Anketiranje o religioznim problemima (Nove metode propagande protiv celibata)

Jedna od vrlo problematičnih novosti, kojima nas je obdarilo pokoncilsko vrijeme, svakako su i ankete o religioznim problemima, i u krilu katoličke Crkve: među klerom i vjernicima. Barem, kako se i s kojim tendencijama one konkretno provode. I o centralnim i najdelikatnijim pitanjima crkvenog života. I protiv jasno zauzetih i izrečenih stanovišta mjerodavnih crkvenih krugova. I sa željom da ucjenjuju najvišu učiteljsku i upravnu vlast u Crkvi. I sa mentalitetom “demokratskog” i parlamentarnog odglasavanja i proglašavanja. I sa pretenzijama na suvereno, “plebiscitarno”, odlučivanje o vjersko-crkvenim stvarima.

A značajno je svakako, i da su ta anketiranja započela od pitanja, koja moderne “reformatore” katolicizma najviše “žuljaju”. Od onih moralnih. Od onih sa područja kršćanske seksualne discipline, odnosno seksualne “slobode”. “Pilule” i “bračno planiranje” s jedne strane, a celibat svećenstva s druge strane prvi su došli na red i “pod nož”. Baš, eto, ona pitanja, u kojima Crkva želi najmanje intervencija odozdo: pogotovu onih nestrpljivih i nervoznih. Od ljudi, koji ne žele ni čekati ni učiti, nego koji hoće da diktuju i da iznuđuju odluke. Papa je, izrijekom, na Saboru, i jedno i drugo od ta dva pitanja skinuo sa dnevnoga reda: problem reguliranja nataliteta pridržao je svojoj kasnijoj odluci i studioznom proučavanju kompetentnih i dobronamjernih, a celibat je jednostavno proglasio praktično indiskutabilnim: na temelju, već davno preskribiranog, iskustva i provjeravanja, — asketskog i pastoralnog, — kroz dvadeset kršćanskih stoljeća.

I odviše spontano dobiva čovjek dojam, da iz tih anketa progovara pobuna ljudske moralne bijede i revolucija nižega čovjeka protiv viših ideala duha: da se u stvari radi samo o još jednom, akutnom, simptomu masovne ćudoredne krize u današnjem kršćanskom svijetu.

Osobito su s te strane, za nas svećenike, interesantne ankete o celibatu. Pogotovu, kad su im štampa i radio, — nažalost i katolička štampa, i katolički radio (“cui bono?”), — dali toliki publicitet. I to u jednoj verziji, koja alarmira i zbunjuje. Navodno se je i u Holandiji i u Americi (Sjedinjenim Državama) većina anketiranih svećenika (u Holandiji 1.500; u Sjedinjenim Državama 62%) izjasnila protiv obligatnog svećeničkog celibata, a za dopuštenost ženidbe svećenicima.

Da odmah kažemo, nas ti “rezultati”, kolikogod su, — i ovakvi, kakvi su, — skrajnje žalosni i simptomatični po savremenu krizu svećeničke stege i uopće katoličkog kršćanstva na zapadu, — nije badava stari Jacques Maritain, proslavljeni katolički mislilac, filozof i vjernik, izdao nedavno knjigu: “,Le Paysan de la Garonne”, punu teških tužbi i gorke ironije na “imanentnu apostaziju” novoga “modernizma”, prema kojemu je modernizam iz vremena Pija X. bio mila majka, “obična nazeba (nedužna, laka, hunjavica) prema ljutoj groznici”, — ne impresioniraju baš posebno. Znamo, tko inicira i pravi takve ankete: skoro uvijek ljudi zainteresirani i više zlonamjerni nego dobronamjerni. A znamo, i kako ih prave. Tendenciozno i nelojalno. Upitni se arci šalju samo, — ili, barem, prvotno, — “izabranim” i “pouzdanim” istomišljenicima; formulacije su u njima neiskrene i dvoznačne; stvari se namjerno poljepšavaju i na silu se garniraju sa naoko najnevinije i za one naivne najprobabljivije strane; prešućuje se skoro uvijek glavno pitanje; pitanje, koliko svećenika, — obično je to velika većina, — nije uopće ni učestvovalo u anketi, pa ju je prema tome i bojkotovalo, — i nju i njezine aranžere, — deklarirajući se, demonstrativno, već tim samim, za protivnu tezu, konkretno za crkvena shvaćanja i za celibat. Ne može Fichterovih 3.000 anketaša govoriti uime 55.000 svećenika iz Sjedinjenih Država, ni 1.500 holandeskih svećeničkih “mladoženja” “in spe” ispred holandskog klera, u kojemu samo franjevaca ima preko 1.000.

