Skip to content

Apostolsko pismo pape Franje “Magnum principium”


Papa Franjo je 3. rujna 2017. objavio apostolsko pismo „Magnum principium“ kojim se mijenja kanon 838 Zakonika kanonskoga prava, koji govori o priređivanju i prevođenju liturgijskih knjiga na narodni jezik.[1] Promjene su stupile na snagu 1. listopada 2017. Spomenutim promjenama daju se veće ovlasti biskupskim konferencijama u priređivanju i odobravanju prijevoda liturgijskih knjiga. Papa primjećuje kako kod prijevoda na narodne jezike ne treba gledati na svaku pojedinu riječ, pri čemu ipak valja osobitu pozornost posvetiti nekim važnim terminima da bi tako prijevodi bili u skladu sa zdravim naukom Crkve. „Ne treba čuditi“, priznaje papa, da su se „pojavile određene poteškoće između Biskupskih konferencija i Apostolske Stolice“. Stoga papa naglašava da je potrebna „puna suradnja i međusobno povjerenje između Biskupskih konferencija… i Kongregacije za bogoštovlje i disciplinu sakramenata“. Upravo zato da bi bila plodonosnija suradnja Apostolske Stolice i Biskupskih konferencija, „saslušavši mišljenje komisije biskupske i stručnjaka“ koju je sâm ustanovio, papa određuje da se kanon 838 mijenja. Donosimo spomenuti kanon paragraf po paragraf u dosadašnjoj i u novoj verziji:

 

Kanon 838 – dosadašnja verzija:[2] Kanon 838 – nova verzija:[3]
§ 1. Sacrae liturgiae moderatio ab Ecclesiae auctoritate unice pendet: quae quidem est penes Apostolicam Sedem et, ad normam iuris, penes Episcopum dioecesanum.

§ 1. Uređivanje svetog bogoslužja ovisi samo o crkvenoj vlasti; tu vlast dakako imaju Apostolska Stolica i, prema pravnoj odredbi, dijecezanski biskup.

§ 1. Sacrae liturgiae moderatio ab Ecclesiae auctoritate unice pendet: quae quidem est penes Apostolicam Sedem et, ad normam iuris, penes Episcopum dioecesanum.

§ 1. Uređivanje svetog bogoslužja ovisi samo o crkvenoj vlasti; tu vlast dakako imaju Apostolska Stolica i, prema pravnoj odredbi, dijecezanski biskup.

§ 2. Apostolicae Sedis est sacram liturgiam Ecclesiae universae ordinare, libros liturgicos edere eorumque versiones in linguas vernaculs recognoscere, necnon adviligare ut ordinationes liturgicae ubique fideliter observentur.

 

§ 2. Zadaće je Apostolske Stolice da uređuje sveto bogoslužje opće Crkve, da izdaje bogoslužne knjige i da pregledava njihove prijevode na narodne jezike kao i da bdije da se bogoslužne uredbe svagdje vjerno obdržavaju.

§ 2. Apostolicae Sedis est sacram liturgiam Ecclesiae universae ordinare, libros liturgicos edere, aptationes, ad normam iuris a Conferentia Episcoporum approbatas, recognoscere[4], necnon advigilare ut ordinationes liturgicae ubique fideliter observentur.

§ 2. Zadaća je Apostolske Stolice da uređuje sveto bogoslužje opće Crkve, da izdaje bogoslužne knjige, da pregledava prilagodbe koje je prema pravnoj odredbi odobrila Biskupska konferencija kao i da bdije da se bogoslužne uredbe svagdje vjerno obdržavaju.

§ 3. Ad Episcoporum Conferentias spectat versiones librorum liturgicorum in linguas vernaculas convenienter intra limites in ipsis libris liturgicis definitos aptas, parare, easque edere, previa recognitione Sanctae Sedis.

 

§ 3. Biskupskim konferencijama pripada da prirede prijevode bogoslužnih knjiga na narodne jezike, primjereno prilagođene u granicama određenim u samim bogoslužnim knjigama, i da ih objave pošto ih prije toga pregleda Sveta Stolica.

§ 3. Ad Episcoporum Conferentias spectat versiones librorum liturgicorum in linguas vernaculas fideliter et convenienter intra limites definitos accommodatas parare et approbare atque libros liturgicos, pro regionibus ad quas pertinent, post confirmationem Apostolicae Sedis, edere.

§ 3. Biskupskim konferencijama pripada da vjerno i primjereno prirede i odobre prilagođene prijevode bogoslužnih knjiga na narodne jezike, te izdaju liturgijske knjige za područja koja im pripadaju, nakon što ih potvrdi Apostolska Stolica.

§ 4. Ad Episcopum dioecesanum in Ecclesia sibi commissa pertinet, intra limites suae competentiae, normas de re liturgica dare, quibus omnes tenentur.

