Skip to content

Atletski pontifikat pape Franje


Franjo – osporavani pontifikat


Da su povici i kritički osvrti na račun pape Franje svakim danom sve veći, nije potrebno isticati. Hoće li ih sutra biti još i više, vrijeme će pokazati. Po svemu sudeći, barem iz nekoliko dosadašnjih pokazatelja, možemo očekivati različite scenarije. Kod nas je, istina, oporbenih glasova neusporedivo manje i stidljivo se probijaju. Uglavnom se mogu čuti u privatnim razgovorima i ponešto na društvenim mrežama prepoznatljivog rukopisa i očekivanih duhovnih strujanja. S druge strane, diljem svijeta društvene mreže vrve sadržajima u kojima se ističe nezadovoljstvo papom Franjom ili ga se čak smatra protupapom, lažnim prorokom, aktivistom društvenog humanizma. Tomu valja pribrojiti i druge naglaske osporavanja, posebno isticanje njegova tobožnjeg krivovjerja i rada na tobožnjoj dekristijanizaciji društva i deformaciji europskog identiteta. Svoje stavove izvode iz zaključaka o protestantsko-masonskom profilu njegova pontifikata ili ga čak smatraju uljezom. U svojim nastupima i napisima radije ga oslovljavaju s “Bergoglio”, a svoje simpatije koliko-toliko upućuju Benediktu XVI.

Drugi, a takvih ima u nešto manjem broju, smatraju da je nakon 1958. god., odnosno nakon smrti pape Pija XII., Petrova stolica ispražnjena i da je papa Franjo samo jedna u nizu očekivanih sablazni u Crkvi s razornim posljedicama. Posrijedi su, reći će pobornici takva gledanja, protupape koncilske baštine, a Drugi vatikanski koncil (1962. – 1965.) s njihove točke motrenja predstavlja odlučno “ne” jednoj, svetoj, katoličkoj i apostolskoj Crkvi, kao i prešutno “da” Lutheru i protestantskom poimanju Crkve lišene dogmatske jasnoće i hijerarhijske strukture. Treći se uvelike nadaju jačanju laičkog i kleričkog otpora kako bi se pokrenulo buđenje istinskog katoličkog duha u Crkvi. Ne treba velike mudrosti da se zaključi u kojem smjeru idu njihove kritike i kakva im je pastoralna vizija. Pravi katolički duh, koji očekuju, dat će se kušati tek onda kad se ponovno bude naviještao jasan i nepopustljiv seksualni moral, kad opet zaživi doličan marijanski kult i kad papinski autoritet neće pristajati uz neomodernizam.

Dakle, kad je riječ o navedenim i sličnim pristupima, onda je jasno da se podsvjesno priželjkuje izbor novoga pape koji će Crkvi vratiti poljuljani ugled i nutarnju snagu kako bi se nadišlo današnje stanje smutnji i sumnji, krize i otpada. Dakako, ima i veoma smiješnih poimanja kao što je tvrdnja da je papa Franjo barjaktar isusovačke rekonkviste, a u isusovcu Antoniju Spadaru, uredniku časopisa “Civiltà Catolica”, vide Euzebija naših dana. Kao što je na meti udara papa Franjo, tako su na meti udara i ostali “neomodernisti”: Enzo Bianchi, prior monaške zajednice iz Bose, kojeg se optužuje za neoarijanizam, potom kritike idu na račun kardinala Ravasija i kardinala Kaspera te na nadbiskupa Bruna Fortea. I priča tu ne svršava, jer se ocem svih današnjih neomodernista smatra Karla Rahnera.

Bilo bi krajnje promašeno, služeći se Jeronimovim riječima, reći da se protiv pape Franje utaborio “senat farizeja” ili da je riječ o zanemarivim pritužbama, iako ponekad izgleda da se o papi Franji govori služeći se riječima rimskoga klera koji je potvarao Jeronima da sotonskim lukavstvom zavodi ljude. Mislim da se na brojne prigovore na račun pape Franje može mirne duše odgovoriti Halikovim riječima: Crkva kao cjelina ne može unići u pred-modernu situaciju, već iz jednostavnog razloga što ova situacija ne postoji i što Crkva ne raspolaže snagama da takvu situaciju instalira protivi tijeka povijesti. Takvu se situaciju može samo umjetno prizivati i stvarati otoke kontrakulture, kako to pokušavaju neke tradicionalističke katoličke struje (Tomáš Halík, Katolicitet: pledoaje za Crkvu otvorenih rubova, u: Communio, 132/2018., 145.).

Drugo, različita mišljenja u Crkvi nisu nešto što bi trebalo zabrinjavati zbog same činjenice različitosti. Važnije je pitanje motiva koji dovode do toga da nas različita mišljenja i pristupi razdvajaju do te mjere da nas dovode do stanja u kojem je lakša komunikacija između vjernika i ne-vjernika, nego između “tradicionalnog” i “modernog” katolika koji od svojih stavova prave ideološke utvrde iz kojih sukljaju frustracije i svojim populizmom  koloniziraju određeni tip ljudi.


Nastavak: Franjino “ne” klerikalizmu

Don Ivica Huljev

Don Ivica Huljev

Župnik u Komiži i urednik stranice kroz-samariju.net
Don Ivica Huljev

P o v e z a n i   t e k s t o v i

Papine pobudnice u kulturi gluhoće Uz naslov svake apostolske pobudnice jasno je naznačeno da je upućena biskupima, prezbiterima i đakonima, posvećenim osobama i svim vjerni...
Je li međugorski fenomen istinit? – intervju... Međugorski je fenomen mimonaravnoga (izvanprirodnoga), a ne nadnaravnoga (božanskoga) podrijetla; potječe od zlih duhova, k čemu dolazi ljudski utjeca...
Hrabrost u otkrivanju istine – intervju s te... Njemački katolički tjednik Tagespost objavio je 1. kolovoza 2018. intervju Regine Einig s teologom Manfredom Haukeom. Prof. Hauke, rođen 1956., svećen...
Dall’Atanasio di Mostar a Henryk di Medjugorje Di Snježana Majdandžić-Gladić, 29 luglio 2018, tradotto dal croato, Vjera i djela (La fede e le opere, portale di teologia cattolica) I...
From the Athanasius of Mostar to Henryk of Medjugo... By Snježana Majdandžić-Gladić, on July 29, 2018, translated from Croatian, Vjera i djela (Faith and Works, portal of Catholic theologians) ...