo to. A naša će prva misija biti — naše osirotjele biskupije!


Dr. Čedomil Čekada


Tekst je napisan 1973. god., a prvi puta objavljen u knjizi: Čedomil ČEKADA, Za Crkvu; za Papu. Protiv modernizma i kontestacije!, Đakovo, 1975., str. 83-88. Ostali objavljeni tekstovi iz te knjige mogu se pronaći ovdje, iz knjige Crkva, svećeništvo, svećenici ovdje, a iz knjige Kuća na kamenu: pokoncilski problemi Crkve ovdje.

P o v e z a n i   t e k s t o v i

Papa i biskupi (Velika lekcija IV. rimske biskupsk... Prošlogodišnja biskupska sinoda u Rimu (27. IX. — 26. X. 1974.) nije, kako se iz svih izvještaja o njoj, i službenih i neslužbenih, jasno vidi...
“Karizme” i “karizmatici” Ni o čemu se danas, ni u svećeničkim i katoličkim krugovima, ni u katoličkoj štampi, ne govori tako neozbiljno, površno, konfuzno, teološki ne...
Citati i citacije (Za punu lojalnost istini) Snimio: Igor Brautović Nije lako biti lojalan istini. Lako je to, kad se radi o evidentnim istinama. I o onima pozitivnim, eksperimentalnim, zna...
Pred porušenim bastionima (Vox fidei) Bilo je i do sada u Crkvi uvijek institucija i ljudi, koji nijesu imali nikakve, direktno, božanske misije, — ni misije ni legitimacije, — a m...
Iskustvo Crkve Snimio: Igor Brautović Uvijek me vrlo neugodno impresionira, kada danas, mnogi "progresisti" i modernisti, — kojiput i oni mladi, s jako malo os...