§ 4. Dijecezanskom biskupu u Crkvi koja mu je povjerena pripada da izda, u granicama svoje mjerodavnosti, odredbe o bogoslužju koje obvezuju svakoga.

§ 4. Ad Episcopum dioecesanum in Ecclesia sibi commissa pertinet, intra limites suae competentiae, normas de re liturgica dare, quibus omnes tenentur.

§ 4. Dijecezanskom biskupu u Crkvi koja mu je povjerena pripada da izda, u granicama svoje mjerodavnosti, odredbe o bogoslužju koje obvezuju svakoga.

Na koncu papa veli da se u smislu ovih promjena trebaju modificirati odgovarajući dijelovi Opće uredbe Rimskog misala i prethodnih napomena ostalih liturgijskih knjiga. Osim toga, Kongregacija za bogoštovlje i disciplinu sakramenata treba u skladu s ovim promjenama promijeniti i svoj Pravilnik, te pomoći Biskupskim konferencijama da vide koje su njihove kompetencije.

Kao što je vidljivo, § 1 i § 4, identični su. Nadalje, § 2 se odnosi na prilagodbe samog rimskog obreda koje bi u nekim elementima – u skladu s kulturnim izričajem pojedinih naroda i krajeva – odstupale od onoga što stoji u latinskim tipskim izdanjima. Apostolska Stolica zadržava svoje pravo da takve prilagodbe pregleda i zatim odobri. Kada je u pitanju red mise, kod nas nije bilo takvih zahtjeva. Međutim, u slavlju nekih sakramenata (npr. ženidbe) i blagoslovina, u nas je oduvijek bilo nekih posebnosti koje i stare odredbe nazivaju „pohvalnim običajima“.

Za nas je najzanimljiviji § 3. U dosadašnjoj odredbi Biskupske su konferencije samo priređivale prijevode liturgijskih knjiga a Apostolska ih je Stolica brižno pregledavala i odobrila da bi ih Biskupske konferencije nakon toga izdale. Sada je posve drugačija situacija. Biskupske konferencije priređuju i – što je novina – odobravaju prijevode liturgijskih knjiga, a Apostolska ih Stolica potvrđuje.

Na istoj mrežnoj stranici na kojoj je iz Tiskovnog ureda objavljeno papino pismo, tajnik Kongregacije za bogoštovlje i disciplinu sakramenata Arthur Roche donosi „ključ za čitanje“ promjenâ kanona 838:

Pojam recognitio u § 2 označava proces priznavanja zakonitih liturgijskih prilagodbi sa strane Apostolske stolice… koje biskupske konferencije mogu urediti i odobriti za vlastito područje… Na ovome području susreta liturgije i kulture, Apostolska je stolica pozvana recognoscere, to jest ispitati i vrednovati takve prilagodbe zato da bi sačuvali temeljno jedinstvo rimskoga obreda, što se temelji na SC 39-40.

Izraz confirmatio … odnosi se na prijevode liturgijskih tekstova, na temelju SC (36 § 4).[5] Pripada Biskupskim konferencijama da ih priprave i odobre, a kanon 383 § 4 precizira da prijevodi trebaju biti sačinjeni vjerno prema originalnim tekstovima, čime se izražava temeljna briga instrukcije Liturgiam authenticam. (…) Confirmatio (potvrda) Apostolske stolice nije alternativni intervent u prijevod, nego je čin autoriteta kojim kompetentni dikasterij ratificira odobrenje biskupa.

Na koncu istaknimo sljedeće.

Razumljivo je da Sveta Stolica, prema § 2 kanona 838, želi pregledavati i odobravati prilagodbe liturgijskih knjiga (pogotovo Reda mise i određenih liturgijskih, pogotovo sakramentalnih formulacija), da bi se sačuvalo temeljno jedinstvo Rimskog obreda. Kolike god prilagodbe bile i dobre i korisne, želi se sačuvati rimski obred, a ne stvarati i uvoditi novi. U skladu s tim u nas je i moguće i potrebno zadržati one posebnosti koje smo imali u slavljenju ženidbe te – ako je takav slučaj – uvesti i neke druge „hvalevrijedne običaje“, kao što je to npr. slučaj u novom talijanskom redu vjenčanja. Šteta je što u važećem Obredniku blagoslova nismo znali više vrednovati naše drevne obrede te isti Obrednik nismo obogatili nekim novim obredima u skladu s našom kulturom i potrebama na našem području.