Ali i sve da se radi o najobjektivnijem i najlojalnijem anketiranju, sve da se je i većina, ne samo učesnika u anketi, nego i čitava klera sa dotičnog područja, deklarirala protiv celibata, nije to oružje, koje pred Crkvom pali, kad se radi o njezinim svetinjama. Ona bi celibat branila i protiv većine, kako ga je branila i u danima Grgura VII. Branila bi ga uime svetosti svećeničkog poziva i ideje, i uime viših interesa Crkve i duša, a protiv opozicije i afektiranog nerazumijevanja ljudske moralne bijede i slabosti. Borila bi se protiv bolesti i krize u svojim redovima uime zdravlja crkvenog organizma u cjelini. Borila bi se protiv većine smućenih, zavedenih, dezorijentiranih, malodušnih, klonulih, uime manjine vjernih, hrabrih i veledušnih. O svetinjama se i idealima ne glasuje: ideali se prihvaćaju kao diktat jedne više logike duha. Istina i dobro nikada nijesu ni učenici, ni sluge, ni najamnici na otkaz; oni su učitelji, gospodari i suvereni. Treba ih samo upoznati i naći; ali, kad smo ih jedanput našli, valja im se pokloniti i prikloniti bez obzira na cijenu, kojom ćemo to morati platiti: bez pogađanja i cjenkanja. Glasovi i većina nije u legitimaciji istine; njezina su legitimacija razlozi.

Uopće je logika anketiranja i većine uvijek relativna. I na profanom području. Ne predstavlja, već po svojoj biti, objektivan kriterij, već samo subjektivan i brojčan. Anketiranje i izglasavanje može biti, — pa često i jest, — nuždan praktični “expediens” u prijepornim stvarima sa moralno indiferentnih područja, ali ono nikada ne rješava nijednoga pitanja načelno ni filozofski. Pobijeđeni na izborima imali su sto puta pravo, pobjeditelji krivo. Opredjeljenja mudrih, dalekovidnih i poštenih odudarala su, i prečesto kroz historiju, od bučnih želja i zahtjeva masa. I dobivala, kasnije, satisfakciju, na račun onih drugih. I historijsku, i filozofsku, i znanstvenu, i moralnu.

I samo je znak plitkoće i površnosti vremena, u kojemu živimo, ovo današnje neprestano, modno, apeliranje na ankete i pokušavanje, da nam se one nametnu kao auktoritet i suci u ozbiljnim pitnjima. I kulturnim, i socijalnim, i umjetničkim. Broj tim stavljamo pred misao; masu pred umnike: nemotivirani, nagonski, osjećaj i simpatiju pred razlog i argumenat: subjektivno i subjektivističko pred objektivno. Uvijek je to, pogibeljna, igra s velikim stvarima.

Imaju ankete raison, ali samo u svojim granicama; u granicama statistike. One su dobro sredstvo za pribiranje činjenica, ali vrlo inadekvatno, pa i loše sredstvo za njihovo ocjenjivanje i klasifikaciju. Filozofija anketiranja isto je što i filozofija besprincipijelnosti i anarhije. Takva filozofija sve velike stvari degradira i devolvira do na razinu efemernosti. O čemu se odlučuje anketom, s tim se i eksperimentira; to se relativizira. Tko su i kakvi su danas “idoli” masa! Čemu danas aklamira većina ljudi? Urlatorskoj glazbi, apstraktnoj umjetnosti, “beatles-ima”!

Razumije se, samo od sebe, da religiozno-moralna pitanja ne mogu nikada biti tako tretirana: doklegod religija predstavlja nešto odozgor; nešto, što je ljudima dano i objavljeno kao viša mudrost i kao božanski zakon. Ljudi tu moraju biti učenici, a ne učitelji. Moraju slušati, a ne zapovijedati. Žalosna moralna praksa današnjeg tzv. “modernog svijeta” najbolja je ilustracija, kamo bi religiju odveo princip moralnog anketiranja, da ga jedanput priznamo.

Može li to uopće doći u diskusiju u kojoj bilo pozitivnoj religiji? U evanđeoskoj svakako ne može. Ni u sistemu Kristove Crkve, koja sve velike stvari iz života, — čitavu svoju vjeru i moral, — oslanja na objavu i na božanski auktoritet Kristov. I u kojemu je ta objava predana na čuvnje u ruke nepogrješivom, nadahnutom, hijerarhijskom, starješinstvu.

Krist je, sigurno, bio demokrata. Demokrata puno veći od današnjih propagatora “demokracije u Crkvi”. Demokrata u onom najoriginalnijem i najljepšem smislu te riječi: što je volio ljude i sve radio samo za njihovo dobro i sreću. I što se je, — za razliku od tih naših novih anketaških demokrata, — sav stavio na stranu ogromne većine čovječanstva: na stranu onih malih, siromašnih, obespravljenih. Ali on nikada nije bio demokrata u svojoj nauci i u moralu, koji je ljudima nametao. Tu je on uvijek bio autokrata i auktoritativac do kraja. Tražio je za sebe punu vlast i puni posluh. Nije trpio ni opozicije ni diskusije. Nastupao je ne kao čovjek, — jedan od bezbroj sebi jednakih, — nego kao Bog: jedini Bog svih ljudi. Štogod ljudi govorili, on je htio da bude stariji. “Govoreno je starima, — a ja vam kažem!” (Mat 5, 21. 22. 27. 28. 31. 32. 33. 34. 38. 39. 43. 44.). “Idite i naučavajte sve narode, — da drže sve, što sam vam zapovjedio!” (Mat 28, 19. 20.). “Jednoga slova ili jedne črknje ne će nestati iz zakona, dok se sve ne ispuni!” (Mat 5, 18.). “Nebo i zemlja proći će, ali riječi moje ne će proći!” (Mat 24, 35.).

Daleko je i od prosvijetljene vjere i od duha Božjega, tkogod hoće da u Crkvi odlučuje, — ili suodlučuje, — anketama. A ako to još čini protiv intencija najvišega crkvenog foruma i na račun kršćanskog morala i kršćanskih svetinja i tradicija, onda je revolucionar i buntovnik. Te su kršćanske svetinje i tradicije još davno izanketirane: u — Evanđelju. A ako već i u Crkvi treba anketirati, može to biti samo informativno, pastoralno, anketiranje: o obrani i propagiranju tih svetinja. Njega nam, danas, u saborsko vrijeme, nitko ni ne brani.

Za sve je nas danas, — a za nas svećenike napose, — aktualna Apostolova opomena: “O Timothee, depositum custodi, devitans profanas vocum novitates et oppositiones falsi nominis scientiae!” (1 Tim 6, 20.).

S Crkvom i sa svecima protiv novatora! mora danas biti parola svakog pravog svećenika. I protiv svećeničkih “mladoženja” i “anketaša!”

Dr. Čedomil Čekada

Tekst je prvi put objavljen u Vjesniku Đakovačke i Srijemske biskupije, 3/1967., a pretiskan je u knjizi: Čedomil ČEKADA, Crkva, svećeništvo, svećenici, II., Đakovo, 1968., str. 146-150. Ostali objavljeni tekstovi iz te knjige mogu se pronaći ovdje.