Uz promjene u § 3 kanona 838 papa se poziva na Sacrosanctum concilium koji govori da je mjerodavna crkvene teritorijalna vlast ona koja odobrava prijevode. Kasniji su dokumenti znatno suzili nadležnost biskupskih konferencija u izdavanju i odobravanju liturgijskih prijevoda. Jedan autor tvrdi da je do ovoga došlo „nakon što su se dogodile teške zloporabe nakon 2. Vatikanskog sabora“.[6] Međutim, to sužavanje kompetencija teritorijalne crkvene vlasti dovelo je, kako priznaje papa Franjo, do „određenih poteškoća“ između nadležne kongregacije i biskupskih konferencija. Vjerojatno su te poteškoće, odnosno određena krutost Kongregacije za bogoštovlje glede vjernoga (doslovnog?) prijevoda dovele do toga da, na primjer, još nisu odobreni prijevodi trećeg tipskog izdanja Rimskoga misala iz 2002. na njemački i talijanski.[7]

Naravno da prijevodi liturgijskih tekstova trebaju biti vjerni tipskom izdanju, ali to nipošto ne treba značiti da trebamo robovati latinskoj forma mentis.[8] Kao primjer spomenimo da dosadašnji hrvatski prijevod misala (1969./1973. i 1980.) nisu robovali latinskom izričaju, nego su vjerno (više ili manje uspješno) izražavali u hrvatskom jeziku ono što je bilo sadržano u latinskom tipskom izdanju. Tekstovi sadržani u liturgijskim knjigama jesu molitve, a one bi trebale izražavati osjećaje i misli kršćanske duše, dakle, moraju nužno biti u skladu s duhom (stručnjaci će reći genijem) pojedinog naroda.

U svakom slučaju, nadajmo se da će apostolsko pismo Magnum donum i u nas donijeti obilne dobre plodove, pogotovo u hrvatskom izdanju trećeg tipskog Rimskog misala, kao i u obnovljenim izdanjima drugih liturgijskih knjiga, ponajpače Reda ženidbe, Sprovoda i Blagoslova.


Tekst je objavljen u VĐONSB-u, 11/2017.


[1] Dok se ne objavi u Acta Apostolicae Sedis, ovo je pismo dostupno na ovoj mrežnoj stranici.

[2] Zakonik kanonskoga prava, Glas Koncila, Zagreb 1998.

[3] Zahvaljujem kolegi dr. Zdenku Iliću koji je pregledao hrvatski prijevod.

[4] Papinska komisija za tumačenje zakonskih tekstova dana 20. travnja 2006. precizira da glagol „recognoscere“ („pregledati“) ne treba shvatiti kao jednostavnu autorizaciju, nego detaljan i pažljiv pregled („reviziju“).

[5] Da podsjetimo: SC 36 § 4 veli: „Prijevod latinskog teksta na narodni jezik, koji se ima upotrijebiti u liturgiji, mora odobriti (approbari) gore spomenuta mjerodavna teritorijalna vlast.

[6] P. V. PINTO, Commento al Codice di diritto canonico, Urbaniana University Press, Roma 1985, str. 517.

[7] Usp. moj članak Prijevod trećeg izdanja Rimskog misala u: Vjesnik Đakovačko-osječke nadbiskupije i Srijemske biskupije 11(2016) str. 46-48.

[8] U tome smislu naravno da završnu doksologiju euharistijske molitve „Po Kristu, s Kristom i u Kristu…“ nećemo – slijepo sljedeći latinski predložak – izmijeniti tako da glasi: „Po njemu, s njime i u njemu…“

dr. Zvonko Pažin

dr. Zvonko Pažin

Župnik u Čepinu i profesor liturgike na KBF-u u Đakovu.
dr. Zvonko Pažin

P o v e z a n i   t e k s t o v i

Dobar obiteljski odgoj kralježnica je čovječnosti... Kateheza Svetoga Otca Franje o obiteljskom odgoju na općoj audijenciji u srijedu 20. svibnja 2015. U petnaestom nastavku svojih vjerona...
“Stvarnost je važnija od ideje” –... “O Crkvi se” – kako je napisao pokojni fra Špiro Marasović – “slikovito priča kao o ‘lađi’, točnije o – ‘Petrovoj lađi’. Prihvaćajući u potpun...
Naprijed vode uspravni, pošteni i nepodmitljivi Prvoga dana apostolskoga pohoda Meksiku 13. veljače 2016., u obraćanju meksičkim vlastima, građanskomu društvu i diplomatskomu zboru u Državnim dvorim...
Festu sv. Vlaha 2016. predvodi Papin izvanredni od... Pismo o upućivanju posebnoga papinskoga izaslanika u Dubrovnik Tiskovni ured Svete Stolice priopćio je 19. prosinca 2015. da je Sveti ...
Učiteljstvo o osjećaju vjere Sensus fidei je stručni teološki pojam u kojem se prva riječ sēnsus prevodi kao osjećaj, a zapravo znači instinkt, urođena težnja, predosjećaj, intuic...